Jelica, sestra Stjepanova
Kad preminu kralju Matijašu,
Ostale mu nejake sirote:
Kćerca Jela od sedam godina,
Sin Stjepane od tri godinice.
Svu su djecu na babicu dali 5
I ranili sedam godin’ dana,
Vrati li ih dvoru bijelome,
Dali njima svoju babovinu.
Kad se djeca toga dobaviše,
Među sobom grijeh učiniše: 10
Brate seetri obljubio lišce.
To vrijeme za malo postalo,
Dođe Stjepu knjiga iz Mletaka,
Da on ide u Mletke za kralja,
I njega će kraljem okruniti, 15
Na babovo mjesto postaviti.
To vrijeme za malo ne stalo,
Ni za, vele za devet mjeseca,
I Jelici poduljiše skuci,
A prednji joj pokraćaše skuci; 20
Zakuca joj čedo pod pojasom,
Pod pojasom, pasom svilenijem.
Kad to vidi Jelica sestrica,
Malenu je knjigu nakitila,
A na ruke bratu rođenome: 25
„O, moj brate, mlađani Stjepane,
O, moj brate, zmija te ujela!
Kak’ i mene iz tebe ujela.
Meni čedo pod pojasom raste,
Pod pojasom, pasom svilenijem. 30
Kada čedo na svijet izađe,
Šta ću, jadna, od života moga,
Od života i od čeda moga?“
Kad je Stjepo knjige pročitao,
Kad vidio, šta mu knjiga kaže, 35
Onu čita, a drugu mi kiti:
„O, Jelice, rođena sestrice!
Nemoj mene poviđet nikome,
Neg’ te molim, draga sele moja,
Kada čedo na svijet izađe. 40
Ti imadeš kutiju od zlata,
Što je tebi ostala od majke,
Ti imadeš prsten dijamanat,
Što je tebi ostao od babe:
Čedo malo stavnjaj u kutiju, 45
Prsten stavi na desnicu ruku,
A na ruku čedu malenome,
Te zatvori zlaćenu kutiju,
Pa je nosi ukraj mora sinja,
Te u more utopi kutiju. 50
Slušaj mene, Jelice sestrice!
Kada dođeš ukraj sinja mora,
Bit će more kao voda mirno;
Kad u more ti puštaš kutiju,
Uzavreće more na valove. 55
Ti se čuvaj, Jelice sestrice,
Da te ne bi more ponijelo."
Čedo rađa kraljeva sestrica,
Pa ga stavlja zlaćenu kutiju
I uzimlje prsten dijamanat, 60
Kolika je u čedu li ruka,
Na čet’ri ta prsta naticala,
Pa zatvara zlaćene kutije,
Te je nosi ukraj mora sinja.
More j’ mirno kao voda hladna. 65
Istom pusti u more kutiju,
Uzavrelo more na valove,
Jedva Jele moru pobjegnula.
Al’ kutiju more izmetnulo,
Izmetnulo ukraj mora sinja. 70
Tuda prođe oče kaluđere,
Ide oče ka Ružici crkvi,
Ide oče služit liturgiju;
On mi nađe zlaćene kutije,
Našao je i prolomio je. 75
U kutiji čedo nahodio,
Pa ga nosi ka Ružici crkvi,
Nosio ga, pa ga pokrstio,
Lijepo mu ime iznosio,
L’jepo ime nađeni Šimune. 80
Stavio ga oče na babice,
Dorani ga do tri godinice.
Kad izašlo do tri godinice,
Uze njega dvoru bijelome.
Hranio ga dvanaest godina. 85
Al’ da vidiš mlađanog Šimuna!
Kad navrši dvanaest godina,
On doziva oca kaluđera:
„Po Bogu ti oče kaluđere!
Ko mi otac, ko li mi je majka 90
Kojega sam roda i plemena.
Kojeg grada i koje krajine?“
No da vidiš oca kaluđera!
Sve mu oče po istini kaže,
Po istini što je i kako je. 95
Sad da vidiš mlađanog Šimuna,
Gdje govori ocu kaluđeru:
„Po Bogu ti, oče kaluđere!
Ja ti, junak, idem po svijetu,
Kako pčela po medenu cv’jetu, 100
Idem, pa ću potražiti moga
Roditelja koji me porodi,
Ko mi otac, ko li mi je majka,
Od kojeg sam roda i plemena,
Kojeg grada i koje krajine.“ 105
Kad to čuo oče kaluđere,
Lijepe mu blagosove dava.
No da vidiš mlađanog Šimuna!
On mi pođe goricom zelenom,
Kad je bio goricom zelenom, 110
Tu on nađe vodicu studenu,
Tu on nađe mladu bjelaricu,
Gdje no, mlada, bijeli mi platno.
Al’ mu vraže mirovat ne dade.
On zadjeva mlade bjelarice. 115
Al’ mu veli mlada bjelarica:
„K sebi ruke, neznani junače,
K sebi ruke, ne ostale puste,
Ako s’, junak, oženiti hoćeš,
I ja, mlada, za udadbu jesam.“ 120
Sad da vidiš mlađanog Šimuna!
Tu mi oni vjeru utvrdnše,
Pa mi idu dvoru bijelome,
Tu su nojcu jednu prenoćili.
Kad svanulo i granulo sunce, 125
Da ti vidiš mlađane Jelice,
Nečemu se, mlada, dosjetila,
Pa mi pita nejakog Šimuna:
„Po Bogu ti, neznani junače!
Kojega si roda i plemena, 130
Kojeg grada, od koje krajine,
Ko ti otac, ko li ti je majka?"
No da vidiš mlađanog Šimuna!
Sve joj, junak, po istinn kaže,
Po istini što je i kako je. 135
Kad to čula mlađana Jelica,
Svojemu se jadu domislila,
I ovako j’ mlada govorila:
„Po Bogu ti, neznana delijo,
Kaži meni prsten dijamanat.“ 140
Kad to čuo mlađani Šimune,
Ludo djete, pa ništa ne sluti,
Te on meće u džepove ruke,
Pa izvadi prsten dijamanat.
Kad to viđe kraljeva sestrica, 145
Kad vidjela prsten dijamanat,
Pa poviknu iz grla tanana:
„Ajme meni, žalosna mi majka,
Koga jesam, jadna, porodila,
Noćas mi je lišce obljubio,“ 150
Al' da vidiš mlađanog Šimuna,
Bilo d’jete srca milostiva,
Kako mirno govori on majci:
„Fala Bogu, mila majko moja,
Do sad bila draga ljubi moja, 155
A od sada mila majka moja.“
Al’ da vidiš mlađane Jelice,
Oh, Jelice, kraljeve sestrice!
Srcu svome odoljet ne može,
Živo joj se srce rastvorilo 160
Od žalosti i sramote velje,
Mrtva iade Šimunu na ruke,
Mrtva pade, ne ustade više.
Negda bilo sad se spominjplo!
Nama, braćo, dugo zdravlje bilo!165
