Uzdasi Mandalijene Pokornice/Uzdisanje šesto

←Uzdisanje peto

Uzdasi Mandalijene Pokornice Писац: Игњат Ђурђевић Uzdisanje šesto

Uzdisanje sedmo→

U požaljenju

  Jes tko veli, još da nije
čovjek prvi sagriješio,
da bi s desne sin božije
na se ljudsku put stavio
za proslavit s slične slike
podnebeske pravednike;

  a er brzeća na grijeh ljuti
naša narav pravdi oprije se,
ne samo se višnji uputi
negli i tešku smrt podnese
i prikaza sve što ima
za drag otkup potrebnima.

  Tijem svojeći mi grešnici
što nam mogu zavidjeti
isti, rijet ću, pravednici,
imamo se srećn'ji rijeti
i blažene zvat krivine
ke nas toli srećnijeh čine.

  Ter tko tužiš, ako odveće
kuneš tuge ke grijeh rodi,
obazri se i na sreće
ke za sobom zloća usplodi,
i uzvišuj neizrečeno
milosrđe božanstveno.

  Pače za lijek sveđ ponavlja'
spasitelja mrtva u svijesti,
kô vil koja željnu zdravlja
božje u rane miso umjesti,
i sve ovako kaže redom
božje muke svo'om besjedom:

  „Ah kâ bi noć ona crna
i pakljene crnja od noći,
kad hudopska nesmotrna
vlas zavidnoj u strahoći
posla ljudi vrlovite
da s privarom boga uhite!

  Kad žalosnoj majci i meni
Ivan plačni jedva izreče
da razgovor naš žuđeni
u celovu poraz steče
i da ljubav božanstvena
osta oružjem svo'em ranjena.

  Ja tijem glasom strena u smeći
padah bez snage i bez moći;
kad djevicu mrijet videći,
pojavih se za pomoći,
da ne umre s nepokoja
božja majka, majka moja.

  Vrućijem suzam povraćenu
tješih i ja željna utjehe:
'On povoljno, rijeh, žuđenu
smrt za umrle sreta grijehe,
draga majko, pri potrebi
shrani život sinku u tebi.

  On tvoj život za svoj broji,
er svoj život već svoj nije;
vas svijet grešan njega osvoji
za svoj život davno otprije;
nemoj, majko, tvoj rod sveti
da uzbude dvaš umrijeti!'

  Ona k nebu s gorke boli
uzdignute držeć oči,
toli uredan, sladak toli
stavnijem licem vaj svjedoči;
da bit može vaj u raju,
raj bi takom bio stan vaju.

  Kad se osvijesti, reče: 'Je li
mom prilična nepokoja?
Ures pade moj veseli,
pade vajmeh kruna moja
i s tobom se, ah moj mili,
sve me dobro viku odili.

  Ali er tvâ sam po milosti
majka a sluga po naravi,
sve podlagam verno dosti
tvom posluhu meljubavi;
što hoć, hoću: umri ureda...' -
nu rijet: 'sinko!' plač joj ne da.

  Pak gdi tužna ja mojimi
i nje tugam mrem i blijedim,
obraća se veleći mi:
'Ako život hoć da slijedim,
mâ pridraga, dok je vrime,
k mom životu sadruži me.

  Hod'mo, hod'mo, Mandalijena,
put solimskijeh hudijeh mira
gledat čuda neviđena,
gdi bog čovjek sad umira;
hod'mo uz svoje učit vaje
koli ljubav moguća je'.

  Rijeh joj: 'Majko, ne prilaga'
ah tvom trudu trude nove!'
Odgovori: 'Moć mi i snaga
s zamjere će doć njegove.'
Rijeh: 'Tvoj će ga vid porazit'. -
'Drago 'e, kliče, drazijeh pazit'.

  Odbesjedih: 'Ah neć moći
proz oružje doprijet k njemu'.
Odgovori: 'Ljubav proći
može i k nebu najvišemu'.
Tad zaglavih: 'Majko, evo me;
hoć li i na smrt, grem s tobome'.

  U to iznese zora blijeda,
ne znam kako, plačne zrake
i ne ustupi dan s pogleda
strahovite noći opake,
u kôj osta uhitjeno
rajsko sunce božanstveno.

  A mi iz bijele Betanije
sred Solime krvne i ljute
ulazimo objedvije
jadnijem licom poniknute,
gdi se združi nam smućena
pravovjernijeh četa žena.

