Dubrovnik ponovljen
Писац: Јакета Палмотић Дионорић
Pjevanje X




2420

Pjevanje X

Na nesrećne pripoviesti
Umiljene djevojčice
Poklisari u bolesti
Promutiše svoje lice.
U srcu im gospockomu
Hrabrena se milos rodi,
Gdje u načinu žalosnomu
Te slušaju plačne zgodi.
Tiem da smeće boležljive
Tužniem diklam slatko utješe,
Ove rieči milostive
Tiho i blago njima rješe:
Ne jadajte, ne plačite,
Turkinjice liepe i mile,
Neg' se u srcu samirite,
I pustite gorke cvile.
Ako umrieše braća vaša,
Dužni su umriet jednom bili,
Smrt je očita svrha naša,
Na to smo se svi rodili.
Blažen samo da je u vieke
Komu ostane uspomena
Po svoj' smrti prave od dike
I svietloga od imena.
198 DUBROVNIK PONOVLJEN
Dosta budi za to vami 7
Da oni vriedno poginuše,
I smrtniema u ranami
Da od smrti strah ne čuše.
I dosta vam jošter budi 8
Mi u vrieme da vam bismo,
I da od tezieh hudieh ljudi
Ovako vas slobodismo.
A ufajte u višnjega 9.
Za nesreću toli kletu
Brzo vidjet vrhu svega
Nemilosnu prem osvetu.
Ove sablje mi pašemo 10
Za djevojke njim' braniti,
I po svietu svud idemo
Za nepravdu potlačiti.
Tiem ako se nama zgodi 11
Zle krvnike uprežati,
Vidjećete kakvu odi "<
Smrt ćemo im ljutu dati. .. • • .
Čim ovakoj u milini, i •••..• 12
Poklisari tu razlože,
Turci ostali po planini " i '
Mrtve iskati otidoše.
Ne daleče kieh na putu . . •••• ... i 13
Na tleh ležat ugledaju, m
Gdje u načinu velmi ljutu
Višli oko njih zavievaju.
Vierni višli, ki ne htješe 14
Sve gospare pustit viku,
Neg' gdje oni tako leže *. : .
Činjahu uz njih vrlu skviku;i
Momci s desna mrtvi stahu, •' 15
A hrabrena dva brajena
Ko bora se dva vigjahu,
Britkiem gvozdjem posječena.
Bjehu ogrezli svi u krvi : 16
Koja plaho sa svieh strana
Iz prsi im teče i vrvi
Iz žestocieh mnogo rana. ..:*' ••.•:•
PJEVANJE X. 199
Tiem po turskiem zakonima 17
Da ih budu ukopati
Pristupiše prvo k njima
Za vodom ih okupati.
Ali eto čudne zgode, 18
Čim ih tako privraćaju,
Dva brajena iznahode
Jedva u sebi gdje dihaju:
I gdje smrtnom u neredu 19
Duh kupljahu slabi u se,
Zasve s dvora na pogledu
Kako mrtvi činjahu se.
Na nenadne ove česti 20
Svak oćutje rados mnogu,
Ter u snižnoj svojoj sviesti
Hvale dava višnjem Bogu.
Gledajući mješte groba 21
Kl se imaše tu spraviti,
Gdje u plačno niče doba
Od ufanja mir čestiti.
Potrčaše tiem najbrže 22
Mnozi u plemić poklisara
Prie neg' oni život svrše
Da isprose njih ljekara ;
Da ih dogje tu vidjeti 23
Jeda srećniem kojiem liekom
Uzbude ih oživljeti
Prie neg' umru smrti priekom.
Pozna Ijekar, kako obide, 24
Da ih neće smrt satrti,
Neg5, er vele krvi izide,
Da su za to blizu smrti.
Tiem za duh im uzdržati 25
U sred travna mjesta toga,
Njeku travu htje ubrati
Od ditama kreposnoga.
Sok od koga netom uli 26
U ljutu im svaku ranu,
Ko da su ončas život čuli
Progledaše, ter im svanu:
200 DUBROVNIK PONOVLJEN
Tako i svieća ka se gasi • • • • • 27
Na dno suda suha ka jev
Ako je opet ulje skvasi ••
U plamenu svietla ustaje. . / .
