Jakšići kušaju ljube[1]
Piju vino dva Jakšića mlada:
Jakšić Mitar i Jakšić Bogdane.
A kad su se ponapili vina,
Jakšić Bogdan Mitru besjedio:
"Jakšić Mitre, moj mio brajane!
"Dok mi, brate, skupa prebivasmo
"I majka nam dvori upravljaše,
"Tad' se naši dvori bijelješe,
"I gosti nas često pohodiše,
"Pohodiše Srijemski knezovi,
"I sam glavom Srpski car Stjepane;
"A kako se, brate, rastadosmo,
"I ljube nam dvori upravljaju,
"Tako naši dvori potavnješe,
"I gosti nas, brate, ostaviše,
"Ne pohode Srijemski knezovi,
"Nit' sam glavom Srpski car Stjepane;
"Ta s koga je? da od Boga nađe!"
Jakšić Mitar bratu besjedio:
"Jakšić Bogdan, moj mio brajane!
"To je, brate, s tvoje vjerne ljube,
"S Vukosave, da od Boga nađe!"
To Bogdanu vrlo mučno bilo,
Pak je Mitru tiho besjedio:
"Jakšić Mitre, moj mio brajane!
"Hodi, brate, da kušamo ljube,
"Da vidimo, il' je s moje ljube,
"Il' je moje, il' je, brate, s tvoje."
Što rekoše, to i učiniše:
Otidoše Bogdanovu dvoru;
Bogdan ode k ljubi u timare,
Mitar osta dvoru na pendžeru,
Da on sluša, što će besjediti.
Jakšić Bogdan ljubi besjedio:
"Vukosava, moja vjerna ljubo!
"Ja bih tebi nešto besjedio,
"Ali ne znam, jeli tvoja volja!"
Ljuba njemu tiho odgovara:
"Gospodaru, Jakšiću Bogdane!
"Govor', dušo, štogod ti je drago,
"Još ti nisam volje pokvarila,
"A ni sad ti pokvariti ne ću."
Jakšić Bogdan ljubi besjedio:
"Vukosava, moja vjerna ljubo!
"Kralj Budimski svoga ženi sina,
"Brata Mitra zove u svatove,
"Mitar ište konja i oružje,
"A i naše Tursko odijelo,
"I on ište sedlo okovano;
"Hoću l' dati, moja dušo draga?"
Ljuba njemu tiho odgovara:
"Podaj, dušo, Jakšiću Bogdane!
"Podaj bratu konja i oružje,
"I podaj mu Tursko odijelo,
"Još k otomu sedlo okovano;
"Ja ću dati tvoju abajliju,
"Što sam tebi kod babajka vezla,
"Pak ti nisam za nju kazivala,
"Jer je nisam bila ispunila,
"A sad sam je ispunila zlatom,
"I daću mu đerdan ispod vrata,
"Jedan đerdan od žutih dukata,
"A drugi je od b'jelog bisera,
"Plesti ću[2] mu konju usred grive,
"Neka diče kraljeve svatove."
Mitar sluša dvoru na pendžeru,
Što govori gospođa snašica,
Od milina suze proljevao,
Pak odoše do njegova dvora,
Bogdan sluša dvoru na pendžeru,
Što će Mitar s ljubom besjediti,
Mitar ide dvoru u timare,
Pak besjedi svojoj vjernoj ljubi:
"O Milice draga gospođice!
"Ja bih tebi nešto besjedio,
"Ali ne znam, jeli tvoja volja!"
Ljuba njemu tiho odgovara:
"Govor', dušo, štogod ti je drago."
Jakšić Mitar ljubi besjedio:
"O Milice, vjerna ljubo moja!
"Kralj Budimski svoga ženi sina,
"Pak Bogdana zove u svatove,
"Bogdan ište konja i oružje,
"A i naše Tursko odijelo,
"I on ište sedlo okovano;
"Hoću l' dati, moja dušo draga?"
Al' besjedi Milica gospođa:
"Kam' mu konji? poklali ih vuci!
"Kam' oružje? odneli ga Turci!
"Kam' od'jelo? ostalo mu pusto!"
Kad je Mitar r'ječi razumijo,
Uvati je za grlo bijelo,
Kako ju je lako uvatio,
Obje oči na dvor iskočiše;
Al' priskoči Jakšiću Bogdane,
Te on Mitra za ruku uvati:
"Što ćeš, Mitre? da od Boga nađeš!
"Ti pogledaj tvoje sokoliće:
"Ti ćeš sebi bolju naći ljubu,
"Ali njima nikad ne ćeš majke;
"Ne krvavi tvoju Desnu ruku;
"A mi smo se već rastali, brate!"
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
