Jedno veče
Ah, ja se još vječito sjećam!... Veče je bila
[plava
Svuda po planinama nevesinjskijem pala,
A vrh njih nebesa čista zvijezdama posijata
S grdnim obručem lune – punim prašine od
[zlata.
I mi smo u pusto polje, za selom zabačeno,
Puni umora sjeli na sijeno pokošeno.
Ćuk je sumorno zviždô daleko kroz noć. Iz
[šuma
Tužno je brujala rijeka. Bijela brazda druma –
Kô neman ubijena – pobožno-prazna, gluha,
Kô nesretnica je ležala, nagotna i bez ruha.
– Ja sam na tvoje krilo zanešen spustio glavu
I miris udisô sijena, i sanjô božansku javu!...
Srca nam sretna bila i duše zanosa pune
I mi smo sanjali budni, kô zraci fosforne
[lune!...
– Ni jedna surova misô u bolu časova oni’
Gorčinom slasti svoje otrovala nas nije –
I zagrljene nam duše bluđahu vasioni
Ljubavi božanstva i misli najčistije!...
I, dok ćutahu brda pokrita plavom noći,
Kô strašni čuvari njeni, s kosmatim,
[mračnim čelom,
Čekajuć trenutak, valjda, iz groba kad će doći,
Da dan objave jasni s krvavom zorom, bijelom.
Mi smo, kô brat i sestra pojmili boga i nebo
I razumjeli im ljubav!... I – ja sam tad umrijet'
[trebô.
Mantana, 28. XI 1904.