Na ova srećna djelovanja 28
Veselje se od svud začu,
Ki plakaše od skončanja,
Od radosti sada plaču.
Poklisari dotrčaše 29
S ljublježiviem sestricami,
I što očima ugledaše
Ne vjeruju sebi sami.
Vide mlada dva junaka , . 30
Gdje iznenad oživlješe,
Kieh držahu smrt opaka
Da ubila ljuto bješe.
Vide veće gdje govore, 31
Gdje se dižu i ustaju,
I gdje svaki njih kopore
Ko da rana ne imaju;
I gdje prednje sve jakosti 32
Sred života stječu svoga,
Sve to čudnoj po kreposti
Od ditama mirisnoga.
Ah! što tada ne učiniše, 33
Tri ljubljene te sestrice,
Kako jasno razvedriše
Sve gizdavo rajsko lice!
U veselu kako cvilu 34
Cjeć tolike čestitosti
Izgrliše braću milu,
Kieh cviljahu u žalosti!
Koje rieči ljubežljive 35
U pokoju rješe njima,
Gdje prie mrtve, a sad žive
Gledaju ih sviem očima!
Koja li opet milovanja 36
I one od njih tu primaju, :• .:,- :::
Gdje od ljubavi sva ufanja .-.i:, .
Megju njim se ponavljaju,••„• -ijt ,• ...
PJEVANJE X. 201
Veselije nu bi bili, 37
Njih radosti vele veće,
Da njihovi momci mili
Ne podnješe smrtne smeće.
Ali što ćeš, da učine? 38
Ne moguć' im život dati
Bi potrebno sred planine
Učinit ih ukopati.
Pak za ne cknit toli od više 39
Na sve konje uzjahaše,
Poklisare ter sljediše,
Koji na put svoj ustaše.
I k Sofiji obrnuše 40
Put ljubljenieh roditelja,
Z6 glas od njih ako čuše
Da im budu od veselja.
Poklisari u toliko, 41
Putujući tom planinom
Prigledaju svekoliko,
I ophode s tom družinom,
Jeda kigod gdje očute 42
Zle gusare u toj gori,
Da im dadu muke ljute,
Ko krvnicim i zlotvori.
Jur na kraju bjehu veće 43
Gdje dubrava dospjevaše,
Kad pri sobom bojne smeće
Na ravnini ugledaše.
Zle gusare eto vide 44
S putnicima gdje se sieku,
Gdje im stupaj zabljom slide
Za podat im zlu smrt prieku.
A oni opet gdje viteški 45
S njim' se biju i lupaju,
I gdje obe strane pješki
Hrabreno se udaraju.
Zli gusari bjehu ubili 46
Brze konje putnicima,
A oni opet porazili
Tu jednoga druga njima.
202 DUBROVNIK PONOVLJEN
Vojevahu tiem oholo, 47
U čemeru prem nesviesnu,
Vrteći se u okolo
Sad na lievu, sad na desnu.
Boj megju njim svak čas jači 48
Zameće se s ljuta gnjiva,
Iskre izmeću silni mači,
Iz oružja munja siva.
Cesti udarci čut se čine 49
Puni strašne rogobore,
Da divjačne sred planine
Ječe i grme šuplje gore.
Putnici su svojiem pleći 60
Stisnuli se veomi jako,
Da ih udrit i posjeći
Od sad moći ni 'e nikako.
Srnu kako tvrda četa, 51
Iz grozda se ne odjeljuju,
Ili se od njih gusar sreta,
Ili nazad odstupljuju.
A gusari sa sve strane 52
Njih su okolo okružili,
I za dat im smrtne vaje
Megju se ih uhitili.
Ter se britkiem sviem sabljami 53
Put glava im sad potežu,
A sad opet po nogami
Da ih posjeku i porežu.
Gdje udare, tu ne kažu, 54
A gdje kažu, ne udare,
Udarcima hine i lažu
Neka udru iz prievare.