  Mukli žamor svud sretamo,
svak se šapće, sve je u smeći
i očitu jaoh gledamo
svudi našoj kob nesreći:
naprijed, nazad srnu prici
s građanima redovnici, -

  srnu, al' im se srce trese
blijedo s zgode nenadane:
žude vidjet, a straše se
gledat ruke te svezane,
ke svu narav tolicima
zapanjiše čudesima.

  Uzbunjena posred grada
ucviljen nas Petar sreta,
pun pečali, brige i jada
zarad svoga grijeha kleta,
crnijem prahom po sve strane
prame posut iskidane.

  Slijep od suza jedva kade
bogorodnu djevu pozna,
dođe i prid njom nica pade
vapeć s rijekom plača grozna:
'Skrivih, majko, i dragoga
jaoh zatajah meštra i boga!'

  'Ah Jezuse, diko od raja
(rijeh uzdižuć ruke oboje),
najdraži te drug zataja,
celovom te drugi izdo je:
u što ufati već tebi je,
kad te ista ljubav bije?!'

  Pokrijepismo starca blijeda
družbom cvila već neg riječi;
pitasmo ga da spovijeda
svaki od noći stvor najpreči,
a on kazati sve poredom
uzdahnivom sta besjedom:

  kô pridragi naš izmoren
cijeć krvava znoja i muke,
izbjen, smucan, psovan, koren
bi nepravdi dan u ruke
i svijet vidje priklonita
na svom sudu suca od svita,

  kî težega cijeć poraza
smioni zamah i slobodni
vrh rajskoga svoga obraza
od gvozdene ruke podni
i tekuća krv nizdoli
po slavnom se licu proli.

  Ah prije negli tač sakrivi,
što ne usahnu, zla desnice?
Mnim da usahnu, nu da oživi,
kad prisveto tegnu lice,
ke viđenjem samijem vrati
život dušam tolikrati.

  K tomu Petar još izreče:
'Stoprva se dan zabijeli,
kad su njega u dvor preče
prid pristolje rimsko odveli,
a ja othodim na najgoru
sličnu zloći môj pokoru.

  Grem, o majko, grem cvileći
i razbiruć me prikore,
nepristavno mrijet boleći
u najdubljoj hridi od gore;
grem tajat se nebu istomu
zli zatajnik bogu momu!'

  Na pokoru on se uputi
a tvom srcu, djevo izbrana,
ne da vajmeh odahnuti
iza rane gorč'ja rana,
tere primaš Ivanove
teže od prvijeh glase nove.

  Vrati se Ivan tač pun smeće,
i u svom vaju zabjen toli,
kô da boles ne ču'e veće
s neizmjernoga mnoštva od boli,
jedva moćan riječ izrijeti,
blijed, iščeznut, van pameti.

  Sprva umuča i mučeći
vele veće licem kaza,
pak zavapi govoreći:
'Bismo, er nijesmo veće: omraza
ljubav dobi - pravdu osveta,
bog je umoren, svrha 'e svijeta!

  Jezus, naša slatka nada,
osuđen je na smrt krivu;
ni bi dosta toj dosada
paklu i puku nabunljivu:
kruniše ga još izbjena
vijencom trna nesmiljena.

  Vidjeh sve one muke trudne,
djela noćne od slobode
gdje zlotvori na njem u dne
ponavljaju i nathode
i gdje ostaje opravdana
noć vrlinom prijeka dana.

  Vidjeh njega pri Barabi
razbojniku pogrđena:
vidjeh kad ga sila ugrabi
pravdi suca jur smiljena;
vidjeh ružnijem odjećami
kad ga opaki kralj osrami.

  Kralj ga osrami tvrd u zloći,
čuda tvorit što ne htiše;
i ne bi mu poznat moći
da od svijeh čuda čudo 'e više
gledat ondi svezanoga
u zlotvorskijeh rukah boga,

  gledat tamnu slavu i krepos,
čas grđenu, dobro streno,
bez ljeposti višnju ljepos,
veličanstvo potlačeno
i od zlobnijeh pridobito
svemogućstvo vjekovito!'

  Takijem glasom poražena
nasloni se djeva na me,
ove izusteć rascviljena
'Ah moj sinko!' riječi same;
a mi udrismo u najjače
tja do zvijezda glase i plače,

  skupno vapeć: 'Ah ovo li
tvoj od tebe bog dostoja,
o neharni puče oholi,
komu dare on bez broja,
pače iz raja donije svoga
na dar mili sebe istoga?

  Gdje ste, naši djedi sveti,
da vidite u kôj muci
želju vašu sile umrijeti
nemilosni vaši unuci,
u kôj boli gre na manje
uzdisano vaše ufanje'.

