Jako i Ivanka
Jako i Ivanka
Evo me u zavičaju, poslije mnogo godina, a usred zime!
Svakog jutra sjedim u kafani Kod galeba, gdje mi je pred očima cijelo pristanište, gdje vrvi svijet po obali. Dugo posmatram vječno more i propadljive moje zemljake.
U kafani je gospodar i sluga Jako Borkić, živi ljetopis našega starostavnoga grada. Otkad pamtim Jaka (bogme odavno!), uvijek je bio suh, živolazan i brbljiv; sad je sijed, nješto gojniji i tromiji, ali na jeziku nije popustio. Sad je kafanar, a pamtim da je bio vladičin poslužitelj, bakalin, senzal, općinski listonoša - sve u svoje vrijeme. Nije se okućio i pomalo prezire ženske. Da je priličio prostodušan, naprasit i na mahove pretjerano pobožan, to se već po sebi razumije kad je govor o primorcu.
Kao svaki živi i mrtvi ljetopis, Jako je u pričanju proliven, uvijek počinje od Adama i gubi se u beskrajnim potankostima. Jedanput prođe obalom njeki debeli kanonik, sa zaturenim klobukom, sa izrazom kao da će započeti propovijed...
- Digo, Jako, ko je ovo?
- Ovaj pop, je li? Ovo je sin, ako se sjećaš, pokojnoga Šimete papudžije, što je imao radnju na loži, što je umro...
- Ej, diavolo, Jako, što odmah ne kažeš da je to njekadašnji Bortoleto! Ta on je moj vršnjak, ta on je dosta bubotaka dobio od moje ruke! Sjećam se da sam ga ja naučio plivati! Dakle, on je već kanonik!
Od Jaka doznah kako se s vremenom nestašni Bortoleto (mali Bartuo) iščaurio u ozbiljnog don Bortula, kako je danas "dunbok" bogoslov i najbolji propovijednik u jeparhiji i najveći ljubimac starih gospođa! Sve je to lijepo, Jako brate, ali da mi je znati obuzme li ga kadgod luda želja da iskoči iz one svoje "dunbine", da zbaci one mantije, onu ozbiljnost, one puste godine, pa da opet, ma i za časak, postane "galiotić"!?...
- A ona gojazna, crvena baba što se jedva kreće, ko je ono?... Ta je li moguće, Jako brate! Ono je šjora Matijeta, njekadašnja divna, tankovijasta Matijeta, tako prozvana od đentilece (od milošte), čuvena zbog ašikovanja i skandala! O, Gospod je ubio, kao što je i ubio!...
- Eno i staroga Pijera, koga sam poznao po golemom nosu, koji je izdržao borbu s vremenom! Ala se Pijero zbrčkao i pogurio, ala je dronjav! Kad pomislimo, Jako, da je on bio najbogatiji trgovac, najzaneseniji političar i najveći gladun, onda vidimo šta znači predati se velikoj politici i nizokim ženama! Ali, opet, Jako brate, svi smo grješni! Na, podaj mu njekoliko šoldi!...
Vrijeme je ponjekad kao usred proljeća iako je tek početak januara. Tada su vrata i prozori širom otvoreni, te se kafanica ispuni suncem i morskim dahom. More je glatko kao neizmjerno ogledalo. Nad njim kruže jata galebova, po njemu krstare brodići, na kojima veslaju kremenite, okretne ostrvljanke, te "bijele udovice". Na kopnu i po brodovima vri primorski govor, čakavština i melezna talijanština.
Takoga lijepoga jutra Jako i ja najbolje osjećamo da smo sinovi mora i sunca, te nas obuzme svaka "ispraznost", ponjekad i "nepodopština".
