PJESAN 15.
Hotil bih tebe ja, prislatki Jesuse,
za griešen'ja moja moliti u suze,
i da me iz uze slobodiš, u koj spet
tužan rijet mogu se ljeta triš po pet.
Nu molbe me vazet ne vim s koga čela: 5
to li se ma pamet u grijesijeh zaplela.
Na toj me je dovela ljuvezan nemila,
ka me je tač smela i toli smamila,
jer mi je činila, ako smijem rijet ovoj,
da mi je već mila smrt neg li život moj. 10
Dobro, da tako k njoj pristati ne imah,
nu krepko biti boj protiva njoj imah.
Nu se ja tač vladah ter se sad čudim sam,
kako se njojzi dah, ni mača ne izam.
Mladjahan lje bil sam i dosti bezuman, 15
vladati ter nijesam umjel se oni dan,
ki velmi jadovan osvanu za mene,
u koji bih svezan u uze ljuvene,
u kijeh neizrečene podnosim bolesti,
ke nitkor od mene ne more odnesti; 20
ni uze razvesti, u kojih spet stoju,
jak sužan zločesti, ki žudi smrt svoju.
Ni tamnos jaoh moju prosvijetlit ne može,
u koj stat dostoju, razmi ti, moj bože.
Tebi se sve može: dopusti tijem meni, 25
da mi se odlože si trudi ljuveni,
i grijesi neizmjerni, za velju tvu ljubav,
nek od sad po sve dni ljubim te ne pristav;
i neka ja uprav priklono na svijeti
u strahu tvomu stav budem poživjeti, 30
i da se boliti za zlobe me budem
i naprijed zgriešiti da t' nigdar ne budem;
i da sve zabudem i parjam pri tebi,
samo da duh zbljudem i shranim čis tebi.
