Udovica — Le Comtelsse d'Escarbagnas1
| ←Насловна | Udovica Писац: Жан Баптист Поклен Молијер ŠENA PRVA |
Šena druga→ |
Džono: Kako, gospo, ti si veće ovdi?
Anica: Jesam, i zaisto bi se imö sramit, ne pristojući se jednomu ljubovniiku bit posljednji za doć dje smo se dogovorili jedan drugoga čekat.
Džono: Ja bih bio ovdi od nazad uru da se ne nahodi sekaturä na svijetu. Susreo ime džusto idući put ovamo pod Divonom jedan od starijeh; zazvö me
pitajući me je li mi izišo ćaće, a to sve za fermat me i introdulkat sa mnom dis'koiras, ne imajući česa činit. Počeo je govorit, kako je on od Qpinioni da
će slijedit ova gvera među Turcima i Nijemcima; tu je izmlatio više interesa od principa što ne bi pas s maslom pokusö; došo je do njihova gabineta d više
njega je govorio koliko da je Ikoja od najprvijeh ministara. Sto je irazredivat što dima konkvdstat imperatur d činit kartu džografiku od sve što je (mjesta
turskoga. Samo sam ga amirö s ikojijem posesom sprda; tu je stavljö rijeke dje nije ni loikanja vode, a sve je montarije zbio u pjanuru. Ja sam na sve
miučo, nješto za rispet, a nješto za da prije dospije; ma kad sam cijenio da me pustio stat d veće se licencijo od njega, opeta zazivje me. »Nu md oreći je
li istina da one masiline što site ibili dobavilli s Lastova ne rađaju vam affatto; vjeruj mi, ireoi ćaći da ih izvadi, ©r je tako liotravenjailo i .meni na Orašou. Znaš li što to bude? Terin ih ne Ijulbi.« Tu je paik iztukö više agrikolture, ikako se sadi, kako se razkopava i tisuću družijeh rutina, da ne bi bio dospio do sjutra da ga nije utoliko zazvö izdur, d tako sam se oslobodio.
Anica: Ja vidim da išteš kako ćeš galantije pol'jepsat itvoje skuše.
Džono: Ovo je, lijepa Anica, pravi uzrok s koga sam se ovako odocnio, i kad bih ti htio dati ikoju skušu galantu, me bi mi bilo od potrebe drugo izisfeavat za opravdat se nego ti naspomenut dje me siluješ da dohodim; to bi bilo dosta za da ne imaš razloga tužit se što sam se odoonio; da htjet da se kažem
ljubovnik ovoj gospođi od ove kuće, uzrok je koji mi se čini strašit prvi se ovdi nahodit; da ovu fincion na koju me siluješ, ne budući za drugo nego za
tebi ugodit, imam razlog ne htjet podnosit ovu silu, nego prid očima od onega čeljadeta koji se u njom divertiška; da se uklanjam nahodit se sam s ovom
smiješnom udovicom u koju si me uprtila i da, u jednu riječ, ne dohodeei ovdi nego za tebe, imam vas razlog za čekat dokle vidim da si ti došla.
Anica: Znamo veoma dobro da tebi ne pomamkava nigda riječi, navlastito kad je od potrebe okorunat štogod u čemu se ti isti ikriv nahodiš. Utoliko da
si došo jedno po ure prije, da znaš koliko bi nam bilo od koristi ovo imalo vremena, er bismo sami zajedno bili, ukoliko kad sam došla, našla sam da je
naša udovica izišla, i ja držim zaisto da je otišla po posjedima hvaSlit se od ove komedije koju na nje ime za me činiš.
Džono: Ma džusto, gospo, kad ćeš veće dospjet činit mi se ovako silovat i ovako drago kupovat sreću za moć te vidjet?
Anica: Kad se naši rodjaci pomire među sobom, stvar koju ne umijem ni uf at. Ti znaš veoma dobro, koliko i ja, svađu među naši j em kucam i da toliko
moja braća koliko tvoj otac ni jesu čeljad vele razložita za pritrpjet našu ljubav.
Džono: Da zašto se štogod bolje ne okoristimo ovdi, dje smo samo iznašli da nas njihovo neprijateljstvo ne smeta, i zašto me silovat da u jednoj zaludnoj f meloni gubim sve ono vrijeme koje se uza te nahodim?