  Uto naš trud za osladiti,
mneć da ugodan glas donijet će,
priloži nam Ivan riti
da svijet ružit prista veće
i da svoga pravdom suda
puče obješen krvni Juda.

  Na slišanje huda imena
i smrt kâ mu prem podoba,
nasrnu me uspomena
svijeh njegovijeh štetnijeh zloba;
planuh i moj plam najbrže
u ovaki se glas provrže:

  'Prem bi razlog da ne od zvijeri,
od nakazni ali srde
neg da plata tvôj nevjeri
dođe iz tvoje ruke grde
i da krvnik huđi od svega
krivca umoriš najhuđega.

  Crknuo si na visini,
er te zemlja ne htje na se;
i tvâ duša speta u tmini
silno utrobom prorva se,
er ustima ne smje, koje
svo'em celovom bog tego je.

  Pođi dakle, pođ', o tmasti
izdavniče kleti božji,
pođ' ognjene sred propasti,
tvôm grdoćom pako uzmnoži;
pođ' i skupi vas vijek u te
sve pakljene muke ljute.'

  Slijeđah - kad se moja opriječi
nerođena majka na me
i priblagom ovom riječi
milostivo pokara me:
'Sad osvetam nije vremena
neg milosti, Mandalijena!

  Znaj da iz vječnijeh može šteta
izet druga putom kime,
sve moj Jezus muke opeta
podnio bi, a i ja š njime,
kî je došo uzdisanu
izgubljenijeh za sahranu'.

  Ah što ugrabi u neufanju,
o nesrećni učeniče,
slavu višnjem smilovanju!
Što ne smišlja, o grešniče,
da te u vrtu tvoj bog mio,
zasve izdavna, zagrlio!

  Ali dočijem mi krzmamo
i naš stupaj sâm sobome
ne umije kud ni kamo
zatrnuo mramorkome,
ter nam bolni jad naprijeda,
nazad ljubav stupit ne da,

  eto s trubljam bojna vika
i čuje se, ah jaoh meni,
konja oholijeh i konjika
oštri bahat, zvek gvozdeni:
svaka okolo jekti gora
bukom mukla rogobora.

  A ja u mnoštvu nabunjenu,
ke nablizu jur prišlo je,
poznam s križom na ramenu
obljubjeno dobro moje;
ah vidjenje kom nije slike,
da ne osušim lica uvike!

  On s smutjenjem zemlje i nebi
po prostorijeh svoga grada
nosi teški panj na sebi
i treptećijem stupom pada,
ter povrijeđa rane i prima
dižen krutijem udorcima.

  Trnom krunjen kô najprvi
svijeh od truda kralj boleći,
vas u krvi, vas bez krvi
i bez snage mre hodeći,
sred navale gnjijevna puka
smucan, tiskan od sto rukâ.

  Oko njega sijeva oruže
i jak munjom pogled ranja;
dva lupeža š njim se druže
ružnijega rad skončanja;
vas grad za njim srne i leti,
reži, vapi, psuje i prijeti.

  Čijem ga pazim jadna i blijeda
u prigorkom trudu temu,
čijem dragoga zrak pogleda
i man ištem njega u njemu,
u ove riječi vaj puklo je
od bolesti srce moje:

  'Ti li kralj si lijepi od stvora,
kî jur licem dan pozlati,
otkle sunce, otkle zora,
otkle učiše zvijezde sjati,
otkle uze izgled svomu
uživanju raj vječnomu?

  Ti li si oni pun uresa
kî dojezdi skoro u dici,
svega od puka do nebesa
slavjen s pômam u desnici?
Kakav dođe! kakav sada
greš otpravljen tvoga iz grada!

  Treptiš vajmeh ti kî uzdržiš
trijema prstim tvrđu od svijeta!
osuđen si ti kô pržiš
sudnjem plamom djela kleta!
ude umrli tebi bogu,
kî njim daješ moć da mogu!

  Dali moj grijeh ti prigrabi
i š njim moju smrt i trude?
Ah moj bože, ah jaoh da bi
to bit moglo, da ne bude,
nek ja u pako grem ognjeni,
ne ti na smrt, moj ljubjeni!'

  Tač mâ duša ne mučaše
prostrijeljena ranam trima:
sada sina, sad cvijeljaše
majku i sebe tužnu u njima,
kad na zemlju Jezus crnu
s teškijem drvom jaoh posrnu.