Na isti način i putnici 55
Vješti jesu boju priku,
Ter mu nose u desnici
Trjeska ognjena na priliku.
Njih udarce susretaju 56
S mnogom pomnjom i hitrosti,
Ter ih opet udaraju
U viteškoj hrabrenosti.
PJEVANJE X. 203
Daleko im stati čine 57
I da na njih tu ne srte,
Ter srdite sred vrline
U okolo mačim' vrte.
Znoj junački sa svieh strana 58
Vri od truda u toj smeći,
A i ljutieh veće iz rana
Krv je uzela po tleh teći.
Ciepaju se u sto diela 59
I pucaju tvrdi štiti,
A kacige vrhu čela
Zveče u glas trjeskoviti.
Eto jedan od gusara 60
Iznenadke tada skoči
Na pješnike ter udara
Nemilosne pun žestoči.
I megju nje silno ulazi 61
Ter im razbi tvrdu četu,
Da ih smrtno tu porazi
U srditom gnjevu kletu.
Za njim srnu druzi ostali 62
Tere svieh ih razlučiše,
I napose gdje su ostali
Ljuto na njih naripiše.
Sad je trieba njima odi 63
Kazat krepos i hitrinu.
Da u ovakoj tužnoj zgodi
Razdieljeni ne poginu.
Svaki pod štit svoj se kupi 64
Gdje udarce ljute prima,
Sad se odmiče, sad pristupi,
Kako slično vrieme ima.
Šad se mačem samo brani, 65
Sad udarce strašne izmeće,
Da krvnike hude obrani
I poda im smrtne smeće.
Nu što mogu učiniti 66
Gdje se s jedniem dva krvave ?
Kako li će odoliti
Na tolike ljute lave?
204 DUBROVNIK PONOVLJEN
-
Jur na veće strana istječe 67
U svakoga krv rumena,
Što ih rani i posieče
Vlas gusarska nesmiljena.
I veće bi poginuli 68
Veomi ljuto i žalosno,
I nesrećnu smrt bi čuli
Isječeni nemilosno;
Da u toliko s svom družinom 69
Poklisari vriedni i mili
b mnogom pomnjom i hitrinom
Ne bjehu ih okružili.
Ki videći što se čini 70
I nesreću ka se kaže,
Strahovitoj u vrlini
Oštriem glasom zavikaše :
Ah! ne dajte, družbo mila, 71
Posjecite i pobi'te
Gusarina sviem nemila,
I š njim čete vrlovite.
Osvetite dikle izbrane 72
Pravednomu u načinu,
I ne dajte bez obrane
Da pravedni sad poginu.
Na ove rieči zli gusari 73
U sebi se zapaniše,
I ko da ih tries udari
Boj žestoki ustaviše.
Ter za život sačuvati 74
Da ih gorko ne isieku,
Staviše se tad bježati,
U planinu jeda uteku.
Ali videć oda svudi 75
Da ih kruži vojska mnoga,
I da uteći ni'e nikudi
Isprid broja tolikoga;
Ustaviše sve stupaj e 76
I čekajuć poraz ljuti
U srcu im miso ustaje
Za junački poginuti.
PJEVANJE X. 205
Tiem hrabreno dočekaše 77
Bojne pješce i konjike,
Koji s njima dotrčaše
Za podat im rane prike.
Ter se mnogoj u jakosti 78
Udariše š njima ognjeno,
Bijući se ljuto dosti,
I od više nesmiljeno.
Stoprv gnjevni boj se rodi 79
S trudom, krvi, s nepokojom,
Stoprv huda smrt ishodi
Strahovitom kosom svojom.
Gusari se silnom vlasti 80
Za ne izginut samo biju,
A ostali cjeća časti,
I da š njima boj dobiju.
Tiem žestoko s obje strane 81
Čim se britka sablja vrti,
Lete udarci, lete rane,
I nemile ljute smrti.
Ovdi ruke osječene, 82
Ondi glave na tle leže,
Svi za ništa poraz ciene,
Ter u gnjevu na smrt reže.
Nu što hoćeš da učine 83
Zli gusari i nemili?
U strahu im srce stine
Ginu veće u svoj sili.
