Osman/19. pjevanje
| ←18. pjevanje | Osman Писац: Иван Гундулић PJEVANJE DEVETNAESTO |
20. pjevanje→ |
Gdi Bizancijo bi njekada,
sad opkružen tvrdijem zidi
na kraju se Carigrada
carski saraj trostran vidi;
s jedne strane k njemu slazi
Bijelo more; s druge hode
Crni vali; s treće pazi
luke od grada Slatke vode.
Turnima su ponizani
miri ki ga odsvud grle,
i za obranu svaki hrani
slite od gvozdja trijeske umrle.
Vrata imaju na sve kraje,
nu se nijedna vik ne otvore
negli spravan car kada je
za broditi sinje more.
Samo jedna, ka po srijedi
prostrana su i velika,
sto'e carske zapovijedi
otvorena svakolika.
Na njim pišu zlatna slova
među listjem razlicime
kako kuća Otmanova
primi grčko carstvo i ime;
šti se ovako: „Grad sazida
car Konstantin; grad opeta
car Konstantin s glavom prida
sablji cara Mahumeta.“
Trijem vrh ovijeh vrata stoji,
stan bolećijeh s desne strane,
sprijed ravnica gdi svakoji
najmogućiji s konja ustane.
Ne može bo druzijem vrati,
nakon ovijeh koja slide,
negli sam car projahati
vele ljepše u obzide.
Pravo uzraslijeh sred čepresa,
gdje kladenci bistre vode
iz mramorna bijela uresa
romoneći tiho ishode,
a stupi uresno izdjeljani
trijem uzdrže vas okolo,
red čaušâ k svakoj strani
odjeveni sto'e oholo.
Tuj pod strehom, ku iz Budima
car Suliman zlatnu prini,
aga u surah sjedište ima
janjičarski na visini.
Devet mjesta od kuhinje
pri desnomu pak su kraju,
ravna zemlja, more sinje
kim obilni harač daju.
A slijeva se svijem široka
konjušnica carska objavi,
gdje od konjâ svega Istoka
izbor i cvijet vas boravi.
Nad njom lijepa nadzida je,
sedla, uzde i naprave
gdje su ostale, kojijem daje
zlato i biser vječne slave.
Naprijed hodeć po ravnini
nahodi se svim prostrano
mjesto gdi se pravda čini,
od Turaka, 'divan' zvano.
Uz mjesto ovo pribogata
carskoga je blaga shrana,
a nalijevu su opet vrata
od saraja do sultanâ.
Za ovijem druga još se vide
ka se zovu i govore
'carska vrata', kud se ide
na careve svijetle dvore.
Onijem crni, ovijem bijeli
hadumi su straža prava;
crnima se crnac veli,
hadum bio bijelijem glava.
Tko ovdi uljeze, mjesto opeta
u zlatu mu sve se otkriva,
gdi car kraljim svega svijeta
poklisare pričekiva.
Naprijed jesen i prolitje
sred gizdavijeh perivoja
vječno voće, vječno cvitje
združi u slavah od pokoja.
Sred njih carski pribogati
i prisvijetli kram se kaže,
nad kijem stvari nije gledati
izvrsnije, ljepše i draže.
Tko sred ljudske sad požude
sve što je blaga skupit haje,
sred raskoše i razblude
naprava mu tolika je.
Tle pokova suho zlato,
mir sazida dragi kami,
zvijezde, mjesec, sunce na to
pod sklopiše vječnijem plami.
Zapad, istok i sjeverna
i poludna strana od svita
sega uresa neizmerna
čuda uzmnoži svim čestita,
ka er ufat nije trijebi
moć napuno vik izriti,
da ih razmišlja svak u sebi
bolje ih je ostaviti.
Sva ova mjesta zgar zbrojena
svoje osobne straže imaju;
tim vojska uzet nabunjena
prva vrata hteć saraju,
opriješe se kapidžije,
verna obrana mjesta toga.
Ali tajčas siječe i bije
broj malahan sila mnoga;
i od vrloća da ne ostavi
nijedno djelo, svijeh ih splesa,
ter učini put krvavi
vrhu mrtvijeh njih telesa.
Nu Dilaver, zasveda je
odrvô se skupu hudu,
još bez misli ne ostaje
još se brine, još je u trudu.
Da se odmetnijeh vidi smeće
nijesu ne samo utažile
neg da svakčas rastu veće
njih nabune i njih sile.
Vojska bijesna i zlosrda
čuje silno da je napala
i od saraja vrata tvrda,
straže im sijekuć, na tle rvala.
Čijem s razlogom cjeć toga se
sebi, gradu, carstvu boji,
prije neg čuje huđe glase,
da oslobodi sve nastoji.
Hrlo u obličju derviškomu
na Crno se more uputi
za na pomoć caru svomu
Natolijence podignuti.
