Đerzelez Alija (Zenica)

Piše knjigu Tukunlija bane,
Piše knjigu do Stambola grada,
A na ruke caru od Stambola:
Ču li mene čestit padišahu!
Smakni meni Đerzelez Aliju
I pošalji Alijinu glavu,
I njegova dora od mejdana,
Niz dorata dvije breše male
I njegovu brijetkinju ćordu;
Evo tebi đemija od zlata,
Na đemiji od zlata džamija,
I evo ti čoha venedička,
Što Stambolu more biti tvome,
Tvom Stambolu za sedam godina;
I evo ti bjelica pšenica,
Što Stambolu more tvome biti,
Čuj me, care, za sedam godina!”
Sada vidi cara od Stambola,
Što pokupi četr’est vezira,
Sve vezira carskijeh murtata,
Sve im care po istini kaže.
Šta mu reče četr’est vezira:
„Sultan care svečevo koljeno!
Piši knjigu Bosni kalovitoj,
Pravo zdravo do šeher Travnika,
Ondje sjedi hodža Ćuprilija,
I do njega Đerzelez Alija;
Nek’ pogubi Đerzelez Aliju,
Nek’ pošalje Alijinu glavu
I njegova dora od mejdana
Niz dorata dvije breše male,
O doratu brijetkinju ćordu!”
Car posluša četr’est vezira,
Pa napisa knjigu šarovitu ;
Ode knjiga Bosni kalovitoj,
Kud god ide, do Travnika siđe,
I u ruke hodži dolazila.
A kad hodža knjigu pogledao,
Sve je uči, grozne suze ljeva,
Staču mu se niz bijelu bradu,
Kajno biser niz bijelu svilu.
Do njeg sjedi Đerzelez Alija:
„Davori se hodža Ćuprilija!
I do sad su name dolazile
Od našega stola i Stambola,
Od našega cara čestitoga,
Nikad n’jesi groznih suza ljevo!”
Progovara hodža Ćuprilija :
„Grdna rano, Đerzelez Alija!
Evo meni katul-ferman dođe.
Da pošaljem osječenu glavu,
Osječenu glavu Alijinu
I tvog dora, konja od mejdana,
O doratu dvije. breše male,
Niz dorata brijetkinju ćordu.
Hajd Alija svojoj b’jeloj kuli,
Meni žao tebe pogubiti,
Nemoj meni amo dolaziti,
Dok ne prođe nedjeljica dana.”
Ode Ale svojoj b’jeloj kuli.
Nuto brate Ćuprilić vezira,
Po svoj Bosni knjige rasturio:
„Bujur amo, po Bosni junaci!
Dobro će vas vezir darovati,
Nekom ata, nekome paripa!”
I sakupi po Bosni junake,
Pa na polje vezir izlazio,
Razređiva po Bosni junake,
Sve razgleda Alij’nu priliku;
Svu je kletu Bosnu preturio,
Al Aliji ne nađe prilike.
Ni to vr’jeme za dugo ne bilo,
Dade mu se nešto pogledati,
Kad pogleda kamenu ćupriju,
Ali stoji jedan serhatlija,
Vas u srmi i u čistu zlatu,
Za pasom mu dvije breše male,
Obje male bez kremena pale,
Oko njega brijetkinja ćorda,
Na ramenu vezena šešana,
Uz njeg stalo do osam momaka,
Eto pravo stali podviš ruke
Kad to vide Ćuprilija hodža:
„Grdna rano, Đerzelez Alija!
Međer tebe danas nigdje nema
U svoj Bosni i Hercegovini!”
Progovara Đerzelez Alija:
„Evo mene uz tvoje koljeno!”
Kad pogledo hodža Ćuprilija:
Baš bih reko te bih se zakleo,
Da je jedan, obadva mi sv’jeta!
Šta zareče hodža Ćuprilija
I on šalje lale i muhzure:
„Mudro hajte onom serhatliji,
Pogub’te mu sa ramena glavu,
Dones’te mi osječenu glavu!”
I odoše kamenoj ćupriji,
Pogubiše sa ramena glavu,
Donesoše osječenu glavu,
Kad ugleda Đerzelez Alija,
Tad on ciknu kajno kukavica,
A prevrće kajno lastavica:
„Da ste mene, Bog do, pogubili!
To je sestrić, a beg mi Ljubović,
Takog bega u svoj Bosni nema!”
Progovara hodža Ćuprilija:
„Od te kajde ne imade fajde,
Već mi hajde opremaj dorina!
Dorata ti podmetnut’ ne mogu,
Jer ti dora nema u Turaka.
