Oh ako bit može ku milos prijati,
nemoj me moj bože u gnjijevu karati;
ni u srdžbi tvojoj ne pedjepsaj mene,
zač tijelo i duh moj sve čezne i vene,
smišljaje tolik trud, ki grješnik taj trudi,
koga tvoj strašan sud s rasrdžbom osudi.
A ja sam vrhu svijeh, o slavni bože moj,
zapleten u grijesijeh, kojijem se ne zna broj,
ter ne vijem što rijeti niti smijem grješnik ja
k nebesom pozrijeti ni k suncu koje sja;
nit mi se podoba pogledat na dan bil,
za mnoštvo od zloba, koje sam satvoril,
po sve dni griješeći od moje mladosti,
svjetovne slijedeći s razbludom sladosti.
A kamo da tebi molim se vajmeh sad,
ćuteći u sebi od grijeha tolik jad.
Nu neću pristati, kako se podoba,
u grozne plakati suzice do groba,
jeda plač i suze ke budu proliti,
moj slatki Jesuse, budu me odmiti
od zloba minutijeh, od kih se sad kaju
ja grješnik vrhu svijeh i dužan ostaju.
Pokli se pokorim velmi se boleći,
i moj grijeh govorim, suzice roneći,
moj bože ljuveni, priklono da budeš
smilovat se meni da moj duh sabljudeš.
I nemoj blažene braniti ljubavi,
nemoćna ner mene i slaba ozdravi;
zač su se sve kosti jednaga i žile
od veće bolesti u meni smutile,
i moja sva uda i zglobi ostali
od muke i truda jur se su rastali,
i tijelo i sva put na glavi do vlasa
sve trepti kako prut od tužna poraza,
koji me porazi i u plač me postavi,
zač me grijeh omrazi po tvojoj ljubavi
ter moja dušica velmi je smućena
od griješnijeh tužica veće je spućena.
Nu ti dokli godi, bože gospodine,
trudna me slobodi, da moj duh ne izgine,
i tvojom ljubavi i blagom blagosti
tužna me izbavi pakljene žalosti;
i ti se pospješi na milos, ku t' prosim,
ter uze odriješi, na grlu ke nosim,
i ti se obrati, moj bože ljuveni,
ter moj trud prikrati i nemir pakljeni,
rad koga ostaju prigrozno rascviljen
u tuzi i vaju s vesel'jem razdijeljen,
čekaje hip i čas, jeda se prigodi,
ter moju tvoja vlas dušicu slobodi,
tva milos blažena da učini mene
shranjena i spasena od smrti pakljene.
Zašto taj tko umira u donjoj tamnosti,
taj vas vijek razbira vjekušte žalosti,
ter se nać ne može nitkore na svijeti,
tko bude, moj bože, zlom smrti umrijeti,
spomene od tebe činiti da bude,
sudivši sam sebe u žalos i trude.
Ni od pakla u pučini još nije nikoga,
ispovijes da čini u tebe uboga,
skrušeno da reče: o višnja ljubavi,
zašal sam daleče, skaži mi put pravi;
o slavo prisveta, da tvoja taj milos
vrne me opeta iz mraka na svitlos.
Ma nu je sve zaman u tojzi mrklosti
vapiti noć i dan, da mu bog grijeh prosti;
zač tko tuj upada gdi je jama prokleta,
vijekom se ne nada vrnut se opeta,
da bude na svijeti po sve dni vjekušte
bio danak vidjeti ni sunce svjetlušte.
Tijem trudih i trudim jadovno i plačno
i sebe sam sudim cvijeleći intačno
i drugo ne želju, nego li za svu moć
prolijevat postelju suzami dan i noć.
I oko još moje velmi je smeteno
u rasrdžbi stoje, cvijeleći bezredno,
a navlaš na one ki obnoć i obnoć
trudna me progone iz moga doma van,
ki se su sastali vrh moje dušice
ter mi su zadali velike tužice
i velje žalosti, svak čas me cvijeleći,
od moje mladosti trudna me slijedeći,
meu kijemi svu mlados u tužbi do sada
potrajah i staros gorčije od jada.
Nu se čas prigodi ter svojom ljubavi
bog mene slobodi i tužbe izbavi,
ter pravo mogu reć da u veljoj bolezni
ja milos mogu steć pri božjoj ljuvezni;
i pride brijeme toj, razlučen od gnijeva
po trudu život moj da u goju počiva.
Svi od mene otid'te vi, koji po sve dni
sve zlobe činite na način bezredni;
zašto je vrhu nas višnji bog svijeh boga
uslišal plačni glas od mene neboga,
od zgara iz visin vrh nebes svijeh stoje
usliša gospodin moljen'je sve moje;
primil je u krilo molitvu svu moju
ljuveno i milo za ljubav za svoju,
da su posramljeni i mnogo smeteni
svi, ki su spravljeni boljezan dat meni,
neprijatelji moji, od kijeh je veći broj,
oružan vas stoji zadat mi veći boj,
ner mi su prije toga do sada zadali,
da bi me neboga pravedna zaklali.
Najveće na moje lje cvijelim i tužim,
ki svasma nastoje, da prijeku smrt združim;
a ti znaš bože moj, odkli se sastaše,
himbeni nepokoj kolik mi zadaše,
razlike meu trude ter mučan ostaju,
celovom od Jude gdi me tač izdaju.
