Andrija Čubranović

Jeđupka

Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:
Jeđupka
Pisac: Andrija Čubranović




Višnji gospod, gospodične,
    čestitijem vas vencem kruni
    i želinje vaše ispuni,
    er ste suncu sve prilične.
Od ovih smo, gospo, strana,5
    otkud žarko sunce ističe:
    kletva hoće, svit protiče
    da ne imamo vigdir stava.
Niti smijemo na 'ednom mjesti10
    božjom kletvom da stanemo;
    gdi noćimo, ne svanemo,
    er nas pričnu crvi jesti.
Jur dva dela segaj svita
    izvili smo od tej strane
    radi naše brižne hrane15
    jak cić medna pčela cvita,
i primili, gospo, u putih.
    probijući strane i luge,
    mnoge brige, jade i tuge
    cića zviri tuj priljutih,20
i cić guse, od ke riti
    ne dadu mi grozne suze,
    misleć tužni što mi uze,
    spomena me čini mriti.
Imah sinke do četiri, —25
    svaki biše kako rusa!
    Dančula mi odni gusa,
    ka me u san jošte tiri;
prid kom biguć planin-hvojke
    bile mi su brašno hode30
    i poskupo hladne vode,
    ja trim čedom dajuć dojke.
S kima k moru pripadosmo
    za pribrodit sinje more,
    pri ner gusa dojde s gore35
    brodaru se svi dadosmo.
I brodeći Alivera
    ištom ne bi vaj na broju!
    iz korablje ljubi moju
    zani vihar od sjevera.40
A Eleza moju diku
    za brodidbu podah tužna:
    lele! lele! veomi ružna,
    da ne osušu ličca viku.
Samo meni moj Danio45
    od četiri jes ostao;
    kako vidiš ubah mao
    ali majci veomi mio.
Koga sa mnom, gospo, obdari
    i ljubavi tve nadili, —50
    tako te bog ne uhili
    od najdraže tvoje hari! —
ve čim stanje me dostoja,
    da velikos tvoje slave,
    er dostojiš vrhu glave55
    krunu nosit svih gospoja.
A hoću ti bez varčice
    čes i sriću kazivati,
    tako mi se majkom zvati,
    moja gospo i carice!60

         Prvoj gospođi

Ali hvala gospod bogu,
    moja kito od ružice,
    jur ćeš parjat sve tužice
    i ščekati sriću mnogu,
koju veomi veće žudiš65
    nego da si caru lada,
    i kojoj si veće rada
    nego svitom svim da sudiš.
Er bez toga carstvo svita
    ni nijedna ina rados, 70
    ne veseli tvoju mlados,
    moja kruno zlatom svita.
Dim ti od plodi, moja slavo,
    koje niesi vik imila:
    skori ć' imit, gospo mila, 75
    tako meni Danio zdravo!
Dvi ćeš rodit muške glave
    mnoge sriće, mnoge česti,
    od kojih će ime resti
    po svem sviti vječne slave. 80
Prvi će imit tuj besidu
    prid gospodom i to ime,
    da će biti blago š njime
    kumu, drugu i susidu.
Drugoga ćeš vidit banom
    od jezika od svih naju, 85
    gdi stoluje na Dunaju
    po milosti zgoru danom.
Od blaga ti neću riti,
    er ćeš imit dosti blaga, 90
    ni od zdravja, gospo draga,
    er ć' grbava stara umriti.
Da ovo t' svjeta službenoga,
    ki ću t' dati na rastanci:
    ne čin' da ti prođu danci 95
    bez trajanja ljuvenoga.
Er gospoja bez ljubavi
    što je ino, boga cića,
    ner ugasla jedna svića,
    ili t' suh panj u dubravi? 100

         Drugoj gospođi

Imaš vojna uzorita,
    kaže s tobom liepo i dvorno -
    misli rotno i rogoborno
    srdačca je, znaj, skrovita.
Vuhovite ima oči 105
    i prihvata tuđe lade;
    od tebe se noćno krade,
    kad se s kojom drugom roči.
Ter nu t' gledaj njega ćudi:
    neće dvi, tri ni četiri, 110
    ner ako ih sto zamiri,
    on sve hoće, on sve žudi.
Koliko pak na toj trati,
    ne trebuje, da t' spovime,
    er cić toga dobro vime 115
    da se svak dan s tobom rati.
Ni mu dosti da te neće
    ljubit verno, kako ima,
    neg još ruha tva vazima
    ter po bludih svud razmeće. 120
Jeda brže kôj gospoji
    kâ polipša jes od tebe,
    il' kâ može bit uz tebe,
    il' ku ruho tvê dostoji?
Ne, ne, ne, ne, na mou vjeru, 125
    nego jednim zlicam, koje
    bez pristanka sve nastoje
    da ga gule, da ga deru.
S kima, gospo, o kolike
    noći traje! a kad leći 130
    uz te dođe, dav ti pleći
    neće vidit tvê prilike.
Dostoji li tvoja mlados,
    tvoja vera, tva lipota
    tuj gorčinu od života? 135
    nu procini tvoja rados!
ter viđ er se ne povraća
    naša mlados ni nje slave,
    a huda je žena, prave,
    s vrhom zajma ka ne vraća. 140