Anica: Za bolje taj at našu ljubav; a paka za rijet ti istinu, ova fincion od kojom govoriš za (mene je jedna komedija tako gustoza da ja ne znam hoće li me veće devertiiskat ova koju nam večeras spravljaš učinit. Naša gospođa Deša, koja se hoće ukazat čeljade od kvalitati više svalkoga drugoga, da je spiritoza is onezijem što se povazdan kara z djevojikam, da je mlada od onoliko godišta s onoliko djece koliko djevojčica koja stoprva ište vjerenika, s prezuncionim da se svako na nju namurava ter nastoji svakoga kupit oko sebe, cijenim da joj ene marika ništa za stavit je na palak. Pak je najgustozija s one
nje eetr riječi što umije dtaldjano, ali, za bolje rijet, što pretendža umjet na taki način da i ja, koja ne razumijem ti jezik, sa svijem tezijem uzčini mi se
da reče tako smiješni j eh riječi, ikoje paka ne uzimadu ni od naški ni od italijana, da mi uzčini pucat od smijeha. Nasvrhu svaki dan, koliko pretendža bit
galantija, toliko je svaki dan smješnija.
Džono: Tako je, ma ne promišljaš da ove burle koje tebe divertiškaju držu moje srce na mukam i da se ne može dugo vrijeme provodit u burlam kad
kogod nazbilj, a ne z burle, ćuti ljubavi, kako je ćutim i ja za te. Stvar je prem 'nemila, lijepa Anica, da ovako prohodeći grabi se mojoj ljubavi sve vri
jeme, koje bih mogo uzet za odkrit ti ikolika je veličina moga plama za tobom, i džusto sam noeaske više ovega što ti govorim učinio njeke verse, koje ne
mogu nego ti ih pripovidjet bez da mi ih i pitaš. Non c' е altro, tolika je požuda i gus koji se ima za ukazat koju svoju kompozicion da ti je to jedno vicio
kojijem patu svi poeti.
Ovo je, Rakle, htjet na тикат
dugo srce me držati;
ja ne mogu neg' s' odlukom
i hotjenstvu tvom klanjati
Ali je trijeba da spovijem,
da se u srcu gorko kosim,
er hoć ljubav tvu da krijem,
a da himben plam iznosim.
Te toli oči lijepe tvoje,
ke mü sladku ljubav plode,
gledat teške trude moje
kü zabavu iznahode?
Ah, te toli nije zadosti,
da se duša ma skončava
cijeća rajske tve l'jeposti,
neg cijeć tvojijeh i zabava?
Ovo je prem htjet da se mučim
i u duplu trudu morim:
i za ljubav koju mučim
i za onu ku govorim.
Tva me ljubav prži živa
a himbenstva mrijet mi čine;
i ako neć' bit milostiva,
mrem s himbenstva, mrem s istine.
Anica: Ja vidim po temu što si tu гекб da se kažeš gore tratan nego si; ma je to jedna oblas koju uzimlju svi gospari poeti, sveđ štogod slagat u stvarima ljuvenijem i učinit njihove gospođe nemilije nego su, za da im može izit u veras ono što budu promislili, žudjela bih jako da mi daš te verse izpisane.
Džono: Dosta ti budi da ti sam ih pripovidio. Možeš kadgod zamahnitat do -učinit koji veiras, ma ne veće slijedit naprijeda do dat ih da ti se gledaju2.
Anica: Zaludu se pokrivat s tezijem iludijem podnižanstvom i modestijom. Svak te pozna i svak oimi pravdu tvomiu talentu i ne mahodim razloga za koji
imaš kriti tvoje verse, kad ih učiniš.
Džono: Za karitä, gospo, nemojte to tako ončas osijecat. Stvar je veoma štetna dan-današnji na svijetu ikad ti se zabije u glavu, da imaš talenta i da si čeljade pametno. Tu je lasno popit i izit smiješan ikako se ne hi nigda nado, i imam njekoliko prijatelja ikoji omi služu za izgled i činu mi se vrlo strašit.
Anica: Sve to lijepo govoriš, sa svijem tezijem utoliko ti pucaš za dat mi ih, i navjeru bi se naša smeten (kad bih ja uzela kazat da .malo hajem za
imat ih.
Džono: Ja, gospo? varate se zaisto, i nijesam od onezdjeh poeta kojijeh ti cijeniš da... Ma evo gospođe Dese; izit ću na ova druga vrata za ne dočekat je i idem spravit svu moju čeljad za komedije3 koju sam vam obećo.
|
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Молијер, умро 1673, пре 351 година.
|