On je najpobožniji izjutra, ranije, dokle nema mušterija. Jednom uranih i ja te ta zatekoh gdje čita knjigu: Životi svetaca i svetica božjih,, izdanje Svetojeronimskog društva. Jako mi stade pričati što bješe pročitao, - život njeke svete djevice, iz prvog doba hrišćanstva, koja se bješe zavjetovala Isusu da će do smrti ostati djevojkom. Ali njeni roditelji, neznabošci, silom je udadu za njekog rimskog vojnika, takođe poganina. Sad, kao što već zamišljate, nastaju priključenija, koja se u naše vrijeme visoke moralnosti ne smiju iznositi u priči, a kojima prosto kipte starinske naivne knjige, osobito žitija svetih otaca. Jako mi, veoma potanko, rasprede dramatičnu peripetiju kako pobožna djevojka brani svoj... zavjet! Razumije se da ga je, pomoću Hristovom, ne samo odbranila, nego je i muža obratila u pravu vjeru i nagovorila ga da ostane "djevičan", te se oboje posvetiše.
Kad on svrši, ja izvalih njeku primjedbu, koja ga za trenutak nemilo iznenadi. Najprije se zagleda u mene, pa stade zvjerati oko sebe, kao da se boji kakve strahovite kazne božje. Ali, drugoga trenutka, obuze ga takav smijeh da se uzalud krstio, uzalud udarao prstima po "gubici", - jača je bila primorska ćud od straha božjega!
Njekog jutra lak vjetar ježuri morsku površinu, te sitni vali pjenuše i klopoću o izidanu obalu, do koje nema više od petnaest koraka od kafane. Takoga jednoga jutra bio sam malo zajedljiv, te sam ismijavao njegova galeba nad vratima (rad jednoga mazala iz mjesta), a to Jaka toliko ražljuti da mi napomenu njeki događaj iz moga djetinjstva, događaj koga se veoma stidim.
Ponjekad, bogme, bura zviždi i izdiže vodene brjegove, koji se razbijaju o kamenje i zapljuskuju pustu obalu. Tada najviše ćutimo, ili on priča za nesreće na moru, koje je zapamtio, ili izmislio.
Dosadno nam je samo kad kiša pljušti, kad se kroz prozore naziru maglovite prilike. Onda zlo govorimo o svakom i svačem, najčešće i najradije o Sueckom prokopu i o dalmatinskim željeznicama.
Jer oni veliki njekadašnji radovi u Misiru, ono spajanje dvaju mora, pa onda vezivanje Šibenika, Spljeta i Knina željezničkim prugama, to su uzroci mal'ne sviju bijeda što pošljednjih godina zadesiše Primorje! Kako to? zapitaćete. Vjere mi, ne znam, ali sve nedaće i nesreće, - nerodne godine, bolest vinograda i maslina, influenca, trusovi, poplave, oluje, sve to Jako pripisuje najviše prokopu Sueckog kanala. I nije sam on koji to tvrdi! Niko ne razumije u kakvoj vezi može biti Suec sa tijem pojavama, ali svak vjeruje da od njega potiče svako zlo. A otkako je sagrađeno ono malo željeznice kod nas, odonda su se ljudi propili, ženske su se pokvarile, itd.
Jednog takvog kišovitog jutra, Jako je bio veoma sjetan, a ja opet tako nervozan da bih tražio zavade. On mi poče ređati litaniju nedaća koje su ga pratile u njegovim mnogobrojnim zanatima; jadao se na sudbu i na ljude, a od ljudi najviše na pokojnoga biskupa Boskola, kome, čim se zabiskupio, prvi posao bješe da istjera Jaka iz dvora. Ja stadoh tvrditi da naš grad nikada neće imati duhovnog arhipastira kao što bješe pokojni Boskolo, - nikad čovjeka onako učena, milosrdna i čista života. S početka Jano me posmatraše u čudu, - jer niti je Boskolo imao pomenute vrline (baš na protiv!), niti je kad kome palo na um da ga hvali pred Jakom, - a kad vidje da se ja ne šalim, poče on vikati kao pomaman. Što sam ja većma veličao nesrećnog biskupa, to ga je Jako većma grdio, tako strasno kako samo može primorac kad se zaboravi. Riječ po riječ, doprijesmo do gustih, dođe do toga da Jako viknu: - Ko god hvali Boskola, on je kao i on! I još ću ti to reći: ko hvali moga najvećeg neprijatelja, taj će najbolje učiniti da ne unosi svoje stope u moju kafanu, jer, blažene mi djevice, moglo bi svašta biti!