  Proz oružja tajčas ljuta
upuštam se i proz mače;
naprijed se rvem odmetnuta,
padam, stajem, srnem jače:
ljubav mi je sa svom moći
i mâ boles u pomoći.

  Dokle usrnuh ja viteški
k vjereniku duše moje;
podigoh ga i u križ teški
snažno uložih ruke oboje,
'Stav'te, vapeć, ah križ ovi
na me, o silni vitezovi!

  Pogledajte: on je od muke
veće mrtav, živ negoli!
Eto k vami dižem ruke
i na ustijeh duh vas moli:
dajte mi ga odmijeniti
il' za nj ili š njim umriti!

  Ah za milos, o nemili, -
za nemilos, rijet ću bolje,
darujte mi da razdili
moj drag sa mnom svo'e nevolje:
imat ćete s djela toga
dva mučena za jednoga'.

  S tijem uspregnu vojska i sila
me poznano pazeć lice,
i ustavi (ah sljepila!)
od prilijepe glas grešnice
kijeh ne može da ustavi
sa svijem mukam bog krvavi.

  Tad pristupi majka slavna,
bolni je Ivan uzdržeći,
vele sinku rijet pripravna,
nu nejaka riječ izreći,
i besjedit uze š njime
samijem zgledom žalosnime.

  Sretaju se oči mile
zamjenjujuć nepokoje;
iz zenica daždi strile
milos, žalos, ljubav svoje,
i u pogled za oživjeti
iz srca im vas duh leti.

  Ah i na izgled tužan toli
krvnici se ne ganuše,
prid kojijem bi puklo od boli
što 'e bez srca, svijesti i duše,
prid kijem isti raj veseli
od milosti, mnim, procvijeli,

  prid kijem isti znam da pako
bud' ne milos, strah oćuti,
dva ona srca videć tako
bolezniva protrnuti
kâ su rasap pakla vrla
a spasenje svijeta umrla.

  Dočijem drazi tač kušaju
u ljubavi ke su rane,
ja mom grlim slatkom raju
noge i njekad celivane,
i s tli pijem u celovu
pitje anđelsko - krv njegovu.

  Ali odvede nagla četa
na brijeg smrtni dobro naše,
ter povenu majka sveta,
kâ viđenjem tijem živjaše,
i na naše tajčas ruke
poluživa pade od muke.

  Tač protivnom kad u oblaku
drugo sunce sunce otvori,
jedna drugu vedru zraku
gleda, ljubi, zrči i dvori;
nu kad jedno zađe u tmine,
š njim i drugo sunce izgine.

  Š njom žalosnom najposlije
polit krvi put slijedimo
i vrh ljute Kalvarije
trudni stupaj uznosimo,
gdi nas vajmeh pričekaše
sve u skupu tuge naše.

  Zaskočismo gdi bojnici,
opojeni strašnijem bijesom,
s tli krvavijeh svikolici
s bukom, s vikom, s urnebesom
prigvozdjenu jur na križu
naše duše dušu uzdižu.

  Silno uzdižen panj se stresa
i s neredna rastresanja
pribjen gospod od nebesa
rane obilne rasprostranja
i put slavnu odsvudijere
neotesanijem hrekom dere.

  Ranâ ishodi (ah jaoh rane!)
rijeke od krvi šlju po svemu:
uzglavje su svijem prostrane
i postelja rane njemu;
visi o ranah, ranam staje,
vas je u ranah, vas rana je.

  Ter se na smrt svo'u ne srči
neg je grli blag najpreče;
usta sahnu, pogled mrči,
čezne srce, duh utječe
i utjehu mu prid trudima
vječni ćaćko svaku otima.

  Kakvo srce, toj videći,
slavna djevo, bi tve tada!
kî jedino tebe u smeći
proletješe trijesci od jada!
s kôm te prikri nemilosti
val beskrajni svijeh žalosti!

  'Tkomu da te svijeta ovega
prilikujem, o jedina
majko sina najljepšega,
najtužn'jega majko sina,
majko uz tijelo sina sveta.
na križ dušom tvôm propeta?

  Da svijem morem otrov smuti,
da se u nalip zemlja stvori,
da se čemer nebo oćuti,
da svo'u gorkos pako otvori,
jedva bi se tijem zadosti
izmjerile tvo'e gorkosti.

  Kô jaganjčić priklan kada
s plačnijem glasom krotko izdiše,
mati ovčica hrli iz stada,
kud je ljubav svo'a nadiše,
zove, optječe, a zaludu,
izdahnuću svo'u razbludu.

