Jedna noć
Ćutim bol u duši! Jesi l' ti to draga,
Što plačeš u meni i jecaš za mnome?
Il' je to burna, ugašena mladost,
Što rida i plače tu na grobu svome?
– Il' je to more prelivene sreće,
Dosada pusta raskošnosti njene?
Te tuga nijemo, kô molitva kreće,
S životom burnim da pomiri mene!
Il' su to možda iz tavnica tajnih
Najdubljeg kraja srca mi i duše
Grijehovi davni uskrsnuli opet,
Kajanje tražeć nego ikad duže?
Ne!... Ili – ne znam... Možda sve u trenu;
U istom trenu, sve što duša znade:
Smijeh i suze – sav život bez riječi
Svu prošlost mu – taj bol imade!
– I, jedna svirka bonog nekog šuma,
Kô pozna jesen, čujem kako jeca –
Kroz cijelu dušu! – dok mi kraj obala
Umorna noga još polako kleca.
Corfou