Go, izreza od kožica
zvjerskijeh zastav mao uzima,
na pasu ožica i tikvica
visi mu, a štap u ruci ima.
Begum lijepe Adžamkinje
na čelu je ime upisô,
sad ljubovce, prije robinje,
za kom Istok vas je uzdisô.
Za ures vidjet nje jedini,
svačija srca ki gospodi,
mnokrat putnik kralj se učini
ki se u zlatnijeh Indijah rodi.
Iz sjeverne jošte strane,
otkli rijeka Don istječe,
da š nje bistri dan mu svane,
gospodičić mlad doteče.
Nova Zemlja, gdi sred tmine
pali u mrazu šes ljet stoje,
jeda im novo sunce sine,
posla u Istok mlace svoje.
U slatkomu samosilju
po glasu ona slavnom svomu
kraljevaše i Vasilju,
careviću moškovskomu.
Ni led rijekâ u planini
Tartarhana je zaštitila;
gori u mrazu - toj mu čini
ljuvenoga ognja sila.
Ali vrh svijeh tuj lipotu,
koj prilike naći nije,
želi stravljen u životu
Hajder, sin kralja od Persije;
i da slacim jur pokojom
trud samiri u kom staše,
vjerenicom i gospojom
u pjesni ju klikovaše.
Kroz što veće od istoči
drugo sunce, svâ prilika,
donijelo se biješe na oči
kraljevića ljubovnika;
i on ju pazeć cjeć uresa,
kom joj lipos sja vesela,
glasi ju: „Evo zgar s nebesa
božica je k nam sletjela.
Ah, priliko smrtna lica
ka šlješ plame ognja živa,
budi istočna ti božica,
sunce kim noć mâ svaniva!
Nu ako ovi izgled tvoj me, brače,
prži ovako mraznom sjenim,
kô tî ista draže i jače
pogledim ćeš tvim ognjenim?
Tvoj pram zlatni sve me blago,
tvoje čelo bijela zora,
tvoje oči sunce drago,
tve mi lice dan otvora.
Ti si jedna sve me dobro,
ti sva rados mâ ispuna;
ja sam tebe služit obrô,
krune moje ti si kruna.“
Tako u željah neizmernijeh
mruć kraljević s tej gospođe,
s mnogom družbom svojih vernijeh
svijetô u slavi po nju pođe.
Nu Dilaver uto isteče,
ter ju ugrabi mladu silom,
i u plijenu se čestit reče
robinjicom takom milom.
Zanio biješe glas i njega
od liposti slavne svudi;
pospješi se cića toga
da ini ne otmu što on žudi.
Nu ona, misleć koliko su
ljuti jadi stât sred uza,
po rumenom licu prosu
drobni biser groznijeh suza.
I kô ružicu i lir veće
iz kladenca poli od oči,
kliče lipos klet ka smeće
tolike joj sad uzroči:
„Ah, prokleta majka moja
ka me lijepu porodila,
veljaše, ako bez pokoja
živjet mi je vas vijek sila.
Mâ ljepoto privarena,
što si sreći učinila?
Na uzah li namijenjena
kruna ti se privratila?“
Ču kraljević glas u vaju,
Dilavera pozva tima
da na sabljah razigraju
čija djevojka biti ima.
Poruči mu: „Od junaka
gusarovat nije ukradom;
hod' sa mnom se viđ, a paka
pod' kô vitez s diklom mladom!“
Ali Turčin mu odvit poda:
„Ne kô gusar sablju sminu
neg kô carski vojevoda
prostrijeh u tvu kraljevinu.
I da tî ju vrh tve glave
još sad zoveš, sreća je moja;
tim, kô hoćeš, čini sprave,
ne ustručam se ja od boja.
S robinjom ću, netom svane,
usred ravna polja siti;
koji od nas živ ostane,
djevojka će toga biti.“
Bivši ovako utvrdili
među njima kletvom veće,
čim svak gleda kad pribili
dan s nebesa zgar isteć će,
eto Zora ključmi od zlata
vedri otvorit istok ide,
proz korajna neka vrata
nadvor žarko sunce izide.
S jedne i druge strane ureda
s mnogo vitez, straže cića,
Dilavera svak ugleda
i adžamskoga kraljevića.
Polje ravno i široko
od boja je mjesto njima,
a sunčano svijetlo oko
svjedočit im jakos ima.
Vrana konja Turčin jaše,
a na drugom svemu bilu
lijepa Begum uza nj staše,
mučna gledat rat nemilu.
Zelen pastuh u ponosna
kraljevića igra i skače,
na Turčina ki jakosna
zateć se ončas ne uzmače.
Nu i Dilaver protiv njemu
konja obode, skoči hrlo:
i kopje ovemu i onemu
susretište skrši vrlo.
I ovi i oni vitez tada
iza pasa sablju trže,
i u zamahu je plaho vlada,
protivnika da ubije brže.