Ni u vlaških svijeh sedam kralja!
Niz dorata dvije breše male,
O doratu brijetkinju ćordu!”
Skoči Ale na noge laguhne
Kud god ide, kuli dolazio,
U podrume svoje ulazio,
I dorata timar učinio.
Kad na njega takum udario,
O doratu breše objesio,
Niz dorata brijetkinju ćordu,
Progovara kosatu doratu:
„Ne daj sebe, doro, odvoditi!
Ne daj kolan sebi pritezati!”
Natakoše dvanaest julara,
Povede ga dvanaest Turaka,
Udari ga Ale po sapima:
„Hajd’ dorate u sto dobrih časa!”
Dvije vile u griv’ zapjevale.
Do po polja dora dovodili.
Nu dorata, sokolovog krila!
Stade im se doro otimati,
Istrga im dvanaest julara,
Pa se bio dorat povratio,
Pa doletje svojoj b’jeloj kuli.
Sakrio se Đerzelez Alija,
Da ne gleda na očima jada,
Pa ga traži hodža Ćuprilija,
Nalazio Đerzelez Aliju:
„Hej Alija, turski bajraktare!
Valja doru do Stambola sići!”
Alija ga opet opremio,
Ustakoše osamn’est julara,
Odvodi ga osamnaest ljudi;
Kud god išli, do Stambola sišli,
Predadoše caru čestitome,
Care svoga Ibrahima viče:
„Id’ opremi šeset bajraktara,
Da odvode kosata dorina
I da nose osječenu glavu.”
I odoše ljudi preko mora,
Preko mora četr’est konaka,
Predadoše Tukunliji banu,
Progovara deli Ibrahime:
„Ču li mene Tukunlija bane!
Daj nam sada carsko dugovanje!”
Šta zareče Tukunlija bane:
„Na der tebi knjigu šarovitu,
Pa je caru podaj od Stambola;
I car jeste, ama mudar nije!
Otkud meni od zlata đemija,
Na đemiji od zlata džamija?
Otkud meni čoha venedička?
Što Stambolu more biti gradu,
To Stambolu za sedam godina?
A otkud mi bjelica pšenica,
Da Stambolu more bili c’jelu,
A za sedam punijeh godina!
Ven nek ide iz Stambola grada,
Ono mi je moja djedovina,
Ja nek meni na mejdan izađe.”
Šta zareče deli Ibrahime:
„Nije lasno caru poreknuti!”
Nuto vid’te Tukunlije bana,
Namiguje na svoje soldate.
Mudar je se Ibro zadesio,
Pa je svoje povodio društvo,
I đemiju junak ujagmio,
Salazio stolu i Stambolu,
Pa je caru knjigu potkučio,
Care njemu knjigu prihvatio.
Već kad vidi, šta mu knjiga kaže,
On sakupi četr’est vezira,
Sve vezira, sve carskih murtata,
Sve im kaza, što je i kako je.
Šta zareče četr’est vezira,
A četr’est carevih murtata:
„A ti hajde ćabi i Medini,
Pa ti prtljaj čestit padišahu,
Da ne d’jeliš junačka mejdana.”
To rekoše carevi veziri.
A da vidiš softe iz medrese!
Pa im kaza hale i ahvale
Sve im kaza, što je i kako je.
Šta rekoše softe iz medrese:
„Sultan care svečevo koljeno,
Ne ostavljaj ti Stambola svoga,
Veće traži teška džebeliju,
Neka za te na mejdan izađe,
Neka s njime mejdan podijeli.”
Posluša ih care od Stambola,
Poče tražit teška džebeliju,
Sve ga traži, nać ga ne mogaše.
Šta mu vele softe iz medrese:
„Piši knjigu Bosni kalovitoj,
A na ruke hodži Ćupriliji,
Nek ti traži teška džebeliju:
Brez Bošnjaka ne ima junaka.”
Nuto, brate, cara od Stambola,
Gdje napisa namu šarovitu,
Dodaje je svome Ibrahimu:
„Jaši Ibro šarca od mejdana,
Pravo zdravo, Bosni kalovitoj,
Goni konja do b’jela Travnika,
Podaj namu Ćuprilić veziru,
Neka traži tešku džebeliju!”
Ode Ibro Bosni kalovitoj,
A od Bosne do šeher Travnika;
Ibro dođe Ćuprilić veziru,
I predade knjigu šarovitu.
Pa se Ibro natrag povratio,
Ode Turčin do Stambola b’jela.
