"Bog nikom dužan ne ostaje"
Dva su brata u miloti rasla,
Među njima sestrica Jelica;
Štogođ, stječu, sve sestrici daju.
I najkašnje nože sakovali
I sestrici na ostavu dali, - 5
Sestrica i' pod glavu metnula.
To gledala mlada Pavlovica,
Pak je za to na nju zlobna bila.
Vaj, milošto, od boga poslata! -
Kuda li je Pavlovica mlada; 10
Kad se mrkla samrknula noćca,
Ona uze nože ispod glave,
Ispod glave svoje zaovice,
Po imenu mlađane Jelice;
Pak odlazi kradom kradomice, 15
Pake zakla konja i sokola
Pa se vrati dvoru bijelome.
Kad svanulo i sunce granulo,
Ide ona gospodinu Pavlu,
Pake cvili i 'vako besjedi: 20
„Zlo ti jutro, gospodine Pavle!
„Zla ti sreća, gospodine Pavle!
„Na'pako ste sestru milovali,
„Na'pakije nože sakovali
„I sestri i' na ostavu dali - 25
„Zaklala ti konja i sokola;
„Ako meni ne vjeruješ, Pavle!
„Eno noža krvavi' pod glavom.“
Vrlo braća sestru oklinjahu,
Sestrica se većma kunijaše: 30
„N'jesam braćo, braće ne željela!
„E, tako mi, sunca žaranoga!
„A ako mi ne vjeruješ, Pavle!
„Eto t' polja, eto t' dobri konja;
„Pa vi mene braćo istrgajte, 35
„Istrgajte konj’ma na repove.“
To su braća sestri vjerovala.
Kad to viđe Pavlovica mlada,
Da će braćя sestri vjerovati -
Od jada se malo ne razleti; 40
Kano buva, kad s' vatru baci.
Te kad smrkla samrknula noćca,
Opet vadi može ispod glave,
Ispod glave svoje zaovice,
Po imenu mlađane Jelice; 45
Pak odlazi kradom kradomice;
Pake zakla sina i sinovca,
I ostavlja krvave noževe,
Ostavlja i' u zlatne korice
I meće i' za'vi pod uzglavlje. 50
Kad svanulo i sunce granulo,
Ide ona gospodinu Pavlu,
Pak ovako cvili i besjedi:
„Zlo ti jutro, gospodine Pavle!
„Zla ti sreća, gospodine Pavle! 55
„Na'pako ste sestru milovali,
„Na'pakije nože sakovali
„I sestri i' na ostavu dali.
„Kud ti zakla konja i sokola,
„Tud ti zakla sina i sinovca; 60
„Ako meni ne vjeruješ, Pavle!
„Eno noža krvavi' pod glavom.“
Kad to čuo gospodine Pavle -
Skoči jadan, kanda se pomami,
Pak on leti seji u odaju; 65
Ali seja još sanak boravi.
On uzimlje srebrne noževe
Ispod glave sestrice Jelice;
Pak i vadi iz zlatni' korica;
Ali noži gadni i krvavi. 70
Kad se seja sankom razabrala -
Vrlo brate seju oklinjaše,
Sestrica se većma kunijaše:
„N'jesam brate, braće ne željela!
„E, tako mi, sunca žaranoga! 75
„Ako meni ne vjeruješ, Pavle!
„Eto t' polja, eto t' dobri' konja,
„Neka mene konji istragaju!“
Al' to brate sestri ne vjerova;
Van je uze za bijele ruke; 80
Svezaše je konj'ma za repove,
Oćeraše niz to polje ravno...
Đe joj kapca krvi padijaše,
Onđeka se sv’eća palijaše;
Đe joj pade struk njezini' kosa, 85
Onđe raste bosiljkova trava;
Đe joj pade baš glava i telo,
Onđeka se crkva sagradila.
Malo za tim vr'jeme postojalo,
Baš ne prođe ni godina dana, 90
Razbolje se mlada Pavlovica.
Bolovala devet godin' dana,
Kroz kosti joj muve prol'jećale
I kroz-a nju trava prorastila;
U travi se ljute zmije legu, 95
Pa joj ljube i oči i lice
I u travu s opet sakrivaju.
Kad je njojzi bolja dodijala,
Ljuto cvili mlada Pavlovica,
Ljuto cvili i govori Pavlu: 100
„Boga tebi, gospodine Pavle!
„Gradi meni lagana nosila,
„Od orasa drvca laganoga,
„Pa me nosi zaovinoj crkvi,
„Ne bil' mene oprostila crkva." 105
Kad to čuo gospodine Pavle -
On joj gradi lagana nosila,
Od orasa drvca laganoga;
Pa je meće na laka nosila,
Pa je nosi zaovinoj crkvi. 110
Sve što oni bliže crkvi idu,
To se crkva sve dalje odmiče.
Kad se crkvi veće dodijalo;
Al' iz crkve nešto progovara:
„O, moj brate, gospodine Pavle! 115
„Baci kuju u zelenu travu,
„Pa ti odi baš sestrinoj crkvi!“
Kad to čula mlada Pavlovica,
Ljuto cvili i govori Pavlu:
„Pometni me, gospodine Pavle! 120
„Da ti samo tri riječi kažem.“
Kad je Pavle pometnu na zemlju,
Ona zače, pa kazuje Pavlu:
„Ko ti zakla konja i sokola?
„Ja ti zakla konja i sokola. 125
„Ko ti zakla sina i sinovca?
„Ja ti zakla sina i sinovca."
Kad to čuo gospodine Pavle,
Ljuto kune, sebi neda mira,
Ljuto kune Pavlovicu gospu: 130
„Gospo moja, od boga prokleta!
„Ti si mene sestrom rastavila,
„Ne rastala se dušom ni telom,
„Pod tobom se bezdan provalio!“
Pa je veže konj’ma za repove, 135
Pa je odbi niz to polje ravno,
Raztrgoše j' na četiri strane.
Đe je od nje kapca krvi pala,
Anđeka se mutna lokva stvori;
Đe joj pade struk njezini' kosa, 140
Onđe raste čičak i kopriva;
Đe joj pade baš glava i telo,
Anđeka se bezdan provalila.
Kad se bezdan jako razvalila,
Razvalila, a i obrušila - 145
Onđeka se jezero provali,
Po jezeru onaj konjić pliva,
Na konjiću sjedi soko tica;
A za njime dvje zlatne koljevke
I u svakoj koljevci po čedo, 150
Jedno sine, a drugo sinovče,
Sve onoga gospodina Pavla.
U koljevci sina Pavlovoga
Pod gr'ocem ruka materina
A u ruci tetkini noževi.155