Ginu, i vide svrhu svoju 84
I jošter se ne pridaju,
Neg' u ljutom nepokoju
Neprjateljim rane daju.
Ali zasve zli krvnici 85
Mnoziem smrti dosta daše,
Najposlje ih tu konjici
Izranjenieh poplesaše.
Ter htijahu svekolike, 86
Za istjerat sržbu prieku,
Nemilosti sred velike
Da poraze i posieku.
20« DUBROVNIK PONOVLJEN
Neg' plemići glasoviti 87
Ne daše im činit toga,
Veleć : dosta 'e boj dobiti
Za čas djela jnnačkoga.
Ne gnusite vaše ruke 88
U poganoj toli krvi;
Hoće se ine za njih muke,
I smrt druga da ih smrvi.
Krivine su njih' neizbrojnše, 89
Trieba ih je ljuto strti,
Podobne su i dostojne
Nemilosnieh od sto smrti.
Uzmite ih i vežite, SO
Vodite ih u Sofiju,
Da krvnike vrlovite
Tu krvnici dave i biju.
Pravednomu da po sudu .Dl
Za njih' platit nemilosti
Smrt podat im ljutu budu
Od tisuću razlikosti.
Neka su oni od izgleda 92
Sviem zločinci i zlotvori,
Ter da se u viek pripovjeda
Ko ih strašna smrt umori. —
Na gospocke zapoviedi : • .93
Svi bojnici tad skočiše,
Ter kako se njim naredi
Svekoliko učiniše.
Vojevodu vežu hrli 94
I dvojicu te družine,
Svi ostali bjehu umrli
Isječeni sred planine.
Žive koje iznagjoše ..: . . • . . 95
Daše ončas tu na lieke,
Da pokora dat se može
Slična na njih' zlobe prieke.
A pobjene vukovima 96
Ostaviše da ih deru,
I s ostaliem da zvierima • •
Njih' pogana mesa žderu.
PJEVANJE X. 207
Ovaka se pravda učini 97
Nemilosnieh od krvnika,
Neka unaprjed u vrlini
Zla ne čine ovolika.
Nu putnici zapanjeni, 98
Kl se od smrti zle strašahu,
Videć gdje su sahranjeni
Poginuti kad cienjahu ;
Mučahu se er ne znaju 99
Kuda će se obratiti,
Ku li viernu službu imaju
Za ova dobra odvratiti.
Hoćeli bi veoma drago 100
Da životom odgovore,
Er sve od svieta vide blago
Da ovu platit har ne more.
Držani se glavom čuju, 101
Nu kad ine ni'e jakosti,
Samo snižno zahvaljuju
Toj gospodi na milosti;
I u višnjega prose u miru 102
Da im dopusti dobra svaka,
Da se od njih svegj satiru
Čeljad huda i opaka.
Poklisari s druge strane 103
Čute rados mnogu od više,
Videć mile sve gragjane
Gdje od zle zgodi slobodiše.
Poznaše ih do istine 104
Da su od grada Dubrovnika,
I đa nose trgovine
Donju u zemlju put Ruščika.
Tiem za mnogo drže dobro 105
Da su izišli na put ovi,
I da'e po njim višnji obro
Da ta pravda slavna slovi.
Ali bivši oni veće 106
Što 'e podobno izvršili,
Puni mira, puni sreće,
Put naprieda svoj sliedili;
208 DUBROVNIK PONOVLJEN
Ter čestite sred slobode 107
Svi veseli u svom licu
S družbom takom skladno hode
Kroz planinu Kunovicu.
Kladenac im osta u gori 108
Gdje Plandište carsko zovu,
U kraj gore gdje žamori
Česmu vide Novakovu;
Junačkoga gusarina, 109
Koj' u doba jošter stara,
Razbijaše sred planina
Ciele vojske od bojara;
Ter sva mjesta bješe okoli 110
Pod harače podložio,
Čim u način opak toli
Paljaše ih prem nemio.
U Palanku još dogjoše 111
Gdi'e sunčana liepa zraka,
Mnogo žena iznagjoše
I bugarskieh djevojaka ;
Ke im dragoj u namjeri 112
Dohraniše s blagom česti
Što će obilnoj na večeri
Blagovati i izjesti.
