Patrijarh Pavle
| Patrijarh Pavle Pisac: Slavko Perošević |
PATRIJARH PAVLE
Evo noćas odozgor s’ nebesa,
Mene — biću od krvi i mesa,
Stiže neka čudesna poruka,
Pa mi pero uze’ desna ruka.
Prekrstih se i pomolih Bogu,
I započeh najbolje što mogu.
Dušom svojom po listu papira
Pisat' pjesmu što u srce dira.
Stihovi se ko’ biseri nižu
Bistre misli, jedna drugu stižu.
A zori se primicaše veče,
Kad i gusle počeše da ječe.
Kroz noć tamnu iz mojega krila
„A’ OJ’ SRBI BRAĆO MOJA MILA”
Ja vam neću ove noći tamne,
Pjevat bitke i bojeve slavne.
Noćas neće ova pjesma moja
Po’ kostima prebirat heroja.
Niti ću vam raspaljivat maštu,
Pričajući o srpskom junaštvu.
O viteštvu i junačkoj sreći
Noćas neće jatagani sjeći.
Nit’ će puška da grmi i puca
Noćas Vuka neće sresti Ljuca.
Nit’ uskočka udariti četa,
Na Smaila agu i Ahmeta.
Noćas neće vriskat konji vrani,
Neće crni graktati gavrani.
Neće biti kuknjave nit’ plača
Neće Nikac kupiti harača.
Nit’ ću s’ Pekom hoditi u četu
Noćas neću iskati osvetu.
Nit’ tražiti kavge i belaja,
Noćas neću spominjati Baja.
Nit’ čekati Turke u busiju,
Nit’ veliku slaviti Rusiju.
Nit’ ću Crnu spominjati Goru,
Janjičare što drumove oru,
Niti Marka kako vino pije,
No’ ću ođe u srcu Srbije.
Kroz najljepše stihove i rime
Pomenuti jedno sveto ime,
Što mi grudi ostavlja bez daha
IME PAVLA, SRPSKOG PATRIJARHA.
II
Šta je nebo bez sunčevih zraka,
Šta je kolo bez mladih momaka,
Šta planina bez srne i vuka,
Šta je epska pjesma bez hajduka?
Šta pakao, bez mraka i tmuše,
Šta je ljudsko tijelo bez duše,
Šta je monah bez duševnog mira,
Šta je stado bez svoga pastira?
Pastir stado njeguje i čuva,
I kad vjetar u planini duva.
Pastir stado pazi od zvijeri
I drži ga u nadi i vjeri.
A srpski je narod Pavla bira,
Za svojega duhovnog pastira.
U vremena slijepa i gluva,
Da mu dušu od đavola čuva.
Ta je borba teška i dugačka,
Jer duša je đavolja igračka.
Još odavno u ljudskom se biću
Zlo i dobro bore i prepliću.
Sile pakla sa silama raja
To je borba kojoj nema kraja.
Jer đavolje sile ljude uče,
Da se ljudi progone i muče.
A Bog veli: Svog bližnjega ljubi,
Zlo ne čini, ne varaj ne ubi’
Što ne želiš drugome ne radi
Starijega slušaj i ne kradi!
Nemoćnome i slabom pomozi,
Živi s’ drugim u miru i slozi...
A Pavle je za života svoga
Srpsku dušu okreto put Boga.
I u one za nas, teške dane,
Spasavao srpstvo od Satane,
Što se diže u najvećoj snazi,
Da Hristosa u nama porazi.
I Balkanom za kratko vrijeme,
Razasija zla i mržnje sjeme,
Sa kojijem mnogog zaslijepi,
Brat od brata poče da strijepi.
Drug od druga, kum od svoga kuma,
U ljudima nestade razuma.
Grob započe nicati do groba,
Vratismo se u kameno doba.
Zloba krenu, čovječnost da goni.
Izmilješe iz pakla demoni.
Što ne mare za bol i za suzu,
No’ im zakon leži u tupuzu.
I svud nasta pokolj i klanica.
