ZAHVALA JEDNE DJEVOJČICE
Podranila djevojčica
jutros prije zore,
ter rumena sva cvijetica
brala sred gore.
Vijenčac vila od bosilja 5
sa zlatnom žicom
i tratorka š njime dilja
spored ružicom;
uresila s vijencem vlase,
ke s pomnjom goji, 10
na kladenac ogleda se
kako joj stoji.
Tu je lijepa zamjerila
anđela s nebi
ter je mlada govorila 15
sama u sebi:
»Svijetle oči tko da gleda,
dvije Danice,
iz kijeh srcu pogled ne da
prijat tužice? 20
Tko će uživat moja lica
bijela, rumena,
iz kijeh capti sva ružica
luga zelena?
Tkomu da se drag daruje 25
celov od usti,
iz kijeh riješca zamamljuje,
kad se izusti?
Tko će grlit bijeli moj vrat,
ki diku nosi, 30
niz kî stoji prosut pram zlat
od rudijeh kosi?
Tko će na mo'e bijele prsi
prignut svâ lica,
koje jesu ljepše vidjet 35
nego ružica?
Prije mê oči izgubile ,
svjetlos pogleda,
nego stara iskočile
da ih on gleda! 40
Prije mi lice potamnilo
ružom kô zene,
neg se komu priklonilo
tko nije za mene!
Prije mojijeh mednijeh usti 45
riječ se izgubi,
neg neharnu da dopusti
da ih poljubi!
Prije se grlo satvorilo
mramorom kami, 50
neg neharnu dopustilo
grlit rukami!
Prije potamnio vas snijeg bili
od mojijeh prsi,
neg za rados komu bili 55
ko na njih mrzi!
Bože, stvori tvoja krepos
da ovi moj ures
hoće uživat i mû ljepos
ko dostojan jes.«60
