Jao ženo, izjede me vuk!

Bio jedan čovjek, koji se svašta bojao. Dođe vrijeme te se oženi. Jedne večeri nekako mu ostane prsten s ruke u avliji, pa ne smijući izaći sam, da ga traži, reče ženi: „a nuder malo izađi”, a žena skoči odma na noge i pođe za njim. Tako idući i tražeći prsten, čovjek pogleda na mjesec pa reče: „Hej, mjeseče, moj saputniče, dosta ti sam se ispod tebe nahajdukovao.” Žena to čuvši, htjede mu se narugati kako nije smio sam izaći da traži prsten, reče: „da čudna mi vuka!” A on čuvši da ona spomenu vuka, pomisli da je zaista došao vuk u avliju, pa brže se okrene, da bježi u kuću. U toj hitrini stane na motiku, a motika se uspraci i njega držak po glavi, puc! A on se onda raskrivi koliko ga grlo donosi: „Pomagaj ženo, izjede me vuk!”

Zabilježio u Ljubinju

Stevo Ćorović.

Izvor

1892. Bosanska vila, list za zabavu, pouku i književnost. Godina sedma, broj 1, str. 15.