Sjutra u Pirot s milom zgodom 113
Idu, a opet kako svanu
Otidoše Caribrodom
Kroz Jaševac k dragomanu.
Otkli opeta spustiše se 114
U Sofinsko polje ravno,
Gdje trgovci skupiše se
Njih došašće primit slavno.
Tu u družbi bješe š njima 115
Mnogo turske još mladosti,
Ter ih s mnozijem čudesima
Pričekaše u radosti.
Glas ih bješe brz priteko 116
Pun kreposti, hvala, i dika,
I sve zgode kazo i reko
Nemilosnijeh od krvnika.
V
PJEVANJE X. 209
Tiem se drugo ne čujaše 117
Neg sred usti mlada i stara
Gdje se slava spovidaše
Dubrovačkieh poklisara.
Oni u mnogoj takoj cieni 118
U Sofiju uljezoše
I hvaljeni i čašćeni
Na spravljeni dom pogjoše :
Bivši od prie pravdi u ruke 119
Te gusare hude dali
Da im dadu gorke muke
E6 su zlobam dostojali;
Kieh činiše izvješati 120
Izvan grada ljuto dosti,
Da se tako grieb zaplati
Njih opake nemilosti;
Pak rezanieh u sto diela 121
Vrgoše ih ljutiem psima,
Za njihova pasja djela
Da se oni dave njima.
Tako gusar hudi svrši 122
Za opako sve činjenje,
I sam sebi život skrši
Kroz veliko svoje smienje.
Višnji u dugo zgar s visine 123
Pritrpjeti vik ne more
Zlo ničije ni krivine
Bez dostojne sviem pokore.
A opako ko djeluje 124
Svojiem djelim nemilima,
Zlu sančicu sebi snuje
Ka ga udavit brzo ima.
Puk vaskolik u veselju 125
Smrt uživa zlieh krvnika,
I ne može smirit želju
Neg i na nje mrtve vika.
A plemiće glasovite 120
Do nebesa hvalom diže,
Er zločince vrloVite
Uhititi učinišetPalmatit,
14
210 DUBROVNIK PONOVLJEN
".
Tim sve strane pripjevaju 1.27
Njih gospodske svietle vlasti,
I turci ih svi gledaju
Za izgled pravi vječne časti;
Veseleć se u svjetlilu 128
Er Muftije hrabrenoga
Slobodiše djecu milu
Sred slavnoga boja toga;
I da tako s dobrom česti 129
Samiriše u mladosti
Sve Solinsko liepo mjesti
Cjeć nenadne čestitosti. \ ;
Ali koju radost začu 130
1 Muftija vriedni i znani,
Koga s prva gorku u plaču : !•;..
Glas i zgoda ljuti rani!
S milom ljubi kako ugleda 131
Dragu djecu gdje idu k njimi,
Zaeduo s njome skoči ureda
Da ih veselo srete i primi.
I videći gdje su zdravi 132
Opeta se k njim' vratili,
Oba u mnogoj paze slavi
Njihov udes dragi i mili;
Ter milosni roditelji 133
Nemogu se nasi ti ti
Za pogodit svojoj želji
Celivat ih i grliti. \•\y ,-..:: ••?;
Vide rane prem nemile .,•l ... nj 134
I dva sinka sva ljubljena
Od gusarke kako sile iju ii,-, n. \nc ul's
Bjehu smrtno izranjena.
Čuju istinu svukoliku ,,i:#*5
Ku smetenu bjehu čuli,
U načinu kako priku
Jur bili su poginuli. ..a- u." .n i ipV
Ter su puni čuda mnoga ;; .•.•• , 136
Da se ta moć na sviet rodi
Koja od zla tolikoga
Izlieči ih i slobodi.
PJEVANJE X.
211
I dužni se za to čuju 137
Plemenitiem poklisari,
Ter im srcem sviem robuju
Za služit ih svakom hari.
Još najliše gdje ljubljene 138
Hvališe se hćerce njima
Ko su bile slobogjene
Po junaćkiem njih djelima.