Jak dva bika u planini,
kad ih ljuven bijes uhiti,
mukaju strašnoj u vrlini,
ovi onoga ište ubiti;
zgiblju glave, želja mnoga
podžiže ih sveđ i srči,
tere jedan na drugoga
s vitorozim čelom trči.
Ljubovca ih gleda iz stada,
kad je od boja uzrok njima,
i u sumnji stoji mlada
čija od njih biti ima.
Tako bjenje sad izlazi
među Andžamom i Turčinom;
djevojka ih mlada pazi:
čija će biti, ne zna istinom.
Vrhu oružja gvozdobita
gradi udorâc teški se ore;
skaču i lete iskre iz štitâ,
bijela oklopja plamim gore.
Brzi konji strelovito,
kud viteške ih ruke svrću,
tim zamiču se i u vitô
zdesna, slijeva svud nasrću.
Jednu snagu, jedno doba
i jednaka srca i ruke
ukazaše viteza oba,
ni među njim bi razluke.
Tvrdi štiti, cijele oklopi,
još izranjen nije nitko;
ničije krvi još ne popi
jednu kaplju gvozdje britko.
Nu napokon Hajder rani
Dilaveru lakat lijevi;
vidi on teć krv i u obrani
čuje štit težak - tijem se gnjevi.
Jedovita pun čemera
pače u sebi buči time,
kô na vihru od sjevera
dublje u gori posred zime.
Na stremen je uskočio
i, ako ne izda sila mnoga,
udorcom bi jednijem htio
neprijatelja svršit svoga;
nu zavitli česti odveće
ki Hajdera glavu sviše
treskovite vrle smeće
teška udorca ustaviše.
Nu kraljević smeten osta
i u podne mu dan se smrče;
toj poznavši, hrli dosta
na pomoć mu svoji trče.
Kopjâ vitijeh dvije dubrave
staše odasvud u čas ovi
da se biju u krvave
turski i adžamski vitezovi.
Stoji Dilaver i vapije
kraljevića koreć priko:
„Vazmi ljubi, evo ti je!
Gdi je junaštvo tve veliko?
Evo Begum za kom toli
u ljuvenu gorje plamu!
Što ju ostavljaš, kralju oholi,
u gusarskijeh rukah samu?
Gdje su riječi i zahvale
s kijem me na boj prije poziva?
Nu, kô tebe, i tve ostale
dobiću i otet jošte živa!“
I uto s konjem naprijed teče;
bez milosti, bez pokoja.
lupa, cijepa, bode, siječe -
smrtni je kosijer ruka svoja.
Nu njegovoj buduć sili,
zasve da ih teško udari,
kraljevića ugrabili
ćesel-baški vojničari,
pod mire se tvrda grada
ukloniše hrlo š njime,
a Dilaveru osta mlada
dikla i uvik slavno ime.
Ovo od njega popijeva se
po svijeh stranah od Istoči;
a on Begum lijepu uza se
drži i ljubi kô dvije oči.
Ne robinja neg ljubovca
ona je u njemu sad jedina:
ulovila tako je lovca
još u lovu svâ lovina.
A on sam nje je dobro svako,
slatki pokoj, rados mila;
junaku se vrijednom tako
lijepa i mlada zavirila.
Tim igda se na hrabrena
slavna djela on otpravi,
vazda je uza nj uspomena
od prislatke sve ljubavi.
Paček stjecat on vjeruje
svekolike srećne boje,
s neprijateljim kad vojuje,
u ime lijepe Begum svoje.
Ne ostavlja tim nikada
od sebe ovo drago ime,
i u prigodi ovoj sada
uputi se veseo š njime.
Ali uto od uhodâ
čuli bijehu odmetnici
glas njegova skrovna hoda
u derviškoj u prilici.
Vrli Derviš nu se tište
s družbom svojijeh spahoglana
da ga traži, da ga ište
crnomorskijeh uprav strana.
Vapije: „Na krv, na osvetu,
o junaci, slijedite me!
Neprijatelju hudu i kletu
vrha doći sad je brijeme.“
Ter jak pastuh, kad se od bijesa
s jasli otrgne, vihra brži
teče, skače, grivom stresa,
glavu uzdiže, puha i rži,
priko grada vitez vrli
taki srne, rukam maha,
prijeti obrazom, zgledom prli,
ne stiže ga strijela plaha.
Nu zasve to on nabliže
svom brzinom svojom tada
Dilavera ne dostiže
negli izvan Carigrada.
Kô ga upazi, isred tijeka
viknu: „Bježat zaman ti je;
izbliza a ne izdaleka,
rukam se a ne nogam bije.
