Ja ljubavi ištem, ja ljubavi tražim!
Kroz noćni veo, kud slobodno kreću,
Razbuktale misli sanjalačkog duha,
Kad osjećaj bukti u plamenu strasti,
I haosu žedan,
Stupam.
Ali, kud sam pošô kroz tu ponoć tihu?
Kud me čežnje vrele po pučini vode?
Kud me misô kreće kroz pokrove tmine?
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Ja ne znadem ništa; tek što samo stupam,
Kao sjenka kakva kroz slojeve tame.
*
Kao mora, sjenka, kad se uskomeša,
Putujući tiho pro ravnica pusti,
Il' čete duhova, kad se snažno grle,
Ta sjenka njina po prostorju zemlje,
Zatreperi strašno i čudno premine;
Tajanstven mi sada oblik zemlja ima.
Ja se dižem, penjem i putujem - - -
Sićane se zvijezde sa nebesa smiješe,
Kô što majka osmijeh svom poklanja čedu,
A na lahki krili neznanice drage,
Ja putujem njima u naručja meka.
Sve sam bliže njima, već me sjajem griju
I ozeble grudi sa životom pune,
Duša moja drhće, svijet ugleda tajni,
Gle... još samo malo međ’ zvijezdam’ sam
[sjajnim,
Al' oblak!?...
Šta će oblak ovdje?
Izumriješe zrake sićanijeh zvijezda,
I tama me uvi u koprenu svoju,
A grudi se moje napuniše bola,
I u strah se duša okupala moja,
Zadrhtaše grudi.
Rastvori se oblak, sjenju luča laka,
Iz oblaka sije – duh mi se ukaza,
“Grješniče – grmnu,
Šta diraš mjesta svete ljubavi
I vlasti moje mira državu,
Šta tražiš ovdje, grijeha bludniče.”
Zadrhta mi duša, zadrhtaše grudi,
I kroz tijelo prođe munja jakog straha
I besvjesno rekoh:
“Ja ljubavi ištem –
Ja ljubavi tražim.”
* * *
Bolano mi čelo pušća vrele kapi,
Oko mene goli prljavi duvari;
Podamnom je dušek od rutina stari',
Više mene pauk mirno mrežu prede,
Kraj dušeka gladno, pseto kosti jede.