Sam bog zna kako bi svršila naša svađa da ne uđe njekoliko ribara. (Zaboravio sam u početku kazati da Kod galeba ne svraćaju gospoda, nego mrnari, fakini, radnici i ribari.) Jako je vrčao na mene još i sjutradan, a trećega jutra ne bješe već traga srdžbi.
Jednom bila je nad morem vedrina, a nad kopnom uhvatio se crn oblak, iz koga je, na mahove, duvao studen vjetar. Ja sam posmatrao titranje svjetlosti i sjena na vodenoj površini, ono treperenje i lamanje sunčanih zraka, koje biva kad je nebo nejednako i koje čini da se preplijeću neiskazane boje.
Na ribljem trgu koji je odmah iza Galeba ču se velika graja, - smijeh, grdnja, tutnjava.
Obalom prođe hitno njekoliko ljudi i žena, pa minu stasita djevojka, koja mi glavom, rastom i ponositim držanjem napomenu kakav antički kip. Bila je u zagrađanskoj nošnji, bez gunjića, te joj iz širokih rukava od košulje promaljahu oble, bijele mišice. Nabrekle grudi pokrivaše bijela premetača, a nabrana, plava suknja padaše do povrh članaka, te su se vidjele crvene čarape i crne mestve na malim stopama. Obrazi joj bjehu blijedi, a ispod crnih očiju, sa izrazom sustalosti, bjehu modri koluti. To sam sve trenutno vadio.
Jako je bio u sobičku iza tezge, te ne mogoh doznati ko je lijepa djevojka. Utoliko diže se urnebes na trgu, te potečem onamo i ugledam običan događaj. Dvije fakinjače uhvatile se za kike, a oko njih se zbio svijet da se ne bi razdvojile. Stasita djevojka stojaše poizdalje, muškobanasto, raskoračena, sa rukama sastavljenim na krstima. Imala je lijepa usta i zdrave bijele zube, ali nos pojak. Ali samo prvog trenutka vidje mi se taj mali nesklad, a što sam je duže posmatrao, to sam se većma divio krasnim srazmjerama njenog tijela, eleganciji i čeličnoj snazi. Izraz lica bješe drukčiji nego prije kad minu obalom. Oči joj sijevahu; obrazi, pokrenuti smijehom, bjehu svježiji; pod gustim, crnim pletenicama, koje je savila u vijenac, isticaše se čelo, glatko, pravilno.
Oko fakinjača bivao je sve veći metež, a one već zanijemile i zapjenile od bjesnila, samo što se vuku za pletenice. Najzad stiže njeki stari općinski pandur, ali čim se umiješa u gomilu, njeko ga povuče za sablju, njeko mu pribi kačketu na oči, njeko ga munu u rebra. Opazih gdje i ona čudna djevojka zamahnu dva puta na njega, ali ga nije mogla dohvatiti. Panduru, najposlije, prevrije, te poče šamarati nalijevo i nadesno, bez razbora, a onda svi kidisaše na njega i rđavo bi prošao da ga nebo ne uze u zaštitu, da iz onog crnog oblaka ne udari silan pljusak.
Pobjegoh natrag, praćen ženskom vriskom i tutnjavom koraka. Za mnom svjetina jurnu u kafanu. Jako diže ruke i stade vikati, bojeći se da mu ne porazbijaju stakla na vratima i na prozorima. Odjednom poblijeđe, stište pesnice i poteče na njekoga, vičući:
- Napolje, k...! Zar i ti smiješ ući u moju kafanu!