Nu se od straha cić privara
ne samo u to priobraža'
negli u pticu još pritvara',
jur te sablja mâ poraža.“
Na prijetenje vrlo ovako
odgovori smioni paša:
„Prida mnom si i prije skakô,
i još ćeš - svis me tva ne ustraša.
Nu junaka snažna i ohola
ki proslavit se ište djelom,
na čovjeka sama i gola
gdi je došô s vojskom cijelom.“
Jak sred gore, kad iz gaja
vepar divji van se istira,
čim množ pasa sa svijeh kraja
kruži ga okolo i opstira,
smrtno prijeteć vrlijem zubi
ki iskereči se vas i hroče,
tim da smjenstvo lovac gubi
ki ga tjera najprije poče -
i on se krepko ustavio,
i svijeh čeka; nu nije toga
ko bi izbliza udrit smio
na divjaka strašivoga.
Proć vezijeru ne smiju tako
kleti carski odmetnici;
a on stoji krepko i jako
s drenovicom u desnici.
Svaki golu sablju uzdiže,
svaki prijeku smrt mu žudi,
ali stupit nijedan bliže,
za udrit š njim se, ne usudi.
Ali on uto štap drenovi
u obje ruke stište i hvati,
i gdje u skupu vitezovi
najvećem su, tuj se obrati.
Jakno soko, kad ga sila
jata od ptica stisne odsvudi,
oštre čaplje, brza krila
iz visina se oreć trudi:
sada onu teško udara,
plaho onu sad zanosi,
ter u isto doba odzgara
perje sniježi a krv rosi -
taki je vidjet vezijer silni:
sjemo tamo skače, lupa,
rve udorâc grad obilni,
mlati, hvista, busa, jupa.
Sablje, štiti, strijele, luci
s krvavijem se daždom ore;
s jednijem štapom sad u ruci
go toliko čovjek more!
Po vezovijeh udri Seća;
vjerio se ovi biješe odskora,
vjerenici tim se obeća
čestit na dvor doć s odora;
ali, ako ga ona uščeka,
nastaće se mrazna i naga,
er po zemlji rana prijeka
u krvi je prostrla ga.
Jak ružica vila mlada
ku u vjenčac bere o zori
on povenu; na nj san pada
uvijek mu oči ki zatvori.
Još Veliji stuče glavu
i moždani sve mu proli,
ki tad streptje i u krvavu
blatu leže na tle doli,
ter je vidjet jak česvina
ka u divjoj niknu gori,
silni vihar iz korina
kad ju podre i obori.
Tuj izdalek Feras pazi
i iz šuplja gvozdja tište
zrno ognjeno; da porazi
slavna pašu, tako ište.
Jur gvozdena cijev razdrije se,
smrtno olovo čim istjera,
ali Istrufu smrt donese,
a ne zgodi Dilavera.
Rodi se ovi u Plovdinu,
a s nenadne hude česti
s tuđa udorca sad poginu
u tuđemu ovdi mjesti.
Mruć obrnu k nebesime
oči i ruke, da ukaže
rodna grada slatko ime,
i uzdišući smrtno ih zaže.
Videć Derviš rasap mnogi
od svojijeh od bojnika,
sraman sobom u nalogi
s golom sabljom skače i vika:
„Da li je moguć, da li je vrijedan
sad od ruka ovoliko
odrvat se čovjek jedan
harajuć nas ljuto i priko?
Ah, našega ruga i smeće!
Tko uvijeke da vjeruje,
zločesto ovo tamno odveće
pripovijedat tko uščuje?
Na stranu se svak ukloni!
Ja sâm za svijeh ukazaću
od nas dvijeju tko je smioni,
i za ubit ga način nać ću.“
Vas štap razbjen vezijer tada
meće - učinio š njimje dosta -
a sablju i štit s tlî popada
što od pobjenijeh pusto osta.
Lijevu nogu naprijed stavlja
i njom malo poklekniva;
više prsi štit upravlja,
glavu uz lakat skuča i skriva;
drugom rukom sablju hvati,
bôču uz desno svoje koljeno,
a bodezan k srcu obrati
svom zlotvoru nesmiljeno.
Uprav stoji Derviš vrli
i otkriveno stegno hrani;
desnu bedru čuvat hrli,
spravan skočit k svakoj strani.
Vrh lijeve se noge uzdrži
vaskoličak vitez bijesni,
a uzdignut lakat drži
britke sablje vrh bodezni.
Tiska jedan proć drugomu
oštra gvozdja bez milosti,
i smrt prijeti ovi onomu
sa svom moći i kreposti.
Nu Dilaver veće u smeći
hro za udrit prječe i jače,
vas na lijevoj se uzdržeći,
desnom nogom naprijed skače.
Ali Derviš desnu stranu
hitro uzmače i, hteć zgoda,
bodezni odzgar ljutu ranu
u stegno mu tajčas poda.
S krvi, koju tad ugleda,
srce uzavre u vezijera,
tako da uz gniv svoga ijeda
ljuta je zmija bez čemera.