         Tretjoj gospođi

Ti razliko travje i cvitje
    hoću, da znaš kê je moći
    i kijem možeš što pomoći,
    moje drago primalitje.
Ako želiš, moja kruno, 145
    vojnu biti draga ljuba,
    nosi cvitja dragoljuba
    zanjedarje vazda puno;
ter do vika neće inu
    gospodičnu veseliti, 150
    ni dragovat ni želiti,
    razmi lipos tvu jedinu.
To li te je vratit želja
    ljubovnika s duga puta,
    nosi bilja oko skuta, 155
    koe se zove vratiželja:
priletiće strilovito
    da bi bio na kraj svita
    svim brodarom dajuć mita,
    moje, gospo, tiho lito. 160
Jeda li si još pomrla
    biti, dušo, zlatih vlasa,
    pomivaj se zlatovlasa
    ter tom željom bud' neumrla;
ako pomnju staviš na to 165
    i pomanju neg se prosi,
    veruj mi će tvoje kosi
    prisivati čisto zlato.
Nu ako li, ruso, u belu
    kopniš, ličce da t' se lašti 170
    i tom željom vik ne istašti,
    zavija' ga u rusu belu;
ter tako mi dobre staje,
    ako budeš toj tvoriti,
    neće ti se vik skoriti 175
    ni ćeš znati, staros ča je.
Od inoga što ću t' riti,
    moja tiha pitomino,
    ner da na svit sve znam ino
    razmi samo kad ću umriti. 180

         Četvrtoj gospođi

Truhava si iz srdačca
    i jeziva i male moći:
    kad zamrkneš koje noći
    ne mniš svanut do sunačca;
er ti napre boles nika 185
    i utrobu t' svu opsine,
    tim ti snaga i moć gine, -
    da možem ti dati lika!
koga ako primit budeš
    u ljubavi, mâ ljuvezni, 190
    činiti ću sve boliezni
    tej srčane da zabudeš.
Vazmi poni devesinja
    bilja, gospo, i kalopera,
    rute i maka do dva pera 195
    i još k tomu rubazinja;
vazmi ruže i ljubice
    i s jasenkom čičindari
    ter toj skupa sve obari
    a u krvi golubice; 200
kâ, tako mi tvoga lica,
    ako k srcu daš priviti,
    taj čas hoćeš zdrava biti
    kako jedna pastrvica.
Ja ti velju, ako obslužiš 205
    kako t' rekoh tvoja sužna, -
    ne budijem viku ružna! -
    veće nigda ne potužiš.
Pače, gdi s' sad mrtva, brižna
    i svenula u toj boli 210
    voziti te neće koli,
    toli ć' doći veomi nižna.
Ištom, gospo, da oporučiš
    najljubčemu sve tej stvari,
    za kê ako on ne uzmari, 215
    čin' po mene da poručiš.
Ja ću najti sve tej riči,
    ja te tovit i bluditi,
    ja dragovat i ljubiti
    već' neg trzan drobne niči. 220

         Petoj gospođi

Čuj me, gospo mila i ljupka,
    tako t' sriću višnji uzviši,
    ter u srce zlatom piši
    što ću t' riti sad Jeđupka.
Ako želiš koga i žudiš 225
    priko srca prihvatati,
    nauk ti ću, dušo, dati
    da dil toga već ne trudiš.
Počiniti hoću tebi, -
    er ste, gospo, bez počini, 230
    kako zelje bez začini,
    a to svaka zna po sebi, -
da tko godi tebe vidi,
    svud tvê ličce da prizira
    i za njime da umira 235
    i jak osin da te slidi.
Tim Jeđupci davši viru
    rec' ovako, komu s' rada
    biti ljubi ali lada,
    da t' sâm dosad reče: "umiru!": 240
"kako zoru sunca svitlos
    a sve živo osin druži,
    tako dvori vik i služi
    tvoje srce moju lipos;
kako lipir uz plam sviće 245
    veseli se, vrti i vije,
    tako ti vik uz ćelije
    vij se moje mene ciće;
kako uspuca kris ob liti
    a na ognju javor stoje, 250
    tako puca' srce tvoje
    sve želeći mene imiti."
Ter ako mu ni ovime
    ledno srce ne raždežeš,
    trikrat ovo, kada ležeš, 255
    rec' ter veće ne brin' time:
"kako iznutra kremen kami
    vazda gori a izvan stine,
    tako srce tve od stine
    bud' cić mene led i plami. 260

