Putnik (P. Preradović)
Putnik - pjesma Petra Preradovića objavljena 1846. godine u zbirci "Prvenci".
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustinji!
Još konaka nijesam našo!
Sjever brije s snježnog brda,
A tuđincu, siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda!
Naokolo magla pada,
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zvijezdam traga;
Majko mila, majko draga,
Da ti vidiš svoga sina!
Da ti vidiš njega sada
Okružena bijedom svega,
Ti bi gorko zaplakala,
Ruka bi ti zadrhtala
Od žalosti - grleć njega!
Zašto tebe nijesam slušo,
Kad si meni govorila:
"Ne idi sinko od matere,
Koja mekan krevet stere
Tebi usrjed svoga krila!
Ne idi, sinko, draga dušo,
Ne idi od krova očinoga,
Tuđa zemlja ima svoje,
Ne spoznaje jade tvoje,
Tuđa ljubav ljubi svoga!" -
Govoreći sobom tako,
K kolibici jednoj klima,
Koju spazi iznenada,
Umoreni putnik sada,
I zakuca na vratima.
Otvarajuć sve polako,
Zamišljena: tko će biti?
Glavu pruži jedna stara.
„Daj u ime Božjeg dara,
Bako, meni prenoćiti!
Ne znam gdje sam - kud sam zašo,
Noć me 'e stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustinji!
Drugi konak gdje bih našo!
Sjever brije s snježnog brda,
A tuđincu, siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda.
Naokolo magla pada
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zvijezdam traga,
Majko mila, majko draga,
Primi pod krov tuđeg sina!"
„Primila bih tebe rada;
Ali vidiš da spavaju
Ovdje sinka tri i ćerce,
Koji cijelo majke srce
I svu kuću ispunjaju!"
„Nij' daleko već do dana,
Već pozdravlja pijevac vile,
Dok zagrije danak Boži,
Malo vatre bar naloži,
Da otopim smrzle žile!"
„Vatra mi je zapretana,
Drvah ne imam skoro ništa,
Ovo malo, što 'e unutra,
Trijeba mojoj djeci sjutra
Kad se skupe kod ognjišta!"
„Za tuđinca ništa ne imaš,
Tuđa majko, kad te moli,
Tuđe dijete tvoje nije!" -
S tim mu grozne suze dvije
Niza lice kapnu doli.
„Gdje su ruke tvoje majke
Sad da skupe suze sina?
Gdje koljeno, da počine,
Da si teško breme skine?
Gdje je tvoja domovina?!"
Ko da su mu zmije ljute
S ovim riječ'ma srce stisle,
Ukočeni putnik stoji,
Leden znoj mu čelo znoji
I otimlje mozgu misle.
Ali oči uzdignute
K strani glede - ah onamo!
Gdje od drage domovine
Svako jutro sunce sine,
Tam' ga želja nosi - tamo!
„Tebi opet duša diše,
Tebi srce opet bije;
Domovino, majko srjeće!
K tebi opet sin se kreće,
Od radosti suze lije!
Primi opet svoje dijete,
Primi vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
S tvojim cvijećem grom mu kiti!"
|