A gle brate hodže Ćuprilije,
Gdje on zove Đerzelez Aliju:
„Nije l’ garjet Đerzelez Alija,
Da mi moreš do Stambola sići,
Od Stambola Tukunliju banu,
I za cara na mejdan izaći,
S Tukunlijom mejdan pod’jeliti?”
Progovara Đerzelez Alija:
„Da me n’jesi rastavio s dorom,
I da su mi moje breše male,
Brijetkinja još da mi je ćorda,
Ja bih sašo Tukunliji banu,
Da je digo c’jele regimente,
Ja bih njima na mejdanu stao!”
Šta zareče hodža Ćuprilija:
„Hajd’ Alija u podrume moje
Ti izberi konja od mejdana,
Uzmi puške, koje su ti drage!”
Progovara Đerzelez Alija:
„A Boga mi, hodža Ćuprilija!
Ti ne imaš konja za Aliju,
Ni za mene, niti za mejdana,
Niti imaš konja ni pušaka.”
Pa on skoči na noge laguhne,
Pa on ode svojoj kuli b’jeloj,
Za rogom mu nešto sablje bilo,
Za tu sablju bio prihvatio,
A na rame torbu strunjavicu,
Pa se jeste hodži uvratio,
I s hodžom se svojim halalio,
Pa on ode zemlji po ćenaru,
Ne htje otić’ do Stambola b’jela,
Veće ode pravo Tukun banu,
A kad dođe kuli i avliji,
Kod kapije trideset Madžara.
Hoće Turčin u bijelu kulu
Što mu ne da trideset Madžara
Rasrdi se Đerzelez Alija,
I razbaca trideset Madžara,
Pa uniđe u bijelu kulu,
Uze mjeru u desnicu ruku,
Pa mu mjeri prebijelu kulu.
Kula bila nova načinjena;
Kune Turčin: „Crn im obraz bio!”
Kad to vidi trideset Madžar,
Tukunliji govorili banu.
Ban ga zove na bojali kulu,
Njemu Turčin jeste dolazio,
A pita ga Tukunlija bane:
„Oklen jesi, fisan Madžarine?
Oklen jesi, oklen te imamo?” —
„Odovud sam vrlo iz daleka,
Onog bana, od Alata grada!
Pa ti mjerim prebijelu kulu,
Jer si bane ti na mani vrlo,
Ružno ti je kula sagradena.”
Progovara Tukunlija bane:
„Jeste l’ čuli u Alatu gradu,
Da sam turskog prevario cara,
Predobio Alijinu glavu,
I njegova dora od mejdana,
O doratu dvije breše male,
Niz dorata brijetkinju ćordu?”
Šta zareče Đerzelez Alija:
„Jeste čuo bane od Alata,
Pogleda te, da mu svedeš dora,
Osejirit dora od mejdana!”
Progovara Tukunlija bane:
„Evo danas dva ravna mjeseca,
Kako jesam konja zadobio,
U podrume tople uvodio,
I svezo mu osamn’est julara,
Još ni jednog odr’ješio n’jesam,
Ne da dorat sebi dolaziti,
Čiftom bije, da oči izbije;
Davno bih ga njemu dovodio.
Ja sam davo stotinu dukata
Ko ć’ odr’ješit osamn’est julara,
Ko će meni napojiti dora,
Do studene vode dovoditi;
Niko ne će doru dolaziti.”
Progovara Đerzelez Alija:
„Ja ću svesti do vode dorata,
Savoditi, pa ga napojiti.”
Progovara Tukunlija bane:
„Evo tebi dvjesta madžarija,
Ako konja do vodice svedeš;
Dovedeš ga mojoj b’jeloj kuli
Ja ću tebe sebi prihvatiti,
Ja ću ovdje tebe oženiti,
Pokraj sebe načiniti kulu.”
Nuto brate Đerzelez Alije!
Gdje on skoči na noge laguhne,
Pa on sađe u mermer avliju,
Sa avlije do podrumskih vrata,
Pa uniđe konju debelome.
Nuto vidi konja od mejdana:
Iz nozdrva biju plamenovi,
Okreće se s desna na lijevo.
Gle Alije, vesela mu majka!
Svom doratu turski progovara,
I dorat ga bio prepoznao;
I on dođe do konja dorina,
Odr’ješi mu osamn’est julara,
Izvede ga pod bijelu kulu,
Založi ga rešmom pozlaćenom,
Privede ga binjektaš kamenu,
„Allah”, reče, posjede dorina.
Mili Bože, šta mu doro radi!
Sve ćefenke krši od dućana,
I od kula strehe popadale,
Sve ga gleda malo i veliko,
I na njemu harnoga junaka
Pa se krsti i s desna i s l’jeva,
Pa se čude konju i junaku.