Iz čovjeka izmilje ubica.
Narod poče da pati i strada.
Crni đavo Balkanom zavlada.
Al’ Patrijarh ne kleknu nit’ prista,
Nečastivi da huli na Hrista.
No’ na čelu Srpske crkve svete,
S’ časnim krstom Antihrista srete.
Da spasava iz mraka i tmuše,
Od đavola zavedene duše.
I dokle je išao kroz mase,
I grehove srpske primo na se’.
Ovako je starac pripovjeda:
Djeco moja, Bog nas s’ neba gleda
I o svemu po zasluzi sudi
Naj’preče je da budemo ljudi.
Šta je zemlja, narod i država,
Kad je duša mračna i krvava.
Nije Hristos zavlado svijetom,
Sa topuzom i sa bajonetom.
Nego šireć ljubav međ’ ljudima.
Sa toplijem srcem u grudima.
Učeći nas među poštovanju,
I hrišćanskoj vjeri i praštanju.
Kad razapet reče sa visine
“OPRAŠTAM IM, NE ZNAJU ŠTA ČINE“
Te’ njegove postaše riječi,
Lijek kojim, mržnja se liječi.
Djeco moja još ću ovo reći,
Bogastvo je u miru i sreći.
Bogatstvo je zdrava porodica.
Osmjeh sreće sa dječijeg lica.
Bogatstvo je u vjeri i radu.
Bogatstvo je kada imaš nadu.
Da ćeš’ jednog dana ispred Hrista,
Stati srca iskrena i čista.
Da ti tamo po djelima sude,
Braćo Srbi, sjetite se Jude!
Što pokleknu pred silama mraka,
I za jednu šaku srebrenjaka.
Svoga brata, prodade dželatu,
Al’ u srebru, raskoši i zlatu,
Ne pronađe ni’ sreće ni’ mira,
Jer proklet je ko đavola bira.
Pa me djeco poslušajte za to,
Čist’ se može proći i kroz blato.
Ne mjerite čovjeka po džepu,
Izbacite iz srca pohlepu.
Poslušajte šta vam starac zbori,
Nemoj’ da ste skloni ljubomori.
I gordosti, zlobi i inatu.
Ne puzite s’ đavolom po blatu.
Nego dušu okrenite vjeri,
Jer čovjek se po dobroti mjeri.
I u ovom suludom zemanu
Ne sjecite ispod sebe granu.
S’ kulturom se svojom ponosite,
Srpski narod u srcu nosite.
U Rusiju ne gubite nadu,
Ne rađa se sunce na Zapadu.
Ja sam mnoga proživio ljeta,
I na mjesta službovao sveta.
I kako je božja volja htjela,
Pješke išo’ od sela do sela.
U mantiji i staroj obući,
Sam kuvao i spremo’ po kući.
Na daskama u manastir spavo’.
Sve što imam sirotinji davo’.
Pred Gospodom smjerno ruke sklapa’
NIŠTA SVOJE NEMAM OSIM ŠTAPA.
I sam sebe, ponekad sam pito’:
Što me život provlači kroz sito?
Ko’ guja sam, pisto ispod ploče,
Kad još mali ostadoh siroče.
Povrh toga u vihoru rata,
Ubiše mi i Dušana brata.
To je rana što me ljuto boli,
Pa se odah molitvi i školi.
Gladan, žedan i bosijeh nogu,
Svuda vjerno služio sam Bogu.
Po’ ravnome Kosovu i šire,
Zido’ crkve, zido’ manastire.
I svud vjeru Hristovu sam sijo’
Episkop sam u Prizrenu bio.
Jer Božja je volja tako htjela,
Al’ srpska se isprazniše sela.
Mladice se osušiše vrba,
Sta’ Kosovo ostajat bez Srba.
Sve do onog, nama sudnjeg dana,
Kada dođe „Veliki Satana”
I pred hordom bezbožnika krenu,
Na Srbiju i slobodu njenu.
