Plave legende (Dučićeve pesme)
←< Carski soneti | PLAVE LEGENDE Pisac: Jovan Dučić |
Dodatak >→ |
Prijatelju Ivi Ćipiku
Čovek i pas uredi
Crna pesma uredi
Priča o jakom uredi
Na steni uredi
Mala princeza uredi
Večernje uredi
Jedne vedre noći uredi
Dubrovačka jesen uredi
Ravnodušnost uredi
Ljubav uredi
Delo uredi
Prehistorijska ljubav uredi
Na jednoj kamenoj ravnici nad ponorom, na nekom planinskom hrbatu, uhvaćeni su bili u strahoviti koštac prehistorijski čovek i gorila. Podjednako svirepi i silni lomili su se u tom očajnom zagrljaju u kome treba da umre jedan od njih dvoje. To je bilo zbog čovekove žene, koja je stajala na steni pored njih sa jednim krvavim cvetom u ustima, i gledala ljubomornog muža u osveti. Nema, zarasla u dlaku, i gadna, držala je ona na očajnim borcima svoj pogled pun nesvesnog zadovoljstva. Negde u daljini čuo se šum: možda šum mladog mora, ili šum stada mamuta u kakvoj obližnjoj šumi. Nebo je bilo puno svetlosti, strasti i požude, i kao da je iz njega padala neka nečujna azurna kiša. A kada se okrvavljeni i iznemogli rvači, učinivši svoj zadnji beznadežni napor, survaše obojica u ponor za njima, njihov se pad nije čuo, toliko je ponor bio beskonačan. Ženka, sa krvavim cvetom u svojim ružnim ustima, osmehnu se tiho jednim nežnim osmejkom. To je bio prvi osmeh jedne Frine i u isto vreme prvi osmeh jedne Ofelije.