On ga stjera do vode studene,
Gonio ga, pa ga napojio.
Ne htje ići do banove kule,
Već on ode uz polje zeleno,
Brez promjene četiri sahata,
Pa je onda zastavio dora,
Pa doratu tiho govorio :
„Ej konjicu sokolovo krilo,
Nije nama vakta polaziti!”
Pa dorina povratio svoga
Dotjera ga do banove kule,
Pa ga sveza u tople podrume,
Pio, jeo, za nedjelju dana,
Mili Bože čuda velikoga!
I za time polazili crkvi.
Progovara Tukunlija bane:
„Čuli mene fisan Madžarine,
De zajaši dora od mejdana,
I ja hoću vranca od mejdana,
Da idemo do bijele crkve!”
Kada crkvi bili dolazili,
Progovara Đerzelez Alija:
„O đidija Tukunlija bane!
Car ti poslo teška mejdandžiju,
Ovo ti je carski mejdandžija
Ovdje ćemo mejdan podijelit’!”
Pa se mače, u dorata tače;
Mili Bože na svemu ti hvala!
Na njemu se oganj prolomio.
Sada vidi Tukunlija bana,
Gdje pobježe na konju gavranu,
Plaho goni poljem zelenijem,
I za njime Đerzelez Alija,
Malo goni, bana brže stiže,
Živa ga je Ale uhvatio,
Svukao ga, sa konja gavrana,
Svezao mu ruke naopako,
Usadi ga na konja dorina,
Uteže ga oko svog dorina
I on skoči, na dorata sjede,
A odletje vranac od mejdana.
Odletio prebijeloj kuli,
A Alija zemlji po ćenaru.
Kud god ide, do Stambola siđe.
A kad dode do careve kule,
Poteže mu svilene dizgine,
A podmeće kazan-bakračlije,
Dobar mu se dorat pokupio,
Pa iskoči na divhanu carsku,
Turčin skoči sa konja dorata,
I on caru ode u odaju
U čizmama i u kalčinama.
Progovara care od Stambola:
„A Boga ti turska serhatlijo!
Oklen li si, od koga li grada?”
Progovara Đerzelez Alija:
„Ja sam tebi s Bosne kalovite
Od onoga od šeher Travnika,
I onoga hodže Ćuprilije,
On je mene dovlen opremio,
Da ja za te pod’jelim mejdana.”
Kad to čuo care od Stambola:
„Hej aferim, Đerzelez Alija,
Jednog smakoh, bolji mi je osto!”
Nu Alije, vesela mu majka!
On otvori od odaje vrata,
Pa pokaza Tukunliju bana:
„Eno tebi Tukunlije bana!”
Kad to vidje care od Stambola,
Tom se care vrlo začudio:
„Već ču li me Đerzelez Alija,
Išći brate, što je tebi drago,
Volj’ ti kakvu zemlju i gradove!”
Progovara Đerzelez Alija:
„Ne ću tebi zemlje ni gradova,
Nemoj danas meni prikratiti,
Šta uradim po Stambolu tvome,
A upravu Ćupriliji podaj.”
Tome care namah kajil bio.
A gle onog Đerzelez Alije,
Gdje on skoči na noge laguhne,
Prihvatio brijetkinju ćordu,
Pogubi mu četr’est vezira;
Dok mu jedan sjedi u budžaku,
Poletje mu Đerzelez Alija,
Da i njemu odsiječe glavu.
Kad to vidi care od Stambola,
Pod ćurak ga sebi prihvatio,
Pa govori Đerzelez Aliji:
„Ne sijeci ako Boga znadeš!
Ne sijeci mojega imama,
Za njim klanjam dva’est godin’ dana!”
Sad da vidiš Đerzelez Alije!
Baci sablju na odaju kletu,
Pa papuču uzeo imamu.
Kad rasklopi Đerzelez Alija,
Štono bilo turskijeh ajeta,
Pod papuču sviju ih turio.
Progovara Đerzelez Alija:
„Sultan care, svečevo koljeno!
Eto tvoga muhur-sahibije,
Za njim klanjaš dva’est godin’ dana,
Baci mi ga amo na odaju!”
Odbaci ga care od Stambola,
Prihvati ga Đerzelez Alija,
A poletje od bedrice ćorda,
Skide njemu sa ramena glavu.
Od glave mu kauk poletio,
Iz kauka krsti pozlaćeni,
A i one sitne medunice.
A čudi se care od Stambola,
Dobro care Ala darovao,
Dade njemu hiljadu dukata
Opremi ga Bosni kalovitoj.