  Oko križa, gdi 'e njoj trijebi,
tako djeva život traje;
ne zna tužna drugo o sebi
negli samo tužna da je;
staje, ophodi, nejma mira,
muči, gleda, plače, umira.

  A ja, zasve jur bez snage,
mjesto u cvilu hlepim prvo;
kad ne mogu doprijet drage
stupe grlit, grlim drvo,
i kôm drvo polito je,
miješam s krvi suze moje.

  Prida nj padam, k njemu u glase
vapim, dižem u nj zenice,
kršim ruke, trgam vlase,
tučem prsi, grdim lice,
i za oživjet tko me stvori,
šljem s uzdasim dušu uzgori.

  Ah moj jezik pušta i múči
bro'it bezbrojne muke druge:
žuč otrovnu, gore od žuči
puka obijesna psovke i ruge,
i od gusara zlijeh na sreću
razdijeljenu časnu odjeću.

  U tuzi bo môj zabjena
i ginutjem stvorca moga
iščeznuta, zapanjena
ne stavih se, rijet ću, od toga
ali veće izdahlo je
nadnebesko blago moje.

  Tad kô rijeka zastavljena,
kâ gre priko svijeh zaprika,
gorka žalos mâ skupljena
prorva se svakolika
i van srca proz me usti
u ovake se tužbe ispusti:

  Kakva oči me vide te,
o ubjeni moj pokoju!
kakve gledam dike svete
i prislavnu ljepos tvoju!
Tako li te, vajmeh meni,
umoriše tvo'i ljubjeni?!

  Tako li te ah pogubi
tvoj puk mili bez razloga,
koga željno ti obljubi
vrh života tvoga istoga,
i take li rane u plati
tvôj ljuvenoj rani odvrati!

  Višnja pravdo, vječni bože,
dali kroz svo'e smjenstvo mnogo
i svijet živje, da to može,
i svijet žive kî 'e to mogo,
i svijet živjet će iza toga
od života smrtim svoga?

  Nu tve ubojne pod nebesim
krivim kriva od sve štete?
ja te u srce mojijem grijesim,
oni u tijelo raniše te; -
oni slijepo, ja nemilo,
moj bi uzrok, njih bi dilo.

  Čavli u rukah tvojijeh mâ su
nepravedna djelovanja,
pleći tvoje bičim rasu
pokoj moga uživanja;
tebe obruži, i tuj gdi si
tebe oholas moja uzvisi.

  Miso i pamet mâ bez reda
trnje splete tvoga čela,
bludnos mojijeh od pogleda
tve je oči potamnjela,
lijepi obraz tvoj skončava
bezobrazna mâ naprava.

  Me stupaje tašte i dvorne
plaćaš stupom pribjenijeme,
na raskoše me prikorne
crljeniš se tijelom svijeme,
i ne moguć smrti od tvoje
smrti umro si duše moje.

  Tijem držanje, bože, čime,
čim da odvratim me na svitu?
Ah pod križom tvo'em primi me
krvi ovako tvôm politu;
ah ovaku primi mene,
er sam darov bez procjene.

  Smiluj mi se, moj pridragi,
srce gledaj, slabos prosti;
prosti, suče mili i blagi,
zaklinam te tvôm milosti,
zaklinam te priteškijeme
i prigorkijem križom tvijeme.

  Ah sred smrti tve blažene
premda klanjam s svom jakosti
tve naravne božanstvene
svekolike izvrsnosti,
prvo klanjam, kô pravo je,
milosrđe slatko tvoje.

  Ti mogućstvo mrući ukaza,
er duhovni nov svijet stvori;
vjekovitos, er s poraza
tvoga vječnu smrt umori;
neizmjernos, er pridobi
neizmjerni grijeh u zlobi.

  Pravdu objavi, dug plateći;
vjernos, vršeć sve što obeća;
jakos, pako podložeći;
nu 'e požudi môj najveća
i najdraža cijeć pokoja
milosrdna blagos tvoja.

  Neizmjernos nesmišljena,
vjekovitos tvâ 'e bez mjere,
stavna jakos, pravda ognjena,
nepomična riječ od vjere;
nu 'e zamjerno nad inijema
milosrđe nevoljnijema.“

  Kô toj reče, suze udriše
iz nje oči jak niz riku,
i sta grlit, kâ š njom biše,
tuj propetu božju sliku,
s takom silom, kô da hiti
u dno srca je usaditi.

Svrha šestoga uzdisanja

Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Игњат Ђурђевић, умро 1737, пре 287 година.