Mile hćerce kieh gledaju 139
Roditelji ljubežljivi
Za najdraže što imaju,
Kojema su samo živi ;
Rad kieh mile čestitosti UO
Ne mogahu da uzdrže
Neizrečene sve" radosti
. Ni da želje sve izvrše.
Da o tebi što ću rieti 141
Sekoviću prihrabreni,
Ko ti milo bi vidjeti
Duše tvoje raj blaženi!
Tvoju dragu vjerenicu 142
I vas pokoj tvoj jedini
Ku ti malo robinjicu
Ne ostaviše u planini!

  • • Ti strielovit sviem slugami 143

Najprvi je sresti pogje,
Da drag ures ki te smami
Vidiš mile sej gospogje;
Da na svietliem nje pozori 144
Slatko budeš izvaditi
Jad koji ti srce mori
I stravljeni život krati.
Tvoja ljubnv velika je 145
Kojom dvoriš nje ljepotu,
I u sebi tolika je
Da je ljubiš pri životu.
Nu da možeš promisliti, 146
Vjerenica tvoja mila,
Koja tebe na sem sviti
Drago i milo obljubila,
212 DUBROVNIK PONOVLJEN
Da znaš s pravom k6m vjernosti 147
Tebi ljubav ona ukaza
Kad s gusarske nemilosti
Dogje blizu do poraza;
Ah I ko bi se tad divio 148
I uživo tvoje dike,
Da ti 'e višnji dopustio
Čestitosti ovolike!
Hotijaše poginuti 149
Prije dikla prihrabrena
I života svrhu čuti
Neg' da 'e nje čast ockvrnjena.
Hotijaše da je umore 150
I dadu joj smrtne rane
Prie neg^ puste posred gore
U nemilom ropstvu ostane.
Paček ista sama sebi 151
Hotijaše smrt podati
Prie neg' skrivit ičiem tebi
Komu žudi robovati.
Ah! za istinu vjera ovaka 152
Dostojna je bez procjene
Da 'e zaplati ljubav svaka
Sred milosti neizrečene.
I Seković tako pozna; 153
Za to mnogoj u ljubavi
Ljubi srca iz milosna
Dragi ures nje gizdavi.
Ter zatravljen u životu 154
Svugdje dušom drago sliedi
I želeći nje ljepotu
Vene za njom, sahne i bliedi.
Kroz toj puta kad ovoga 155
Iz te zgode nju susrete,
Od veselja velikoga
Suzami se slatko smete.
Ter bivši je izcelivo 156
I pridrago izgrlio,
Ovako je ljubež^ivo
Njoj mlagjahnoj govorio:
PJEVANJE X. 213
Hvaljen budi višnji zgara, 157
O životu moj ljubljeni,
Ki te iz ruka zlieh gusara
Sad ovako vratio meni.
Neka pravoj u radosti 158
Da ja gledam tve pokoje
Na ove srećne čestitosti
Samiri se srce moje!
Ah ! jaoh koja žalost huda 159
Mene izrani na glas ljuti;
Da od smrtnoga gorka truda
Htijah veće izdahnuti,
Kad u strašnoj začuh gori 160
Da nemilo prem od više
S druziem sestram zli zlotvori
Mlagjahnu te uhitiše.
I dva mlada tva brajena 161
Da sred puste te planine
Bješe ljuto poražena
S nemilosne njih vrline.
Htijah, dušo, samu sebi 162
Sabljom prsi rastvoriti,
Er zlo ovako dogje tebi
Za tvu ljepost ucviliti.
Nu ostavih misd moju 163
I odluku od poraza,
Er slobodu ončas tvoju
Iz istoga začuh glasa.
Ali, dragi moj životu, 164
Ko bih veće ja živio
Kad bih rajsku tvu ljepotu
Tako ljuto izgubio?
Kad mi bilo ne bi dano 165
Da ikad veće mogu ufati
Tvoje lice izabrano
Mojiem očim' uživati;
Kad gizdavo sunce tvoje 166
U vjek bi mi potamnilo,
U komu su sreće moje,
Vas raj, i sve dobro milo.