A u meni drhtala je duša,
Dok sam s’ bolom posmatro’ i sluša,
Kako đavo, plamen mržnje piri,
Gore crkve, gore manastiri.
Bože dragi, strašnijeh li slika,
Tužno ječe zvona sa zvonika.
Svaki Srbin da zna i da čuje,
Da Kosovo ponovo robuje.
Bog se dragi jedio s’ visine
Zbog neljudi, što nedjela čine.
Vapaj njegov s’ nebesa sam sluša,
Moleći se za spas njinih duša.
Al’ vi djeco, ne imajte straha!
Đavolja je sila kratkog daha.
Ne bojte se, od njegovog mača.
Od mržnje je vazda ljubav jača.
I učite i noću i danju.
Budućnost je u školi i znanju.
Napojite svoje grudi snagom.
ZA KONAČNI OBRAČUN SA VRAGOM!
Još me ovo poslušajte stara:
Iz ljubavi budućnost se stvara,
Srce moje pritisla je tuga,
Svud Bijela zavladala „kuga”.
Pa mi duša cvili od beznađa,
Neće djecu Srpkinja da rađa!
Eto tako sa puno pameti,
Zborio je ovaj čovjek sveti.
I ako je govorio malo,
Za starca se nadaleko znalo.
Mudrac jedan za njega je reko’:
„TIHO ZBOREĆ, ČUO SE DALEKO”!
S’ dobrotom je planine pomjera,
Đavola je sa molitvom tjera.
Skromnošću je vjernike osvaja’.
Djeca su ga zvala „Čika Paja”.
Toga sveca sa sijedom bradom,
Gledali su gdje sam ide gradom.
Ljeti, zimi u cipele stare,
Srpskoj crkvi da uštedi pare.
Sreto’ ljude obične i male,
Slušao ih kako mu se žale.
Slušo’ muke što im dušu drobe,
Vidao im patnje i tegobe.
A velikim znavao je reći:
Brinite se o narodnoj sreći,
Nemoj narod od vas da strijepi,
Ne budite kod oči slijepi.
Na kašiku pravda se ne djeli,
Pa vladajte kako narod želi,
Dajte Srb’ma slobodu što traže,
Jer ovako jedna mudrost kaže:
Kad u kući rodi se dijete,
Vas’ ga svijet sa osmjehom srete,
Jer počinje kroz život da krače,
Svi su srećni, on jedini plače.
A čovjek bi’ trebo živjet tako,
Na dan smrti da ga žali svako.
Da svi plaču, a on ide srećan,
Tamo gdje ga čeka život vječan.
Pa tog dana kad se sa uzdahom,
Rastadosmo s’ našim Patrijarhom.
Kad smrt nježno, sklopi oba oka,
Božjeg raba, Stojčevića Gojka.
Svi plakahu, a on srećan bješe,
Anđeli mu dušu odniješe.
U nebesa u mir i tišinu.
Da i tamo služi Božjem Sinu.
Da u miru Božijega raja,
Sa dobrotom anđele osvaja.
On u raju, Srbi suze toče,
Ostadasmo duhovno siroče.
Pa Srbine kućo moja draga,
Kad duhovna prihvali ti snaga,
Nek ti pogled ka nebu poleti,
Tu je Pavle i svi Srbi sveti.
Tu je gnjezdo srpskijeh svetinja,
Tu je Sveti Petar sa Cetinja,
Tu beskrajem nebeskoga mira,
Lebdi duša Svetog Vladimira.
Sunce vječno, tu sija i grije.
Tu stoluje Sveti Vasilije.
Tu molitva jedina je hrana.
Tu je Sveti Stefan sa Dečana.
A kraj njega pod Hristovo krilo,
Sjede Sava, Kiril i Danilo.
Pa kad duša, stane da te boli,
Prekrsti se i njima pomoli.
A sa srca, kad odagnaš muku,
Uzmi gusle u desnicu ruku,
I glas nek’ ti odlijegne reski:
„OJ’ SRBINE, VITEŽE NEBESKI”!
(novembar 2019.)