Lijepe vile i gizdave,
koje slatke moje pjesni,
kijem se dike vaše slave,
pripijevate u ljuvezni,
ako u kôj nahodi se
koja iskra od milosti,
k mojoj vili obrati se
i k zamjernoj nje ljeposti.
Ter joj klikni prem ljuveno
u medeni glas i mili
jeda srce nje kameno
na me vaje daj procvili!
Rec' joj: "Kruno svijeh gospoja,
za česa je da si lijepa
ako ljepos rajska tvoja
tvomu dragu srce cijepa?
Za drugo te milu tako
pomna narav ne satvori
neg vesel'je da si svako
vernom tvomu ki te dvori.
Lava stvori i medvjeda
da su prjeci, da su vrli,
a tvu ljepos da je od meda
i da blago draga grli.
Toj pitaju i dostoje
slatke pjesni tej njegove
kijem proslavi ime tvoje
da po svemu svijetu slove.
Za njegove uzdar vire
toj se prosi i podoba,
ne, jaoh, s tebe da umire
u mlađahna svoja doba."
Mâ pjesance, sad se dijeli
k družbi lijepoj lijepijeh vila
s kijem provodi vijek veseli
mâ razbluda slatka i mila.
Nu ako t' se doć dopusti
po kôj sreći k moj gospođi,
sve ine ostavi, sve ine pusti,
a k njoj samoj hrleć pođi!
