Janković Sekula i paša od Grahova
Silan paša na Grahovo pade,
Pašalije okolo Grahova,
Deli Mujo na visoku kulu,
Baš na kulu Grahovskoga kneza;
Ali kneza doma ne bijaše, 5
Već izlazi mlađana kneginja.
Govorio delibaša Mujo:
„Donesi nam kondir vode hladne,
„Da umorni umijemo lice.“
Donese im kondir vode hladne; 10
I svi Turci lice umivaju,
Ali ne će delibaša Mujo,
Već on gleda u zelenu travu,
Kako raste trava na zavojke
Kao dojke u mlade djevojke; 15
Pa govori mlađanoj kneginji:
„Čuješ mene, kneževa kneginjo!
„Čuo jesam gdje kazuju ljudi,
„Da s' u tvojem dvoru bijelome
„Odgojila rumenu ružicu — 20
„Ustrgni je, i pokloni mi je.“
Al' govori mlađana kneginja:
„Sve j' istina što kazuju ljudi,
„Al' ja ti je poklonit' ne mogu,
„Jera mi je drugi zaprosio, 25
„Zaprosio Sibinjanin Janko
„Za svojega nejaka Sekulu —
„Nejma njemu neg' dvanaest ljeta —
„Na nj' udrio biljeg i štivalje,
„Moj Mujaga: dvanest prstenova, 30
„Sve dvanaest od suhoga zlata,
„I u kose dva gajtana zlatna,
„U gajtanim dva kamena draga,
„Pri kom vidi sitan vezak vesti
„U po noći kao u po dana.“ 35
Kad to čuo delibaša Mujo
On mi ode paši pod čadore,
Pa je paši riječ govorio:
„A moj pašo, mili gospodaru!
„Što imade lijepa djevojka, 40
„U našega Nikolice kneza,
„Da zor ti bi pašinica bila;
„Što je zemlje na četiri strane,
„A moj pašo, turske i kaurske,
„Da je take u svijetu nejma!“ 45
Kad je paša riječ razumio
On doziva Nikolicu kneza,
Pa je njemu, tiho govorio:
„Ču li mene, Nikolica kneže!
„Ja sam čuo, kazuju mi ljudi, 50
„Da imade rumena ružica,
„U tvojemu dvoru bijelome,
„Ustrgni je, i pokloni mi je,
„Da budemo glavni prijatelji.“
Al' govori Nikolica kneže: 55
„Oj bora mi, pašo gospodaru!
„Sve istina što kazuju ljudi,
„Al' zaludu dragi gospodaru,
„Kada sam je drugom poklonio,
„A baš onom Sibinjanin Janku, 60
„Za njegova nejaka Sekulu;
„Na nj' udrio biljeg i štivalje,
„A moj pašo, dvanest prstenova,
„Sve je dvanest od suhoga zlata;
„I u kose dva gajtana zlatna, 65
„U gajtane dva kamena draga,
„Pri kom s' vidi sitan vezak vesti,
„U po noći kao u sred podne!“
Kad je paša riječ razumio,
Onda knezu tiho govorio; 70
„Čuješ mene, Nikolica kneže!
„Ti uzimaj list knjige bijele,
„Pa je šalji ka Sibinju gradu,
„A na ruke od Sibinja Janku,
„Nek dovede nejaka Sekulu, 75
„Da prostremo divan-kabanicu,
„I prospemo burme i prstenje,
„Nek' obira lijepa djevojka,
„Nek' obira, koga njozi drago,
„Kog obere, onog je djevojka.“ 80
Kad se kneže na nevolji nađe
On mi piše knjigu šarovitu,
Te je šalje od Sibinja Janku,
U knjizi ga kneže pozdravljaše,
I ovako njemu govoraše: 85
„Prijatelju, od Sibinja Janko!
„Za ludu si curu isprosio
„Za tvojega nejaka Sekulu,
„Kad je danas drugi preprosio,
„Preprosio paša od Grahova! 90
„Već čuli me, od Sibinja Janko,
„Da si brže na Grahovo ravno,
„U subotu koja prva dođe,
„Da prostrete divan kabanicu,
„I prospete burmu i prstenje, 95
„Da obira lijepa djevojka,
„Kog obere, onog je djevojka!“
Kad je kneže knjigu nakitio,
I on nađe laka knjigonošu,
Dade knjigu u bijelu ruku, 100
I dade mu tri dukata žuta;
Knjigonoši tiho govorio:
„Nosi knjigu ka Sibinju gradu,
„A na ruke od Sibinja Janku.“
Ja da vidiš laka knjigonoše, 105
Kada primi knjigu i naredbu,
Pa okrenu putem prijekijem,
Vučki jeste polje prekasao,
A hajdučki visoke planine.
Srećno dođe ka Sibinju gradu, 110
Pod Jankovu pod visoku kulu.
Kad pred kulom mlađani Sekula,
Sjedi, brate, na stjeni studenoj,
Kad ga viđe laki knjigonoša,
Pred njime se smjerno poklonio, 115
Poljubi ga u skut i u ruku,
Na koljeno knjigu ostavio.
Prima knjigu dijete Sekula,
I na knjizi pečat razlomio,
Te pogleda šta mu knjiga piše, 120
Njemu knjiga dosta nepovoljna,
Knjigu uči, groznica ga muči,
I na oči suze prokapljuju.
Njega gleda Sibinjanin Janko,
Sa demira sa visoke kule, 125
Pa on pita sestrića Sekulu:
„Oklen knjiga od koga li grada,
„Šta l' se u njoj žalostivo piše,
„Te proljevaš suze od očiju?