Gomila se razdvoji, a ona stasita djevojka pogleda s mržnjom njega i okone, pa izide na pljusak.
Osuše se svakojake gadne dosjetke. Mene zabolje u srcu. Ne pamtim da sam kadgod bio onako izbezumljen i ožalošćen kao onoga trenutka, vidjevši veliki grijeh - oskrvnuće ljepote.
Odmah sam razumio da je nesrećnica "žrtva Sueckog kanala i dalmatinske željeznice _ali me kopkalo da doznam što podrobnije o njoj. I doznao sam koliko je dosta. Zvala se Ivanka B. Ostala je nejaka iza roditelja, koji umriješe od crnih krasta, one godine kad je u našem gradu bio veliki pomor od te bolesti. Ivanku je odgajila njeka samohrana tetka, velika pijandura...
Njekoliko dana poslije toga, pred veče, stojao sam na obali i posmatrao pristanište. Vazduh je bio veoma tih, a more malko uznemireno, te sam sa uživanjem udisao njegov životvorni dah. Za brdom, što se izdiglo nad drugom obalom, nebo bješe u plamenu, večernje svjetilo gasilo se postupno. Po tovarnim brodovima bilo je graje; kočoperni biči (brodski psi) lajahu, sa malih ognjišta na krmama izvijao se dim, mrnari zatvarahu krovove i izvlačahu mostove. Na obali ne bješe nikoga.
Na desnom kraju obale, gdje nije bilo brodova, pojavi se njeka prilika koja mi se kroz suton učini natčovječne veličine. Dugonja je išao lagano, samom ivicom, pa stade, hitnu nješto u vodu i sjede na obalu. Onda se sjetih da će to biti njeki Nikić, mlad, visok i okošt mangup, koga sam poznao Kod galeba prije njekoliko dana i koji mi bješe već njekoliko usluga učinio.
Za čudo mi je bilo što se ne pale fenjeri, jer se mrak naglo spusti, kao'no ti zimnjeg večera. Po čivitastom nebu zatreperiše zvijezde, neobične veličine; more stade bučnije šumiti, - pouzdani znaci da je južni vjetar na domaku.
Ja se uputih ka Nikiću, a u isti mah, s protivne strane, uputi se k njemu druga njeka prilika, koju mi je lako bilo poznati po bijelim grudima, po širokim bijelim rukavima od košulje. Ona prva stiže ka Nikiću, a on je stade odgoniti, grdeći je najružnijim riječima. Ivanka se okosi na njega, a on skoči da je bije, ali ga ja ometoh, viknuvši:
- Ej, Nikiću, šta je to?
- Ma kako neću, gospodaru, zaboga! I ovako nemam sreće, a još kad mi dođe ovaka!
Ivanka skrsti ruke i nasloni se na kameni stub, o koji se vezuju brodovi. Gledaše nas prkosno, - pogledom nas čikaše obojicu. Nikić je držao strunu sa udicom i pažljivo gledao ustalasano more.
- Pa evo sam i ja došao, a može biti da ti i ja donosim nedaću!
Nikić razvuče ćosaste usne, a njegovo otegnuto, pjegavo lice zbrčka se. I reče:
- A to ne, gospodaru! Drugo ste vi, a drugo je ona!
Ivanka se prezrivo nasmija.
- A što ne gore već fenjeri? - pitam ga ja.
- Zato što će skoro granuti mjesec! Eno već promalja!
Na istoku zbilja bješe već problijeska.
- Kako bi bilo, Nikiću, da se malo provozamo po moru.
- Ako zapovijedate, šjor! Ima malo porimljavine, ali to nije ništa!
- Baš zato i hoću! Kad je tišina, onda ne marim!
- Dobro, evo me odmah, - veli Nikić izvlačeći strunu sa udicom, pa je obmota i diže gunj na kome je sjedeo, dodavši: - Idem kod jedne talijanske jarčine da uzmem kaić pod fit (čamac pod najam). Ali mi ga neće dati za manje od krune.