Tiho je more kad proždira
plav potopom od valova;
mirno je nebo kad sve otira
sred vihara i treskova.
Glavu, stegno, ruke, prsi
neprijatelju svakčas ranja
pri života svoga svrsi;
nazad se oni sveđ uklanja.
Stiže ga ovi i udara
i na nj se ori jakno rijeka
ka niz goru strmo odzgara
krši plahos bijesna tijeka.
Ali opaki sebar njeki,
videć što se Derviš nada,
Dilaveru poda prijeki
smrtni udorac izazada.
U zatjelak sikiricom
on ga udari jakom silom,
da s krvavim ončas licom
pade smeten nica tilom.
Svak na nj srne odasvudi
s golom sabljom u desnici;
vrh njega je gora od ljudi,
skaču po njem svikolici.
Vapije Derviš plešući ga:
„Ti ki uz cara bi najviši
dušu u krvi bljuj i riga',
pod nogami mojijem sopiši!“
Nu ne može već ovoga
čut Dilaver prihrabreni;
biješe izdahô prije toga
i ostô jakno mraz studeni.
Kô se uzmnožni vizijer ubi,
časom raznije glas svuda se,
i njegova lijepa ljubi
ču ga i naga odrije sva se.
Utječući mladoj s lica,
gdje perivoj ljuven biješe,
lir pribijeli i ružica,
rumene usti problijedješe.
Potamnje joj svijetlijeh oči
sunce blago i veselo,
a vedrinu od istoči,
naoblači bistro čelo.
Skupljen oblak zlatnijeh prama
proli obilne dažde svoje
i potopi svitlos srama
cvjetnijeh prsi perivoje.
Na srce joj krv je utekla,
gdi ju teški jad satira;
ište žalos da bi izrekla -
glas ju bježi, riječ umira.
Najposlije željna sila
stupaj puti a ne snaga;
van grada se uputila
gospodara vidjet draga.
Nije ozira mlados svoja,
ni ju uspreže da ne srne
gdi uzrok svoga nepokoja
vrhu zemlje je prostrt crne.
Pospješi se i poteži
i dohodi k mjestu tomu
gdi u krvi mrtav leži
tko bi život srcu svomu.
Gleda, i tim joj muka prika
žestočija vele ishodi,
gdi je pod nogam od krvnika
tko više njih svijeh gospodi.
U nj se krepko zapazila,
svim je vidit stanac kami;
bolesti joj mnoge sila
ne da iz srca proć suzami.
Tako u plaču čim ne more
izjadati sve pečali,
ćuti muke huđe i gore,
nu je toliko teško žali.
Ali ne ima tej kriposti
uzdržat se skup nemili,
od žalosti ne od milosti,
da ne plače i ne cvili.
Ah, ke prignut neće želje
jedna žena mlada i lijepa!
Ganja ona neprijatelje
i proć volji im srce cijepa.
Ona udugo ne zamuknu,
nu da smrtni jad svjedoči,
od bolesti joj srce puknu,
potop suza proli iz oči.
Tako glasom žalosnime
uhiti se za pram zlati;
često zovuć drago ime
kliče ovako naricati:
„Ovo li su, slatki brače,
tve zahvale, moje slave?
Ovo li su, o junače,
tve viteške bojne sprave?
Duše moje drag pokoju,
ovako li sad me smete?
Kakav pođe, kakva u boju
oči moje, joh, vide te!
Vaj, što gledam? Još ne mogu
vjerovati sama sebi,
spomenujuć tvu vlas mnogu
dobita otprije ka vik ne bi.
Ali što me tužna vara?
Poznam ljuta cjeć čemera
čestitoga silna cara
namjesnika Dilavera.
Viđu onoga ki najprvi
bi gospodar me mladosti
ogreznuta svega u krvi
na tleh ležat bez milosti!
Ah, da proklet čas je oni
u koji ti mlada omilih,
kad kraljević osta smioni,
a s tobom se ja odilih!
Ti na sablji dobi mene
i života, joh, ne štedi
cić liposti proslavljene,
ku vas Istok njegda slijedi,
cić liposti tužne sada
i žalosne, joh, saviše,
ku sve tmine od zapada
vječnom noći priklopiše.
Nu ako bilo suđeno je
da se mlada s tobom združim
i da tebe sve dni moje
gospodara moga služim,
što tve ove smrtne rane
neće i mene sad satrti,
sadružena neka ostane
i smrt moja s tvojom smrti?
Ti ne samo mâ jedina
slatka ljubav sveđ si bio
nu i drag ćaćko, duša istina
i od srdašca bolji dio.
Bez tebe sam bez života
i bez dobâr svijeh ostala,
udovica i sirota
podušena u dno pala.