         Šestoj gospođi

Blagodari, gospo, Boga,
   i raduj se, ma radosti,
   er pod suncem ni mladosti,
   ku čes gledi toli mnoga,
koli tebe, moja slavo 265
   duga zdravja i duge moći,
   neć' bo viku znat nemoći,
   tako meni Dančuo zdravo!
Da vazda ćeš kako riba
   sve dni zdravo pribivati; 270
   ti ćeš, gospo, uživati
   veće, neg je ženam triba.
Srebro, zlato, blago svako,
   koje uzmož' poželiti,
   istom ti će u stan pliti, 275
   a neć' znat od kud, ni kako;

tako da će mnozi puci
   skupno i skladno govoriti:
   "Prvo joj je svim dvoriti,
   er je srića njoj u ruci." 280
Od razuma što ću t' reći
   na taj lita, koja imaš,
   ner da druge ovdi nimaš,
   i da želit ni moć veći?
Da samo ga, gospo, grubiš 285
   jednom vele malom stvari,
   reću t', - bij me, ali kari! -
   tko te ljubi, er ne ljubiš.
Da se u to ne upada
   tvoja pamet samodilo 290
   ne bi umnije od tebe bilo
   od istoči do zapada.
Kroz toj neka s' u svem svrsna
   i mudrija, neg sve ostale,
   i tve da su u sve hvale, 295
   ne bud ljubit veće srčna.
Kušaj, kušaj, er tko kuša
   samo jednom, ljubav ča je,
   reće meda slađa da je
   i dražija nego duša. 300
Jošte ti bjeh, moja kruno,
   potajnula ja od tebe
   stvar od koje sama u sebe
   ne uzdah se, znaj, napuno;
da vjera me tva primaga, 305
   kom se gospoj svaka diči,
   da neć' pronit ovej riči
   ke ću t' riti, gospo draga;
još ako me koja sreća
   čini u što zabluditi, 310
   da me nećeš osuditi,
   er je milos griha veća.
Tim od sužnja tebi tvoga
   s voljom tvojom hoću reći,
   da prid tobom znam smrt steći, 315
   cesarice srca moga.
Jes u misti u ovomu
   jedan, za te ki umire
   cić gorušte ljubi i vire,
   ku t' u srcu nosi svomu, 320
a ne smije bez prigodi
   objaviti tej ljubezni,
   gorke trpeć vik boljezni
   smrtju život, znaj, provodi.
Vene, čezne, gasne, blidi, 325
   sahne, gine, kopni, taje
   i trudeći vik ne staje,
   da svudi te slidom slidi;
ter ukradom svodi oči
   na te, moja rajska vilo, 330
   da ga vidit nije milo,
   gdi ti ličcem smrt svidoči.
Il' mu bi rek tvoja milos
   ne vjeruje er ne tuži,
   dugo vrijeme ko ti služi, 335
   ku ljuvenu trpi silos;
ter tač rotno i goruće
   na nj se tvoje ličce gnjivi,
   kako ne kteć već da živi
   ki te ljubi toli vruće. 340
Ne umi, gospo, iz daleče
   tugovati svoje boli,
   er umriti prije voli
   ner da se uzna, što ti reče.
Tisuć krat je ktil da izusti 345
   putem tebi svoje rane,
   a netom te s družbom stane,
   rič mu umre u sred usti;
ter se stvori vas od mraza
   i zamukne mramorkome, 350
   kad je tužit mukom kome
   prid svitlosti tvoga obraza,
a to neka ne objavi,
   tebi hoteć, svim poreda
   ljubav, s ke' smrt sve pogleda 355
   koliko ga ljuto davi.
Zato daj red, moja diko,
   kako bi mu biti moći
   otaj s tobom dne al' noći
   za tve rajne majke mliko. 360
Neka t' smino tuj odkrije
   bez predanja na svu volju
   tuge ke mu srce kolju
   i jad ki mu dušu rije;
i pak neka ljubav vaša 365
   skrovna bude der do vika
   a ne da ju zlob jezika
   po ulicah svud razglaša.
Meuto vidit li ne brani
   tve mu ličce na prozoru, 370
   er o slatkom tvom pozoru
   srdačce se njega hrani.
Pače bahtom vazda usteci,
   kad god možeš, da ga vidiš,
   ili ležiš ili sidiš, 375
   ter mu sunce gora isteci;
a ne tako kako činiš
   bigajući svud pred njime
   er će skori odkrit vrime
   koliko se u tom hiniš. 380
Nu mi reci tvoja rados:
