Đakon Stevan i dva anđela
Rano rani đakone Stevane,
Prije sunca na Svetoga Đurđa;
Nit s' umio, nit Bogu molio.
Sretaju ga dva anđela mlada,
Božiju mu pomoć nazivaše:
"Božja pomoć, đakone Stevane!"
Ljepše njima đakon privatio:
"Da ste zdravo, dv'je delije mlade!"
Još besjede dva anđela mlada:
"Bogom tebi, đakone Stevane,
Što si tako rano uranio,
Prije sunca na Svetoga Đurđa;
Nit s' umio, nit Bogu molio?"
Progovara đakone Stevane:
"Bogom vami, dv'je delije mlade,
Kako vami uraniti neću,
Kad ja 'ranim devet slijepije
I još uz to devet nijemije."
Vele njemu dva anđela mlada:
"A ti odi dvoru bijelome;
Pa ti kolji sina jedinoga,
Po imenu dijete Stevana!
Maži oči devet slijepije,
Poji krvi devet nijemije;
Slijepci će ti u sunce gledati,
A n'jemi će srpski govoriti."
To je Stevan jedva dočekao.
Broz ode dvoru bijelome,
Te on kolje sina jedinoga,
Po imenu dijete Stevana.
Zlatan kondir krvi navatao;
Maže oči devet slijepije,
Poji krvi devet nijemije.
I sl'jepci mu u sunce gledaše,
A nijemi srpski govoraše.
Mislio je đakone Stevane,
Mislio je da je zakla sina;
A on zakla jedno janje malo.
Drugo jutro đakone Stevane,
Drugo jutro rano uranio -
I našao sina jedinoga,
Po imenu dijete Stevana;
Nađe njega u zelenoj bašči,
Đe s' umeće zelenom jabukom.
To je njemu vrlo milo bilo;
Uzimlje ga sebi u naramak,
Te ga nosi dvoru bijelome.
Dade sina svojoj staroj majci
I dade ga previjernoj ljubi;
Pa besjedi đakone Stevane[1],
Pa besjedi svojoj staroj majci
I kazuje svojoj v'jernoj ljubi:
"Mislio sam da sam zaklo sina,
A ja zakla jedno janje malo!"
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
