5
Đevojka i car
U Ivana i u Radovana
U nji jesu na glasu ćevojke:
Ban Marija, i ban Anđelija!
Nji mi prose sve četiri strane:
Prvo prosi Kraljević u Marko;
A drugo je Vojvodiću Janko;
A treći je Relja od Pazara;
A četvrti gospodine Pavle.
Kad je Mara besjed saslušala:
„- Ja ću biti gospodina Pavla."
Kad je Pajo besjed saslušao,
On mi kumi Kraljevića Marka,
A prikumka Vojvodića Janka,
A đevera Relju od Pazara.
Vako braća Maru sjetovala:
„Oj Marijo! sestro najmilija,
„Kada dođeš spored Carigrada,
„Gledaće te sve careve sluge;
„I sam care gledaće s čardaka;
„I carići sa dragog' kamena;
„A carica sa srebrnin vrata;
„Nosiće ti jednu kupu vina.
„Ti njoj reci: fala gospo naša!
Nisam vina od postanka pila.
„Pušta vijence niz bijelo lice,
„Rusu kosu konji do strumena.“
Tad se svanu i ogranu sunce,
I svatovi doma polaziše,
I sa sobom Maru povedoše;
Pa kad bili spored Carigrada,
Gledaše ih sve careve sluge,
I sam care sa donji čardaka,
I carica sa srebrni vrata,
A carići sa dragog' kamena.
Nosiše joj jednu kupu vina.
- Fala, fala , draga gospo naša,
- Nisam vina od postanka pila.
- Pusti vijence niz bijelo lice,
- Rusu kosu konju do strumena. -
Ali viče care gospodine:
„Ko je đever lijepe ćevojke,
„Nek se sklanja, nek se manje sjaji,
„Evo mi se sluge pomamile,
„Gotov sam se i sam pomamiti,
„I gotov sam dvore razvaliti."
Ali viče gospodine Pavle:
„„Ko je đever lijepe đevojke,
„„Nek otklanja, nek se više sjaji:
„„Ne bi-l nam se care pomalio,
„„I ne bi li dvore razvalio-""
Puče puška vrhu Carigrada,
Te pogodi gospodina Pavla!
Ranjen Pajo na zemljicu pade,
Pajo pade, a Mara dopade:
„Jao! Pajo, moje žarko sunce!
„L'jepo ti me obasjalo bješe,
„Al' mi brže za goricu zađe;
„Crne oči što me ne gledate;
„B'jele ruke što me ne grlite;
„Medna usta što me ne ljubite
„Kao sinoć u majčinu dvoru.
Ranjen Pajo s dušicom se bori
– S dušom bori a ljubi govori:
„„Ljubo moja, pitoma ružice!
„„L'jepo ti se beše rascvjetala,
„„Al' te Pajo mirisati ne će.""
To nzusti a dušicu pustn.
Trže Mara nožka od pojasa,
Pa udari sebe u srdašce,
Mrtva pade pored svoga Paje!
Tu dva groba naporedo biše:
Iz junaka javor drvo raste,
Iz đevojke vinova lozica.
Lozica se oko bora vila,
Kao svila oko grude smilja.
Oko njih mi šance iskopaše,
I u šance vodu navedoše;
Oko groba klupe sagradiše,
Oko klupa voće posadiše.
Ko je žedan neka se napije,
Ko je gladan neka voće ije,
Ko je truđan neka odpočiva,
Nek spomene krvave svatove.