- A što ideš kod tuđih jarčina, kad ima baraka i kod naših?
- A zato što su njihovi spretniji i čistiji. Ali, ako zapovijedate, ja ću...
- Idi! - rekoh mu. - Dovedi kakav hoćeš! Kad ostadosmo sami, Ivanka se ispravi.
- Zašto ti ideš bez gunja? - zapitah ja. - Zar ti nije hladno?
- A zar me vi žalite! - prihvati ona, gledajući me već kako joj dolikuje. - Kupite mi jednu guću (pleteni gunjić).
Umiljati a zvučni joj glas bješe u skladu sa ličnošću.
- Poznaješ li ti mene? - zapitah je.
- Poznajem vas po familiji. Vi ste... (kaza mi ime). Svakog jutra dolazite kod onog smrdljivca Jaka!
- Zašto ga grdiš?
- A vidjeli ste prije njeki dan! - reče ona i namršti se.
- Ja sam ti poznavao ćaću. Kažu mi da sad nemaš nikoga svoga, osim jedne tetke.
- Nek vrag nosi i nju jednu! - viknu Ivanka. - Sita sam već svega i ovakoga! Ovdje je svijet postao gadan, kakvoga nigdje nema! Ja vidim da odavdje bježi svak ko je pametan.
Nikić je veslao što je brže mogao. Bješe osrednji čamac, elegantan, bijelo obojen.
- Evo me, šjor! - viknu on, primičući brodić ka obalskim kamenim stepenicama, baš ispod nogu djevojčinih... - Izvolite! Ona jarčina talijanska tražila je iznajprije dvije krune. Jedva najposlije popusti. Da ima još njeko pa da veslamo u dvoje, jer vali baš nijesu maleni.
- Šta ću mu sad! - rekoh ulazeći. - Hajd' naprijed!
- Pa mogla bih ja veslati ako zapovijedate, - veli Ivanka.
Nikić joj viknu:
- Nosi te vrag, beštijo!
- Baš si beštija! - povrnu ona... - Što ja ne bih pošteno zaradila štogod. Ja bolje veslam od tebe.
Nikiću je krivo bilo što nema koga na obali da vidi tu komendiju. To sam pročitao na njegovu pakosnu licu i to me najviše navede da primim njenu ponudu.
- Hajde s nama! - rekoh.
Ona uskoči, pogleda Nikića pobjednički i svojim snažnim mišicama spopade desno veslo. Složiše stojeći pognuti i leđima okrenuti meni. Ja uzeh krmu. Nikić je bio u velikoj zabuni, jer osim što je bio iznenađen mojim postupkom, bojao se da će se osramotiti, da će malaksati pored nje.
Što smo se većma udaljavali od obale, to je porimljavina bivala jača, te se brodić propinjao i presijecao vale. Dva-tri puta zapljusnu voda s kljuna i prosu se pred noge veslarima. Oboje bjehu veoma zadihani. Nikić većma. Dva put čuh Ivanku gdje mu oštro podviknu: "Dublje veslom!" Ja sam krmio rasijan, raznesen čudnim mislima. Odjednom okrete se ona k meni i reče takođe oporo: "Krmite pravo"! Ja se postidjeh i sav se predadoh svome poslu. Otada, nas troje, toliko različnih u svemu, imađasmo jedan jedini smjer, koji nas potpuno obuze, i meni dobro bi od toga jakog osjećanja da smo sve troje, ma i za kratko vrijeme, izjednačeni! Svrh svega, milo mi bješe što Nikić osjećaše nadmoć nesrećnice.
- Ma dokle ćemo ovako? - zapita on hučući.
- Do drugog kraja! - reče ona odlučno, pa se okrete i pripita mene:
- Je l' te?
- Da! - rekoh.