Nu tî momu gospodaru
koji zada smrtnu ranu.
zašto sta on samu caru
vjeran vitez na obranu,
ah, gani se, joh, ako si
čovjek od puti a ne stijena;
osvetio se, dobio si,
neprijatelja ti eto ubjena!
Daj dopusti mješte darâ
ovi jedan tužni meni:
vrh krvava tijela odzgara
stavit kami na nj studeni!
To li ukopna ima jama
branit mom se ljubovniku,
ubij i mene! s glavom sama
pod tvu sablju idem priku.
S ovijeh noga, ke ti grlim,
ja se neću otkinuti,
što mojijem jadim neumrlim
ne budeš se prije ganuti.
Oružanijem protiv silam
pravo je da se ti opričeš
i da kopjim, sabljam, strilam
neprijatelje sve posičeš;
nu protiva jedne žene
poniženstvu i nevolji
nije razlog neg smiljene
da ukažeš želje u volji.
Ja ne molim tvu dobrotu
da mom vojnu život prosti -
nije on veće u životu,
dijelio mu se duh iz kostî.
Milos samu i jedinu
pitam ti ovu, da nemilo
ne prožderu i raskinu
psi njegovo mrtvo tilo.“
Prista, ali vire obilne
ne ustavi se suzâ ronit
za tvrdoće hude i silne
većma omekšat i priklonit;
nu vizijerska svijetla žena
smirena se tim ne pazi;
uzrok ćud je potištena
ka na molbah vrlja izlazi.
Odgovara Derviš kleti:
„Od ovoga, ki mi osta
pod nogami, môj osveti
krv ne može bit zadosta.
Najbrže mi bježi s noga!
Ljudske i ženske glave nije,
ni milosti ni razloga,
da me gane srce od zmije.
Ovo tijelo cjeć smiljenja,
ko bih imô ja u sebi,
ni utaštva ni utješenja
nije vrijedno donijet tebi;
nu vrženo da se drpi
pasjijem nohti, ptičjijem kljuni,
muke nijedne već ne trpi,
a željenje me se puni.
Ne brini se! Vojnu tvomu,
koji car se drugi zvati
u životu može svomu,
grob dostojan ja ću dati.“
Ali kô car začu smeće
ke postale bijehu okoli,
i u pobuni svakčas veće
da rastijaše skup oholi,
uzboja se i ushaja
i ukloni s mjesta očita,
gdje prizida kraj saraja
tajaše se svijem skrovita.
Nu tu videć da ne stâše
prem slobodno, opet poje
na zaklone Sinanpaše
i skrovene perivoje.
K vojsci otole posla u jadu
hrlo jednoga od vezijera
i haduma, ženskom stadu
ki mu biješe za pastijera,
misleć, zasve vojska prika
da ovijeh pita, ovijem prijeti,
na careva namjesnika
stavit ruke neće smjeti;
i razmislit još će dobro
prije neg dadu smrtnu ranu
crnac koga car je obrô
za čuvôca svomu stanu;
a on s toga poznat da će,
zasve er može stvar bit štetna,
ali se ona pokajaće,
ali ostat sasma odmetna,
ter s dogodna paka dila
za se izabrat svjet najbolji
i, na što ga stegne sila,
volju hinit pri nevolji.
Nu bi inako neg se scijeni,
er u bijesu čim se srde
odmetnici raspušteni,
meću razlog, razbor grde.
Tim kô vojska ovijeh ima,
vazam sablje u desnice,
pogubi ih prid vratima
od careve konjušnice.
Mišljahu oba da naredno
želja se od njih carska izreče;
nu objema njima ujedno
prije se s glavom riječ prisiječe.
Ne pristajuć s svake strane
još krvnici zli vapiti:
„Čuj nas dobro, čuj, Osmane!
Car nam odsad nećeš biti!
I od toga za zlamenje
hod' da vidiš od rusaga
kô baš-vezijer tvoj primljen je
i uzdani Kazlaraga.
Nu kad nećeš k nam sit zgara,
mi ćemo se pripet k tebi;
nu je Mustafu slavna cara
slobodit nam otprije trijebi.
O Mustafa naš izbrani,
o veliki care i sveče,
u kojoj si objav' strani!
Na noge ti vojska teče.“
Ovo rekši sjemo tamo
svud udriše po saraju:
„Car Mustafa znat imamo
gdi je“, vapit ne pristaju;
ter slikuju konja bijesna
ki od uzde bez posluha,
gdje ga nosi vlas nesvijesna,
trčeć, skačuć rži i puha.
Svak se uklanja: sam ih ide
ičoglanin Šaban sresti,
od svijeh dvoran ki se vide
u saraju najzločestiji.
Ovi u istom dijelu stâše
s istom pomnjom, u isto vrime
kad Mustafa stolovaše;
cić toga se spozna š njime;
tako mu se ter zaviri
da sred srca vik svojega
u željah se čas ne smiri,
da opet carom vidi njega.