   u čemu ti vik zagrubi,
   ali er te veće ljubi
   nego tužan svoju mlados,
da si tako ti pripravna, 385
   u neharstvo sve da obratiš
   tere gorkom smrtju platiš
   tvoga slugu toli slavna?
Ako služba smrt dostoja,
   života ga, gospo, izbavi; 390
   to l' podoba ke ljubavi,
   skaži mu ju milos tvoja.
On je od vika dan odzgara
   da tvoj bude, moje zlato,
   i rođen je - nu viđ! - na to, 395
   da ljubavi tvom izgara.
Protiviti rič je luda,
   što godi se goru odluči
   er komu se što zaruči,
   vik ne ubigne togaj suda. 400
Zato jur prim' ljuven plami,
   moje sunce, ma gospoje,
   i omekšaj srce tvoje
   tvrđe, neg je gvozdje i kami.
Er od koli tebe gleda 405
   jur bi užgal sinje more,
   a srdačce tve ne more
   studenije mraza i leda;
jur bi ganul tisuć krati
   jednu stinu stanovitu, 410
   a ne može jadovitu
   volju tvoju da privrati;
jur bi sunce, misec, zvizde
   mogal s visin priseć dolu,
   a ne može vaj oholu 415
   nemiloscu tvoje gizde.
Što ću ino jur već riti,
   ner ako mu u kratko reda
   ne daš, da ga ć' vele ureda
   čut pričudnom smrti umriti! 420
Med mu sladak ni bez tebe,
   cvitice mu ne miriše,
   svaka rados njega uzdiše,
   er mni biti sam bez sebe,
tašća kako magla idući 425
   prid obrazom svitle zore,
   al' kako snig vrhu gore,
   kad ga žarko sunce svrući.
San je zgubil tebe cića,
   ni pije, ni ije, ni miruje, 430
   neg vik suze utiruje
   tere gasne, kako svića.
Njegda stane u zabiti
   podnamši se nim, uhiljen;
   njegda pače grozno ucviljen 435
   prične glasit i vapiti:
„Što je vidit zrak Danice
   sjajuć goru sa prozora
   pri svitlosti nje pozora
   prid kim since grede nice? 440
što l' rumeno i belo cvitje,
   kim veselo trzan cvita,
   pri nje ličcu, gdi osvita
   sve veselo primalitje?
što l' su pjesni morske vile, 445
   ke toliko vas svit liči,
   pri nje slatkih mednih riči
   ke mi dušu srcem dile?"
Toj izrekši već zamukne
   i vid zgubiv dolu pade 450
   bez života svake nade,
   kako da mu srce pukne.
Pak do nigdi jur zatime
   opet mramor progovori,
   i dvigši se naglo gori 455
   prične glasit tvoje ime;
koje glaseć kako bisan
   od ljuvena od poraza
   trgnuv mača sa pojasa
   zapovrne ovu pisan: 460
„Oh ma srićo slanom pala,
   pače s rđom, pače s gradom,
   da li mi bi ovim nadom
   poginuti tač domala?
Oh pritvrdi i žestoki, 465
   kletvom kleti oštri meču,
   da l' na ovo der u Leču
   podah za te pinez toki,
da se u mojoj krvi umiješ,
   da proletiš moje prsi,
   da se ime me zamrsi, 470
   da mi britku smrt zadiješ.
A pak njega vrh bodezni
   napravivši k srcu, kliče:
   "Ovo plata, koju stiče 475
   svak pod stigom od ljuvezni!"
I hotiv se na nj napriti
   hoti svi se i pripuče,
   a on kunuć ne umuče,
   er mu ne bi moć umriti. 480
Ne vim, il' je vilovito
   niko bilje ko ga travi,
   il' je birek tej naravi
   tve gledanje strilovito.
Što god, moje zlato, bude, 485
   li ne čini da se reče,
   da on gorku smrcu steče
   toli slatko tebe žude;
da dopus' mu za svu službu
   istom toko izdvoriti, 490
   da se može zgovoriti
   s tobom jedan hip u družbu.
Tuj mu platu budi hrla
   za sve verno dat služenje -
   tvoje ljubko sadruženje, 495
   ma liposti neumrla!
Er ku ć' dobit na svu diku
   da njegove grozne suze
   rad ljuvene tvoje uze
   obrate se š njim u riku? 500
ki li ć' steći život divi'
   da on tebe vik sloveći
   i ljubavi tvom goreći
