Sanjin (prevod Đ. P. Đorđevića) 1

Najvažnije doba u životu, u kome se pod uticajem dodira sa ljudima i prirodom izrađuje karakter, proveo je Vladimir Sanjin van svoje porodice. Niko se nije brinuo o njemu, ničija ruka nije vodila njega i duša toga čovjeka razvila se slobodno i na svoj način, kao drvo u polju.

Dugo godina on nije bio u svojoj kući i kada se vratio, mati mu i sestra Lida jedva su ga poznale: crtama lica, glasom i manirima malo se izmijenio, ali iz njegovog bića govorilo je nešto novo, nepoznato, što se je duboko u njegovoj unutrašnjosti razvilo i sazrelo i osvjetljavalo mu lice jednim novim izrazom.

Prispio je pred veče i tako spokojno išao u sobu, kao da je pet minuta ranije izašao iz nje. U njegovoj visokoj, plećatoj figuri, s otvoreno plavom kosom i spokojnim izkazom lica, koje su samo krajevi usana ozaravali jednim lakim osmijehom, nije se mogao zapaziti ni umor ni uzbudjenost; šum i usklici, kojima su ga dočekale majka i sestra Lida utišali su se kao sami od sebe.

Dok je jeo i pio čak sestra je sjedila prema njemu i posmatrala ga ne skidajući s njega oka. Ona je bila tako zaljubljena u nj kako to mogu samo mlade, egzaltirane djevojke biti zaljubljene u brata, koji je davno u tuđini. Ona je sebi uvijek prestavljala brata kao čovjeka osobitog, no s takvim osobitostima kakve je ona pomoću knjiga sama bila izmislila. Ona je htjela u njegovom životu da vidi jednu tragičnu borbu, duboki bol i usamljenost jednog velikog neshvaćenog duha.

– Zašto me tako promatraš? – osmjehnuv se upita je Sanjin.

Taj ispitujući osmijeh, sa prodirućim u dušu pogledom spokojnih očiju, bio je stalni izraz njegovog lica.

I, čudnovato, taj osmijeh sam po sebi lijep i simpatičan, odmah se nije dopao Lidi. On je izgledao egoističan i nimalo nije govorio o bolovima i podnešenoj borbi. Lida zašuti, zamisli se i spustivši oči stade mahinalno da prelistava nekakvu knjigu.

Kad se svrši večera, mati laskavo i nježno pogladi Sanjina po glavi i reče:

– Pa, ispričaj nam kako si živio, šta si radio?

– Šta sam radio? – upita Sanjin smješkajući se; šta.... jeo sam, pio, spavao sam, nekiput sam radio, nekiput ništa nisam radio...

S početka je izgledalo kao da nerado govori o sebi, no kad je mati počela raspitivati, on je, naprotiv, vrlo rado stao pričati. Pa ipak osjećalo se, da je njemu apsolutno sve jedno, kakav utisak ostavlja njegovo pričanje. Bio je pitom i pažljiv, ali u njegovom ponašanju nije bilo one intimne, tople rođačke blizine, koja izdvaja od cjeloga svijeta i, izgledalo je, kao da ta blagost i pažljivost polaze od njega prosto onako kao što se svjetlost jedne svijeće potpuno podjednako razliva na sve okolne predmete.

Izašli su na terasu prema bašti i sjeli na stepenice. Lida se spustila na donje stepenice, sama, i udubljivala se u ono, što je govorio brat. Neka neshvatljiva, hladna struja prožimala joj srce. Oštrim instinktom mlade djevojke ona je osjećala, da njen brat nikako nije ono, što je ona u njemu gledala, i počela se tuđiti i zbunjivati pred njim kao pred tuđinom.

Spuštalo se veče i meka sjena padala je uokrug. Sanjin zapali cigaru, a lak miris duhana slivao se s ljetnim dahom vrta.

Sanjin je pričao, kako ga je život bacao s jednog kraja u drugi, kako je morao putovati iz mjesta u mjesto, kako je često i dugo gladovao, kako je s puno opasnosti po život učestvovao u političkoj borbi, i kako ju je najzad napustio, kad mu je postala dosadna.

Lida je pažljivo slušala i sjedila nepomično, lijepa i malo neobična, kao sve lijepe djevojke u proljetnom sumraku.

Svakim časom njoj je sve jasnije bivalo, da je život njenoga brata, koji je ona sa tako svečanim potezima ocrtavala u stvari bio veoma jednostavan i običan. Nekakav čudnovat ton nazirala je ona, ali kakav, to nije mogla da sazna... Sve je bilo jednostavno, dosadno, ili kako je to njoj izgledalo, čak i banalno. Živio je gdje je stigao, radio je šta je stigao, što je slučaj sa sobom donio, čas je radio, a čas lutao bez ikakvog unapred stavljenog cilja, rado pio i poznavao masu ženu. Ovakav život nije značio onu mračnu, punu kobi sudbinu, za kakvom je žudila sanjalačka ženska duša Lidina. Jedne osnovne ideje, koja bi prožimala sav njegov život, nije bilo; nikoga on nije mrzio, ali ni za koga nije stradao.