Tim prigodu gdi mu je sreća
sad donijela ku sveđ želi,
ukazat ga vojsci obeća
i š njome se obeseli.
Pustoš jedna od carevijeh
perivoja jes na kraju
gdi stoje zvijeri ke se od svijeh
strana carem darivaju.
Plahi jeljen vrhu glave
tu visoke grane stere;
lis na dubu, cvit vrh trave
sva mu je sjena od potjere.
Košuta ga slijedom slidi,
ljubovnica iščeznuta,
gdje kladenac bistri vidi
vrjet zelenom dubju iz skuta.
Nagla srna brže od vitra
teče gusto kroz grmenje,
i, skačući laka i hitra,
na dubje se meće i penje.
Hroče i puha vepar divlji,
i u kosijeru strašna zuba
krvavo oko - oganj živi -
prijeti smrtna da je poguba.
Vrli medvjed hrka i reži
i od čeljusti spilu otvora;
vas kostriječi, vas se ježi,
oštreć čaplju na panj bora.
Vuk ždrljivi sveđ zavijeva,
lupež pitom, drug divjačan;
obzire se zdesna i slijeva,
tuđa imanja vazda lačan.
Ris srditi u slobodi
tamo ovamo sa svijeh strana
regbi leti a ne hodi,
skačuć dubja povrh grana.
Slon veliki, snažni i jaki,
komu zglobno nije koljeno,
dugu trublju na čas svaki
stavno kupi, stere smjeno.
Hrli kaplan vas je u dici
šarovitom pod napravom;
snagom materi on lavici
a ocu je risu sličan glavom.
Tigre gnjevna, prika i ljuta
po gvozdenoj kajpi udara;
glave je oble, oka žuta,
na razlike pjege odzgara.
Kralj svijeh zvijeri, lav oholi,
svakčas zlatnom grivom stresa,
veličanstvo slavno toli
krijepeć silom vrla bijesa.
I divjači mnoge ine
kipa razlika i imena,
kijeh pustoši i planine
goje u jamah posred stijena.
Tuj sred dubja na široku
ali obraslu odsvud mjestu
jamu otkriše svim duboku
u spletenu grmu i čestu;
na ku pokli svijeh dovede
dvornik Šaban, poče od muke
svrtat plačne k njim poglede,
k jami obraćat kršeć ruke,
vapeć: „U ovom grobu odi
car Mustafa dobri i sveti
ukopan se živi nahodi;
iz nje imate vi ga izeti!“
Okošena zdvor iz grma
jama otvori jaznu tminu;
nu litica odsvud strma
sit ne daše u dubinu.
Tim prostriješe množ konopâ,
po kijeh htješe po svôj volji,
gdi Mustafa živ se ukopa,
sit vitezi svi najbolji.
Ali Daut svijeh ukloni,
ter s dva druga sam odzgara
side u niski ponor oni
i po konopu ize cara.
Zagunjastio i obrastô
Mustafa se vas ukaza:
lice suho, blijedo i tmasto,
put skončana, pun poraza;
i bez snage i bez riječi
u naručju vernijeh tada,
od kojijeh se krijepi i liječi,
trepte usti, glava pada.
Sred grada se pored vide
na prostranoj svim ravnici
tri mečeta: bijele zide
u oholoj vîse dici.
Tuj u srednji mečet lako
uniješe ga cić pokoja,
gdi od sve vojske čuvan tako
svu noć jednu cijelu stoja.
Ali isti večer ovi
sultan Osman, kô se tmina
crne noći pripolovi,
dozva pašu Husaina;
ter š njim u osvijet iz saraja
k Aliji se hrlo otpravi,
pun pečali, tuge i vaja,
janjičarske vojske glavi.
Ovi, ukrotit ne mogući
vojske svoje sad pobunu,
vas zamišljen stâše u kući,
u životu muke punu,
pazeć način da iznađe
cara i sebe da osveti.
Tuj car dođe, tuj ga nađe,
tuj mu ovako kliče rijeti:
„Pođ' k vitezim ter ih pita',
ki zakoni hoće i prose,
gdi sam ja živ car od svita,
da drugoga oni iznose?
Pošastje ti ovo od glave
znam da prijeti sad pogube;
nu smrt grle sluge prave
s čistijem srcem koje ljube.
A kad za ku bolju zgodu
ti tvoj život mož sahranit
negli carsku za slobodu,
negli cara za obranit?
Kunem ti se, podnio bih
ja strpljeno ovu smeću,
i Mustafi dundu dô bih
carstvo i svaku čâs najveću,
i sam bih se s stola moga
dobrovoljno uklonio,
ali nije on za toga
ni sad, ni je nigda bio.
Kako hoćeš da panj jedan
suh u gori svijetom vlada
i da zakon dâ naredan
od istoka do zapada?