   vas otađe u plam živi?
ka li ć' kruna da t' se svije 505
   kad uzvidiš gdi puk vrvi
   nada nj mrtva rana u krvi
   a prid pragom tve ćelije?
neće li ti svit zazriti,
   neće li ti spasti lica, 510
   neć' li srtat viku nica
   gdi te putem ko susriti?
Čini mi se jur da viju
   gdi t' govore sve tve druge:
   „Ovo, cić ke verne sluge 515
   sami sebi smrt zadiju!"
Nemoj, gospo, Boga rade,
   takom zledju da se obličiš,
   ži ti ličce kim se dičiš
   već ner cvitkom sve livade; 520
da prilomi srca volju
   i primi ga da je s tobom
   ili t' sužnjem ili t' robom,
   od strane te višnje molju.
Tuj mu platu, toj smiljenje 525
   za svu na svit ljubav skaži
   i samo mu tim utaži
   ono jadno sve cviljenje;
er neć' njemu u ljubavi
   pod nebesi nać prilike 530
   ni vernosti, znaj, tolike,
   ni ki veće tebe slavi.
Odkli bo je tve liposti,
   mila gospo, zamirio,
   tebi se je zavirio 535
   za sve moći i kriposti;
i odtli je skupno u družbu
   velikosti tvoj zapisal
   jezik, pamet, pisni, misal,
   srce, ljubav, viru i službu. 540
Ja ti, gospo, rekoh sreću,
   ku ti Višnji ne poreci,
   nego ti se sve toj steci
   i još ti da' svitlju i veću.
A ti sada da obdariš 545
   ovu tvoju, rih, Jeđupku,
   ku ćeš naći harnu i ljupku,
   ako za nju što pomariš.
Daj mi zlaca, gospo mila,
   koliko je tebi milo, 550
   tako skori platno bilo
   na tom sinju prominila!
il' srebarca, ma ružice;
   u što skuju ušerezi,
   tako srebro zlatom vezi 555
   po sve danke, ma dušice!
il' vezenu, moja vilo,
   tvojom rukom koprenicu,
   čim utiram znoja licu,
   ži ti ličce tve pribilo! 560
il' kigodi broj pineza,
   ki proseći svudi kupim,
   jeda brižna jur odkupim
   il' Dančula il' Eleza,
pri neg mi ih zaprodadu 565
   tamo goru u Zamore,
   il' ne odvedu priko gore
   moju, gospo, velju nadu.
Ako li ti nije godi
   ništa toga meni dati, 570
   nu mi daj to ne zakrati
   što t' za pinez ne dohodi:
daj mi na ov česmen danak
   sladak pogled, slatku ričcu,
   il' što 'e slaje u tvom ličcu 575
   neg li trudnu zorni sanak.
Toj ti srce moje pita
   već ner biser, srebro i zlato
   i već duša hlepi na to
   neg na carstvo svega svita. 580
Već neg zvizda nebo zdrži
   i pržine sinje more
   i sve listja na svit gore,
   veće te se dobra drži;
pače ner bi um i misal 585
   mogli izmislit do vik vika
   i svih izreć moć jezika
   i nego bi svit upisal;
i već neg bi sve želinje
   moglo željom dosegnuti, 590
   i spomenom spomenuti
   i zavelit sve velinje.
Sve što godi srića u sreći
   il' je bilo il' će biti,
   sve ti budi rikom pliti 595
   u sred hiže i s vrhom teći.
I sva dobra, ka su u kipu
   u človičkom igda bila,
   sva ti budi svrsno cila
   u tvojemu slavno lipu; 600
i svi dari ki se prave
   u svih naju duš na sviti,
   svima duša tvoja sviti
   već ner sviti svitlos slave.
Caft'lo t', reslo i rodilo, 605
   i delila i imila,
   i gradila, i novila,
   i naprid ti sve hodilo!
Uzmnožaj ti moć i zdravje
   sve to veće dugo lita, 610
   moja kruno zlatom svita
   i me glave meko uzglavje!
Razum, pravda, ljubav, vira
   vazda u tebi stanom stale
   i kriposti sve ostale 615
   kojim nije broj ni mira!
Svaku t' molbu Višnji usliši,
   svića t' svit'la koju žežeš,
   zemlja t' laka u ku ležeš,
   a duh ti se goru utiši 620
   s Bogom ki je od svih viši.




Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Andrija Čubranović, umro 1480, pre 544 godine.