Ako te na svit saj smrt z drazijem rastavi,
na svemu hvalu daj višnjojzi ljubavi,
nikako ter nemoj pateći tej smeće
cviliti tolikoj žestoko odveće.
Plač poda puku zlom, ki misli ne stavlja,
stvoren'je stvorcu svom kako se odpravlja.
Tebi se meu svime podobi na saj svit
porazom svakime nesreće rug tvorit.
Taj smrtna huda čes, što ga je skončala,
život mu vječni jes ne hteći podala.
Iz zemlje hotivši da žito novo gre,
trijeba je, razgnjivši prije toga da umre.
Tač nami prije vsega trijeba se rastavit
životom, višnjega hoteć se dobavit.
On sada, mogu rit, da mirno pribiva,
er trga svih dobit besvršnu uživa.
Svijet je ovi perivoj, sunač zrak nad kim sja,
u komu velik broj jes voća i cvitja,
a stvorac od zgore nad svima gospodar,
utrgnut ki more, kad hoće koju stvar,
ki mnokrat opći pak brat' stvari zelene,
cić da ih sunač zrak ali led ne svene.
Znaj, more tko brodi sejsvitne nevolje,
što ga se slobodi prije, toli sve bolje.
Tim pravo ni, tuga da s tobom boravi,
ako se od duga on robstva izbavi.