Petar Kočić

Jelike i omorike

Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:


Jelike i omorike
Pisac: Petar Kočić




Sa čistog, blistavog neba prosipa se živa, treperava, vesela svjetlost. Miriše drijemovac, to rano, dremovno, planinsko cvijeće. Po vlažnim proplancima zeleni se zadovoljni, kočoperasti kukurijek, a sa suvih prisojnih kamenjaka, izmeđ trule, spržene bujadi, počinju se plaviti mirišljave ljubičice.

Ptice slađano i skladno cvrkuću i, drhćući u nježnom, razdraganom uzbuđenju, prelijeću s grane na granu. Kroz čađave komjenove tihano šumi dim i veselo, lagano se povija kroz tanki, bledunjavosvijetli, proljetni vazduh, gubeći se u tužnoj, ledenoj modrini jelove šume što se ponosito nadnijela nad selom.

Ukočeno, skamenjeno, veličanstveno dižu se jelike i omorike kroz vedru, nasmijanu svjetlost. Nešto su tužne, zamišljene. Sve se raduje uskrslom, uzdrhtalom životu, a one? Njima je sve jednako: i proljeće, i ljeto, i jesen, i zima. One su uvijek hladne, sumorne, tužne, jer – srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.

Kad ih god pogledam, dođe mi teško. Zašto je priroda prema njima, prema mojim milim i dragim jelikama i omorikama, tako nemilostiva srca bila?

Jelike moje i omorike, i ja se više ničemu ne nadam; i moj je život kao i vaš pun nježne, duboke čežnje; ali – srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.

Vaše oštre, šiljaste bodlje, to su sledenjene suze – dobro ja to znam! – a njihova zelena boja, to je čežnja, duboka, nježna čežnja za vječito zelenim proljećem koje nam neće nikada doći!…

Srca pište, niko ih ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.


Napomene

uredi

Svoju prvu "pjesmu u prozi" Kočić je objavio u Srpskom književnom glasniku, III/1903. knj. VIII, br. 3, s posvetom Pavlu Lagariću. Sledeće godine "Jelike i omorike" našle su svoje mjesto i u drugoj Kočićevoj knjizi ("S planine i ispod planine", Zagreb 1904).

Izvori

uredi
  • Petar Kočić: SABRANA DJELA I-IV, Ars libri • Besjeda • TIA Janus i Projekat Rastko biblioteka srpske kulture na Internetu, april 2002.


 
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Petar Kočić, umro 1916, pre 108 godina.