Padale su i takve riječi, koje su nekako ružne izgledale Lidi. Tako, Sanjin spomene uzgred, da je jedno vrijeme tako osiromašio i bio tako poderan, da je morao sam krpati odijelo.

– Šta, zar ti umiješ da šiješ? – s uvređenim čuđenjem slučajno se otrže Lidi; izgledalo joj je to ružno i nedostojno čovjeka.

– Prije nisam umio, a kad sam morao, naučio sam, - sa smijehom odgovori Sanjin, uviđajući, šta Lida osjeća.

Djevojka lako sleže ramenima, zašuti i baci nepomičan pogled u vrt. Ona se osjećala kao da se trgla iz sna o suncu, a vidjela suro, hladno nebo.

I mati je osjećala nešto teško. Nju je bolno kosnulo, što njen sin ne zauzima u društvu ono mjesto koje njemu odgovara. Ona poče govoriti, kako je tako nemoguće dalje živjeti, kako je potrebno, da ma na koji način otpočne jedan stalan život. S početka je govorila pažljivo, bojeći se da ne uvredi sina, ali kad primjeti, da je on sa malo pažnje sluša, namah se razdraži i stade bez zavijanja da govori sa tupim ogorčenjem jedne starice, kao da ju je sin namjerno dražio. Sanjina pak sve to niti je čudilo niti je vređalo, šta više izgledalo je kao da je ne sluša. On ju je posmatrao jednim istim nježnim pogledom i šutio. Samo na pitanje: „Pa kako misliš da živiš ti?“ – odgovori on smijući se:

– Ma kako!

I po njegovom mirnom, čvrstom glasu i svijetlim nepomičnim očima osjećalo se, da te dvije, za nju potpuno prazne riječi, za njega imaju jedan svestrani, određeni i duboki smisao.

Marija Ivanovna uzdahnu, poćuta i rastuženo reče:

– Pa, tvoja je stvar... Ti više nisi dijete... Možete se malo prošetati po vrtu, vrlo je lijepo tamo...

– Zaista, Lida, hajdemo... Pokaži mi vrt, - reče Sanjin sestri: - već sam i zaboravio kako je tamo.

Lida se trže iz svojih misli, uzdahnu i ustade.

Išli su, jedno pored drugo, alejom u vlažnu, i već tamnu, zelenu dubinu.

Kuća Sanjinovih bila je u najglavnijoj ulici varoškoj, ali varoš je bila mala, i vrt je dopirao do same rijeke, na čijoj su se drugoj obali prostirala polja. Kuća je bila stara, spahijska sa zamišljenim, opalim stubovima i širokom terasom, a vrt je bio veliki, zarastao i mračan, kao mrko-zeleni oblak, prilegao po zemlji. S večera je u vrtu bilo strašno, i tada je izgledalo, kao da tamo po gustim šiprazima i gore po prašljivom tavanu stare kuće tumara neki umirući, stari i snuždeni duh.

Na gornjem spratu bile su prostrane, prazne, potamnjele sale i gostinska soba; u vrtu je bila pročišćena samo jedna uzana aleja, ukrašena po gdje-gdje suvim grančicama ili zgaženim žabama; cio sadanji život, skroman i tih, gnijezdio se u jednom kutu. Tamo, pored same kuće, žutio se posuti pijesak a po šarenim lejama prelivale su se vesele boje cvijeća; tu je bio i jedan zelen drveni stol, na kome se, kad je lijepo vrijeme, večeravalo i pio čaj. Sav taj maleni kut toplo je odisao jednim prostim, mirnim životom, ne stapajući se sa sumornom ljepotom prostranog zapustjelog mjesta, ostavljenog prirodnom rušenju i neizbježnom iščeznuću.

Kad kuća iščeze u zelenilu i oko Lide i Sanjina ostaše samo mučaljiva, nepomična i zamišljena, kao živa bića, stara drveta, Sanjin čvrsto obgrli Lidu i čudnim glasom, koji je zvonio nježno, al i kobno, reče: Da divno li si narasla!... Ljepotica!... Srećan će biti onaj čovjek, kome prvu svoju ljubav pokloniš...

Jedna topla struja projuri od njegove muskulozne, kao željezo čvrsto ruke, kroz gipko i nježno tijelo Lidino. Ona se zbuni, uzdrhta i otrže se, kao da je osjetila, da joj se neka nevidljiva životinja približuje. Dođoše već do same obale rijeke, gdje je sve na vlagu i vodu udaralo; oštrovrhi rogoz zamišljeno se njihao i pokazivao drugu obalu, sa dalekim potamnjelim poljima, dubokim, toplim nebom i blijedim svjetlucanjem prvih zvijezda. Sanjin ode dva tri koraka od Lide, objema ukama ščepa jednu suhu, debelu granu, skrši je s praskom i baci u vodu. Mali talasni krugovi podigoše se i razbjegoše na sve strane, a rogoz na obali zašumori klanjajući se, kao da je pozdravljao u Sanjinu starog poznanika.