„Je li knjiga sine od mejdana? 130
„Ako li je knjiga od mejdana,
„Ti se ne boj dok je tvoga daja?“
Progovara mlađani Sekula:
„Prođi me se, moj milosni dajo;
„Nije knjiga od duga mejdana, 135
„Već je knjiga od Grahova ravna,
„Od našega Nikolice kneza,
„Zaludu si curu isprosio,
„Na nj' udrio biljeg i štivalje,
„I dvanaest zlatnih prstenova, 140
„I ostale sve redom darove,
„Kada ju je drugi preprosio,
„Preprosio paša od Grahova,
„I nas zove na Grahovo ravno,
„Da prostremo divan-kabanicu, 145
„I prospemo burme i prstenje,
„Pa da bira lijepa djevojka,
„Da obira koga njojzi drago,
„Kog obere, onog je djevojka!“
Tada veli Sibinjanin Janko: 150
„Čuješ mene, dijete Sekula!
„Ti uniđi u tople podrume,
„Te opremi dva konja viteza,
„Meni vilu, sebi lastavicu,
„Dok s' opremim na bijeloj kuli!“ 155
To Sekula jedva dočekao,
I uniđe u tople podrume,
Te opremi dva konja viteza,
Njemu vilu, sebi lastavicu.
U to doba i Janko sa kule. 160
Pa s' opremi i mladi Sekula;
Obojica konje pojahaše,
I odoše ka Grahovu ravnu.
Dobro ih je dočekao kneže.
Ja da vidiš gospođe kneginje, 165
Ona ide da šćerku oblači,
Pa je šćeri tiho govorila:
„Čuješ mene, moja šćeri draga!
„Kad ti staneš obirat junake,
„O Mario, moja šćeri draga! 170
„Nemoj mi se šćeri prevariti
„Da obereš dijete Sekulu —
„Već oberi pašu gospodara,
„Da ti budeš pašinica mlada,
„Svilu predeš, a na svili sjediš!“ 175
Al' da vidiš lijepe djevojke,
Djevojka je majku poslušala,
Ona spremi paši boščaluke,
Poruči mu da će za njeg' poći.
Malo vr'jeme za tijem ne bilo, 180
Kad jeto ti od Grahova kneza.
Stade otac šćercu sjetovati:
„Šćeri moja, od zlata jabuko!
„Kad ti staneš obirat junake
„Nemoj mi se šćeri prevariti, 185
„Ni Hristovu vjeru pohuliti,
„Ne izberi pašu gospodara,
„Već izberi Sibinjan Sekulu;
„Dijete je arli i ljutito,
„More ovdje zametuti kavgu.“ 190
Malo vr'jeme za tim postojalo,
Zove paša Nikolicu kneza,
Da izvede lijepu djevojku,
Izvedoše lijepu djevojku,
Prostriješe divan kabanicu. 195
Prosu paša burme i prstenje,
I još uz njih hiljadu dukata.
Al' da vidiš Sibinjan Sekule:
On izvadi rumenu jabuku,
U jabuci zlaćano prstenje, 200
Ko što no je Srbu po zakonu.
Tad govori paša gospodine,
Govorio lijepoj djevojci:
„Savij skute, lijepa djevojko,
„Savij skute i bjele rukave, 205
„Pa ti kupi burme i prstenje
„I žućanih hiljadu dukata,
„Pa ćeš biti pašinica mlada,
„I sjedićeš na meki šiljteti,
„Dvoriće te tanahne robinje 210
„I zvaće te: „mila gospođice!“
„Svilu prešćeš, a na svili sješćeš.
„Kog obereš danas na divanu,
„Ni govora nejma o mejdanu.“
Al' da vidiš lijepe djevojke, 215
Prevari se, ujede je guja,
Savi skute i bjele rukave,
Te pokupi pašino prstenje.
Kad to viđe dijete Sekula,
Planu djete, kajno vatra žava, 220
Pa ti skoči od zemlje na noge,
Pa govori lijepoj djevojci:
„Kamo vjera, ona te ubila!
„Pruži meni tvoju desnu ruku,
„Da ja skinem moje obilježje.“ 225
Prevari se, ujede je guja,
Te mu pruži svoju desnu ruku.
Al' da vidiš dijete Sekulu,
On ne skida svoje obilježje,
Već poteže od bedrice đordu, 230
Pri ramenu osječe joj ruku.
Planu paša kaj 'no vatra živa,
Pa govori nejakom Sekuli:
„Oj Sekula, jedan kaurine!
„Što nagrdi lijepu djevojku? 235
„Ako skočim od zemlje na noge,
„Rusu ću ti osijeći glavu!“
A Sekula drugu progovara:
„Bujrum pašo, gdje god tebi drago!“
I paši se na ino ne može, 240
Jer ga Sekul pozva na mejdana;
Pa se skoči paša na bjelina,
A Sekula na svoga dorina,
U ravno se polje saćeraše,
Jedan drugom konja nagonjaše, 245
Pa i britke sablje povadiše.
Al' da vidiš dijete Sekulu,
On udari pašu brzdimice,
Brzdimice ali smrtimice.
On presječe pašu na bjelinu, 250
I još zemlje prihvatio crne,
Pa se vrati na bijelu kulu
Gdje j' otišla lijepa djevojka;
I on nađe lijepu djevojku,
Gdje no roni suze niz obraze, 255
I proklinje svoju staru majku,
Koja no je na to navratila.
A da vidiš dijete Sekulu,
On se hvata rukom u džepove,
Pa izvadi stotinu dukata, 260
Te ih daje lijepoj djevojci:
„Naj to tebi, lijepa djevojko,
„Nek se hraniš i oda zla braniš.“
Pa povika svojem milom ujku:
„Hajd ujače kući da idemo, 265
„Što sam stio, to sam učinio!“
I odoše zdravo i veselo,
Baš svojemu dvoru bijelome,
Pjevajući, koplje bacajući.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