Čamac se i dalje propinjao. Žao mi bi pomišljajući da bi jedra, goloruka djevojka mogla opasno prozepsti. Na domaku brijega more postajaše tiše. Nakon još dvadeset dobrih odboja, kljun se zari u pješčano dno. Nikić iskoči na obalu i privali težak kamen na konop. Ivanka sjede na dno čamca blijeda i suviše oznojena.
Tad vidjeh prizor koji neću nikad zaboraviti, koji će mi uvijek napominjati da u svakoj beštiji ljudskoj ima nječega i anđelskoga! Nikić, takođe oznojen, ogrnu Ivanku svojim gunjem, pa se potuli da se skloni od struje. On je to učinio kao što bi učinio ma kakvu drugu najobičniju stvar, ne očekujući ni zahvalna pogleda, koji mu ona i upravi, pocrvenivši.
- Bravo Nikiću! - rekoh davši mu cigaretu... - To mi se dopada. Treba biti kavaljer.
On namignu i pogleda me tobož obješenjački, ali mu izraz lica pokazivaše potpunu nemarnost.
Mjesec bješe granuo, golem pun mjesec, prema čijoj se svjetlosti gola sumorna brda nad gradom, grad i zamagljeni zrenik prikazivahu kao da su iza kakve koprene, u velikoj daljini. Na uzrujanoj površini vodenoj tvorahu se srebrnaste dugačke brazde, tamni koluti, brješčići i uvale, a svemu se tome mijenjahu boje svakog trenutka. Sve troje posmatrasmo ćutke. Na zvonari stone crkve poče izbijati časovnik. Sve troje brojasmo šapatom otkucaje, premda smo tačno znali koje je doba.
- Osam! - reče Ivanka... - Kako potmulo zvoni kao iz kakve jame!
Ja okretoh leđa gradu i stadoh posmatrati pješčanu obalu što bješe pred nama. Nad njom se izdiže kameniti brijeg, po kome se, gdje i gdje, crni smrekovo grmlje. Na njekih pedeset koraka, lijevo, bješe poljanica i na njoj zatravljena humka, a iza nje velik drveni krst.
- Ondje je sahranjen njeki utopljenik! - rekoh ja.
- Nije ono grob, nego je onaj krst za uspomenu usadio pokojni Marko Buva, - veli Nikić. Ivanka dodade:
- Zato što je ondje bilo priviđenje!
- Kakvo priviđenje?
- Ondje su sjedjeli sveti Nikola i sveti Špiridon, u pomoći nam bili! - odgovori ona i prekrsti se a na licu joj se pokaza velika zbilja.
Onda i Nikić skide kapu i prekrsti se pravoslavnim načinom.
- Zar ti to vjeruješ, Ivanka? Vidjeh da se začudila gdje je zovnuh imenom, pa slegnu ramenima i reče:
- Čovjek se kleo da je istina, a ja ne znam zašto bi lagao za take stvari.
- E, može biti! Pa ded' mi ispričaj kako je bilo!
Ona me pogleda ispitljivo, pa skrenu oči na krst.
- Ja ne znam kako je bilo, samo znam kako mi je on pričao. Bila sam dijete ali sam od njega slušala.
- Pa to! Da čujem!
Ona poćuta, jednako gledajući krst. Najzad poče, ali njekako preko volje:
- Biće otada pet-šest godina...
- A, biće i deset, - prekide je Nikić, na čijem se licu ogledala zapetost pažnje.
- Prije njekoliko godina - nastavi Ivanka ne okrećući glave - pokojni dobri Marko Buva, jedne noći bez mjeseca, ribao je sam ovuda. Marko zaspa i pusti brod kurentu (morskoj struji), a kurenat ga odnese tja onamo! (Ivanka mahnu rukom preko ramena.) Dokle je to bilo, Marko vidje u snu njeku priliku koja iđaše po moru, a iđaše pravo k njemu. Čovjek se trže od straha, ali kad otvori oči i sjede, onda vidje da to ne bješe samo san, nego odistine prilika se primicaše, idući po vodi kao mi po tvrdini! Jadnik se ukočanji, jezik mu se zapetlja, oči mu se pomutiše, ali se brzo pribra, jer razabra da to ne bješe zla utvara, nego baš sveti otac Nikola, na pomoći nam bio!...