Kako hoćeš carstvo udugo
da utemelji jedan viku
ki od čovjeka ne ima drugo
negli samo dvornu sliku?
Kako hoćeš čovjek da je
tko je neprijatelj od poroda?
Nije žene za ku haje,
kih nam želju narav poda.
Ali dobar, vrijedan, svijesan
i od svakoga svet se zovi!
Car moj otac meni uresan
ostavio je sto svoj ovi.
Da je Mustafa u životu,
oca moga i to dar je:
ah, i zato na sramotu
dobročinca svoga car je,
i zato mi grabi iz ruka
dvakrat carstvo oca moga!
Ah jaoh, jeda moga puka,
jeda pravde, jeda Boga!
Pospješi se, o moj verni,
pođ' me smiri s vojskom veće!
Svijeh grijeh prosti neizmerni
i pobunu i sve smeće.
Eto, više plate općene,
na glavu od njih još svakomu
po pet drobnijeh jaspri od mene
s peset dukât dara k tomu.“
U besjedam aga kracijeh
odgovori smerno tade:
„Ne mâ neg sto glava ovacijeh
neka na tvôj službi pade!
Er ku vitez steć hrabreni
ikad može veću slavu
neg kad glavom svôm zamijeni
gospodara svoga glavu?“
I pođe ončas; nu poruku
carsku vojsci netom reče,
podrije sablju svak u ruku:
osta isječen vas na peče.
Paka u skupu svi jednaga
na kuću mu naripiše,
ter sva zlata i sva blaga
razgrabiše i razniše.
Ali za njim se isto zgodi
i Husain-paši opeta;
mirit cara dočim hodi,
nađe u smeći smrt ga kleta.
Nu zatijem, kô zvijer vrla,
jednom u krv kad se omrsi,
da bi isklala sve i strla,
teče poljem, skače vrsi;
tako i vojska nesmiljena
opojena krvim srće,
i bez reda uzoholjena
regbi opalit svijet i strće.
Crncu i vezijer-Dilaveru,
i svijeh inijeh kijeh posiječe,
na Atmejdan, da ih psi deru,
metat gole trupe teče.
A na kopja zgar nabili
budući im glave opeta,
prid mečet su ih postavili
sultan-cara Bajazeta.
Nu sred smeće tej goruće
vrlijeh vitez pomnja sva bi
da se oderu još im kuće
i sve oplijeni i pograbi.
Tim svak s golom sabljom skače,
da mu je prije sve satrti;
jauče se, ciči i plače:
smrt je u plijenu, plijen u smrti.
Žene, ljudi, stari i mladi,
čâs, imanja i životi,
sve se otimlje, smuca i vadi
u sili, u krvi, u sramoti.
Bez milosti se i bez reda
grabi, dere, valja i žeže;
do iz povojâ mlada čeda
rastrgnuti po tleh leže.
Slobodno od njih ništa nije:
konji, momci, robje, djeca;
što ne nosi, toj se bije
i na peče sve rasijeca.
U ovoj bijesti izvan sebe
udarajuć na sve strane
ne pristaše, dokli i tebe
ne iznađoše, slavni Osmane.
Bijaše mlad car još na domu
janjičarske glave verne,
u srdašcu noseć svomu
misli teške i čemerne.
Tuj čekaše svakčas glase
dobre, zle li svojoj kruni:
ali vojska smirila se,
ali raste u nabuni.
Sveđ mu sumnja trud prilaga;
tim se očito veće boli
da uzdani Aliaga
vraća mu se kasno toli.
Eto odasvud buka posta,
eto se odsvud sablje svijete,
sve bojnikâ puno osta,
sve se uzbuni, sve se smete.
Vojska usrće janjičarâ;
vapije svaki: „Hodi amo
s nami na sud, gdje pred cara
Mustafu te pozivamo!“ -
„Ja sam vaš car! preuzima
Osman opet; koj je taj sada
tko suditi mene ima
usred moga Carigrada?“ -
„Sad ćeš vidjet tko si i što si!“
oni mu opet odvit daju;
s tijem svak skače da ga nosi,
svi ga silom popadaju.
„Tko na cara, car zavika,
zgar od Boga posvećena
stavlja ruke, koga slika
od svijeta se kljanja i sjena?“ -
„Ti nas si ovo naučio,
noseći ga vojska glasi,
kad nepravo zatvorio
cara i sveca našega si.“
Ovako se Osman mladi,
car od cara svijeh najveći,
na jednoga konja usadi
ki se nađe tuj po sreći.
Kratko ruho i priprosto
samo zgar ga odijevaše,
bez haljine buduć ostô
s kom vrh sunca njekad sjaše.
Tim u srednji mečet tada
doprati se i dovede,
gdi uz Mustafu usred grada
nove paše redom sjede.