* * *


Đul-Hatema mlada

Na Fetiji visokoj mahali,
Bijeli dvori berber Salih age,
U njim' raste Đul-Hatema mlada.
Ja kakva je, vesela joj majka!
Vita stasa, a tanana pasa, 5
Čelo joj je altun hamajlija,
Obrvice s mora pijavice,
Trepavice krila lastavice,
A dva oka, dva vrela studena,
Dva obraza, dva đula rumena, 10
Usta su joj kutija šećera,
Sitni zubi dizije bisera,
Vr’jede ruke šeher Banja Luke!
Nju mi gleda Topčagiću Bego.
U dobro se vr’jeme zagledali: 15
U proljeće, u najljepše doba,
Kadno cvate javor i jabuka,
Kadno raste trava na zavojke,
Kao dojke u dilber djevojke.
Gledaše se tri pune godine, 20
Jedno drugom tvrdu vjeru dali.
Kad četvrta godina nastala,
Zaprosi je Topčagiću Bego,
Preprosi je iz Zamlaza Aljo.
Dadoše je i ne kazaše joj, 25
Vjenčaše je i ne pitaše je.
Suze roni Đul-Hatema mlada,
A sve žali Topčagića Bege.
Kad je prošo jedan mjesec dana,
Knjigu piše Đul-Hatema mlada, 30
Pa je šalje Topčagiću Begi:
„Moreš li me preboljeti, dušo?
Jer ti znadeš i očima vidiš,
Da su mene u nesreću dali,
Crne mi se oča pomutile, 35
Sve roneći suze niz obraze!"
Knjigu uči Topčagiću Bego,
Knjigu uči, a suze proljeva.
Otpisuje Topčagiću Bego:
„Srce dušo! Đul-Hatema mlada, 40
Nikad tebe preboljeti neću!
Kako su te u nesreću dali,
Nisam metno rahra na alata,
Ni obuko svilene dolame,
Nit' sam šeto drumom, ni sokakom, 45
Znadi, dušo, da te viđet neću."
Jedno jutro Đulka uranila,
Ona šeće po mermer hajatu,
Ona šeće, a plećima kreće!
Nju mi gleda iz Zamlaza Aljo, 50
Pa je njojzi tiho govorio:
„Srce, dušo, Đul-Hatema mlada!
Od koga si, dušo, naučila
Tako šetat i plećima kretat?"
Progovara Đul-Hatema mrlada: 55
„O, boga mi, iz Zamlaza Aljo!
Kad me pitaš da ti pravo kažem,
Kad sam bila u svog milog babe,
U svog babe, berber Salih age,
'Vako šeće, Topčagiću Bego, 60
’Vako šeće i plećima kreće,
Od njega sam mlada naučila."
Mučno bješe iz Zamlaza Alji,
Udari je rukom po obrazu,
Koliko je lako udario, 65
Tri joj b'jela zuba ispanula.
Razljuti se Đul-Hatema mlada,
Ona ode svome milom babi,
Svome babi, berber Salih agi.
Nije prošlo jedna hefta dana, 70
Aljo zove Đul-Hatemu mladu:
„Hajde kući, moja vjerna ljubo!"
Odgovara Đul-Hatema mlada:
„Neću, bogme, iz Zamlaza Aljo!
Voljela bih u vodu skočiti, 75
Neg' se tvome dvoru povratiti."
Razljuti se iz Zamlaza Aljo,
Pa on pusti Đul-Hatemu mladu,
Aljo pusti i vjenča je Bego.
Poručuje Topčagiću Bego, 80
Poručuje iz Zamlaza Alji:
„Hvala tebi, iz Zamlaza Aljo,
Kad mi 'vako ti pokloni zlato,
A da si je za blago prodav'o,
Od mene bi mnogo uz'o blaga, 85
Od sveg' blaga, više mi je draga!"


Reference

Izvor

Sait Orahovac: Stare narodne pjesme muslimana Bosne i Hercegovine (sa uvodnom studijom), Sarajevo, "Svjetlost", 1976., str. 609-611.