- To je istina. Sve je tako bilo! - šapnu Nikić obazrijev se u velikom strahu.
I mene podiđoše trnci.
Ivankino lice živnu, oči joj sinuše i ona nastavi neobičnim žarom:
- Poznao je sveca po ikoni! Na njemu je, veli, mitra i zlatne haljine, a zlatnu štaku držaše visoko u lijevoj ruci. Svetac blagoslovi Marka (blago njegovoj duši!) pa pođe pred brodom, a brod stade letjeti za svečevim stopama kao strijela...
Od velikog uzbuđenja djevojka zastade i obrisa dlanom suze, pa glasom u kome odjekivaše očajanje i nadanje i silna vjera uzviknu:
- O, bože, milostiv budi i nama grješnima!
- Hoće, ako bog da! - reče Nikić sve većma uplašen.
Ona nastavi:
- Kad su bili nasred kanala, stade svetac i stade brod za njim, a odonud, od druge strane kanala, ukaza se druga prilika, koja se primicaše, najprije sporo, pa brže i brže. Marko vidje da je starac, po rastu i odijelu sasvim kao sveti Nikola, samo duže sijede brade. Onda sveti Nikola raširi ruke i uzviknu:
- A đe si mi već, dragi brate Špiridone!...
- To je bio naš sveti Špiridon! - objasni Nikić, okrenuv se k meni.
Ivanka ga pogleda prijekorno.
- Naš ili vaš, zar to nije svejedno! Zar oba ne čuvaju pomorce i ribare bez razlike!?
- Tako je! - potvrdih. - Nastavi, živa bila.
- Onda sveti Špiridon odgovori: "Oprosti, brate, ali sam imao posla spasavajući jedan grčki brod, čak tamo pod Krfom." Pa onda se sveci zagrliše i ižljubiše tri puta. Pa onda sveti Špiridon zapita:
- A ko ti je ovaj dobri čovjek? Valjda si ga spasao?
- Ovo je njeki Marko Buva, koji je uvijek bio zavjetan i tebi i meni, koji nas je uvijek poštovao, - veli sveti otac Nikola... - Spasao sam ga više puta, ali noćas nije trebalo, nego mu se noćas javih najprije u snu, pa u istini, i dovedoh ga da nas vidi i čuje. Hajde da ga blagoslovimo, pa da izidemo na kopno da se odmorimo i porazgovorimo.
- Onda oba sveca digoše uvis desnice i blagosloviše Marka Buvu sa tri prsta, tri puta.
Pa otidoše eno onamo, na onu ledinu i sjedoše, a velika svjetlost sinu oko njih.
Ivanki potekoše suze i opet uzviknu kao ono pređe:
- O, bože, smiluj se nama grješnim! Pa zaroni licem u pregršt, i ostade tako. Bio sam veoma potresen. Bješe mi neobičan čar slušati onu divnu legendu iz onih grješnih usta i vidjeti njenu čistu vjeru i suze pokajnice! I rekoh:
- Doista je pokojni Buva bio dobra duša. Nikić prihvati:
- Dobar kao kruh, ali mu gospoda ne povjerovaše. Ni biskup nije htio vjerovati priviđenju, nego je govorio da je to Marko sanjao, ili da je bio pijan. Zato je Marko žalostan umro, jer je želio da se na onome mjestu sazida crkvica.
Ivanka naglo ustade i zbaci gunj rekavši:
- Gospoda kao gospoda! Oni vjeruju samo onda kad vrat dođe po njih!
Ona je to izgovorila nevjerovnim izrazom prezrenja i mržnje.
I ostade namrštena sve dokle se ne iskrcasmo na gradsku obalu, a primivši nagradu za veslanje, jedva šapnu "hvala" i udalji se hitno.