Jovan beg za dugo ljube nevidio
Hrani konja beže, Jovan-beže;
Ne hrani ga čim se konji hrane,
Veće hrani ječmom stupanijem;
Ne poji ga čim se konji poje,
Već ga poji vinom i rakijom. — 5
Hrani konja beže Jovan-beže,
Da ga sprema sebi po djevojku;
I opremi kićene svatove,
Koliko je polje sarajevsko,
Uz dulj su ga konji pritisnuli; 10
Al' nad konja bega, Jovan-bega,
U svim konj'ma ravna ne bijaše.
I dođoše kićeni svatovi,
I dođoše šeher Sarajevu.
Povedoše sirotu djevojku, 15
Po imenu dilber Anđeliju,
Zdravo svati putem putovali,
Zdravo došli dvoru bijelome.
Izlazila ostarjela majka,
Pa je snahi tiho govorila: 20
„L’jepa ti l' si! dugo l'jepa bila.“
Al' govori lijepa djevojka:
„Oj svekrvo, moja mila majko!
„Ja sam srećna dok sam Jovi draga,
„Dok imadem taku dobru majku. 25
„Bog boguje i dijeli pravdu,
„Meni dobru sreću udjelio!“
Uvedoše lijepu djevojku,
Uvedoše u mermerli dvore. —
I vjenča se beže, Jovan-beže, 30
A sa l'jepom sarajkom djevojkom.
Svadbu čini tri nedjelje dana.
Kad četvrta nastade nedjelja
Car pokupi silovitu vojsku,
I uzima bega, Jovan-bega, 35
Uzima ga u tu silnu vojsku.
Vojevao devet godin' dana,
A dvorio devet godin' dana.
Kad nastala godina deseta
Smjerno s Jovo caru poklonio, 40
I desnicu ruku poljubio,
Pa je caru tiho besjedio:
„Zazor mi je u te pogledati,
„A kamo li s tobom govoriti,
„Poslušaj me care, gospodine, 45
„Pusti mene dvoru bijelome,
„Da ja vidim ostarjelu majku,
„Da ja primim od nje blagoslova,
„Da ja vidim svoju vjernu ljubu;
„Osamnaest ima godinica 50
„Da ja ljubi n'jesam vido lica;
„Tri nedjelje samo s njom, sam bio,
„Kad nastala četvrta nedjelja,
„Ja sam poš'o u tvog oca vojsku.
„Već ču li me care gospodaru! 55
„Pusti mene dvoru bijelome,
„Da ja vidim svoju vjernu ljubu,
„Da je vidim, i da je zagrlim,
„Da ja vidim je l' mi živa majka,
„Da ja vidim imam li poroda, 60
„Ili sina il' lijepu šćerku?“
Kad to čuo care gospodine,
Grohotom se njemu nasmijao,
Pa otvora zlaćene bisage,
Pa izvadi hiljadu dukata, 65
Te ih daje čelebiji Jovi:
„Naj ti Jovo to za poputinu!“
Pa izvadi od zlata kutiju,
U kutiji dvanes prstenova,
Među njima ogra od bisera, 70
Zlatna grana sa dijamantima,
Pa on daje čelebiji Jovi;
Pa je njemu 'vako govorio:
„Jeto tebi, čelebija Jovo!
„Te ti daruj svoju vjernu ljubu.“ 75
Pa mu dade od zlata prstenje
Da daruje ostarjelu majku.
I dade mu nebrojeno blago.
Jovo pođe dvoru bijelome,
I prošao goru Romaniju. 80
Kad je doš'o svom bijelu dvoru
Al' pred dvorom trides' devojaka,
Sve u dibi i vel'koj kadivi,
Gdje pjevaju i kolo hvataju.
Začudi se čelebija Jovo, 85
I on sjaha debeloga vranca,
Te on pita kakvo je veselje?
Al' mu niko kazati ne šćede,
Neg' ga vode u čardake gornje.
U tom došla i njegova ljuba, 90
Pitao je čelebija Jovo:
„Znaš li kazat' kako je veselje?“
Al' ga ljuba nije poznavala,
Pa je njemu tiho govorila:
„Oj, bora mi, neznani junače! 95
„Ženim sina, i činim veselje,
„Želim take goste da počastim.“
Kad to čuo čelebija Jovo
On se kaže ko je i kako je,
Pa je grli i lice joj ljubi; 100
Pa doziva svoga milog sina,
Te ga grli i lice mu ljubi;
Pa dozivlje svoju milu majku,
Te je ljubi u skut i u ruku,
Kad to čula gospoda svatovi, 105
U kolo se svati uhvatili,
Pa su onda oni zapjevali:
„Hvala Bogu, hvala jedinome,
„Te umnoži u dvoru veselje!“
Kad u jutru jutro osvanulo 110
On izvadi od zlata kutiju,
Te daruje mladu nevjesticu. –
I on uze nebrojeno blago
Pa ga daje svome milom sinu:
„Naj ti sine nebrojeno blago, 115
„Teci, troši, ali ne potroši,
„A gdje treba, ondje i pričuvaj,
„A ja sine da se sad odmaram.“
Pa dozivlje svoju milu snahu,
Pa on svoju snahu blagosilja: 120
„Živa budi i vesela budi,
„Svoga čojka dugo ne čekala,
„Kao što je mene moja ljuba!“
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