%M DUBROVNIK PONOVLJEN
Ah! o Bože, hude sprave 167
Ako ikada gori budu, • -: . •
Čin' da padu vrh me glave
U najgorem jadu i trudu;
Samo da se od zle česti 168
Mojoj dragoj vazda prosti
Da 'e ne budu nikad smesti
Nemilosne zle žalosti.
Neg' da vike u svjetlilu 169
Sred pokoja sviem čestita
Traje svoju mladost milu
I sva dobra vjekovita;
Neg' li sreće sred blažene 170
Ja da čestit s njom boravim
Ter da paka nakon mene
U svakomu dobru ostavim. —
S oviem slatkiem besjedami 171
Od radosti roneć suze
Srčano je svim rukami
Opet mladu grlit uze.
Ali i liepa vjerenica 172
Koja ljupko za njim gori
Tu razvedri svoja lica
Ter mu drago odgovori;
Veleći mu : — sreća moja 173
Najveća će meni biti
Da te budem sred pokoja
Vjerno u vjeke ja dvoriti.
Bez tebe mi ni'e života, 174
Vjerenice moj ljubljeni,
Er tva ljepost i dobrota
Zaniela je dušu meni.
Ter u pustoj kad planini 175
Htijah tužna poginuti,
Kad nemiloj u vrlini
Bijaše me gusar ljuti;
Bjehu tuge me najveće 176
Ne ere ću tu umrieti,
Neg' er oko moje neće
Naprieda te, moć' vidjeti.
PJEVANJE X. 215
Ter ta miso meni bješe 177
Vele veće od žalosti,
Neg' na mrve da me reže
Kleti silnik bez milosti.
Ali hvala višnjem Bogu 178
Ki mi milost tu ne krati
Da te opeta živa mogu
Ovdi, braće, ugledati.
Neka smrtne zle bolesti 17!)
Ke u srcu podnjeh momu
Samire se s dragom cesti
U pogledu slatkom tvomu.
Ter da rajske tvoje dike 180
I neizmiernu tvu dobrotu
Ja uživam srećna u vike
Dokle god sam u životu. —
Ovako mu odgovara 181
Vjerenica ljubežljiva
Ter mu teziem srce stvara
U žeravu ognja živa.
A i sestrice nje ljubljene 182
S dragom braćom u radosti
Kroz besjede mnoge ciene
Tu mu kažu sve milosti.
Primljen takoj on u slavi 183
Veseo je u svom licu
Ter uživa u ljubavi
Svu ljubljenu vjerenicu.
Za kom samom vene i ćezne 184
I u željah se svegj skončava,
Čim sred dike nje uresne
Vidi carstva svoja prava;
Paće u ovoj sada zgodi 185
Vrh nje milost ta ga uhiti,
Da se miran ne nahodi
Bez nje ni čas poživiti.
Ter neka bi samirio 18ft
Srca svoga plam ognjeni
U sviesti je namislio
Da je prosi da se ženi.
216 DUBROVNIK PONOVLJEN
Kroz to netom k svekru pogje 187
I s njime se obeseli
Da mu zdravo na stan dogje
Dragi porod koji želi;
Moliti ga uze veoma 188
Da mu hćercu pustit bude
Da je vodi k sebi doma
Za smiriti sve požude.
Vriedni starac ki odavna 189
Još žugjaše u radosti
Da sred pira vidi slavna
Hćere svoje čestitosti;
Za umnožit sve veselje 190
U ljubljenoj takoj viri,
Dopusti mu sve što želje
Neka srce svoje smiri.
Tim do tri dni odrediše 191
Da se liepa gozba učini,
I šatore pripraviše
Izvan grada u ravnini.
Gdje neka se slava ukaže 192
Njih gospodske svietle moći,
Poklisare iste zvaše
Da im na pir budu doći;
Na pir, koji u svoj sreći 193
Bit imaše glasa mnoga,
Gospodičić er najveći
Od grada se ženi toga;
Komu prva sva gospoda 194
Pripravljahu sa svom vlasti
Da mu tezieh sred prigoda
Sve najviše čine časti.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Јакета Палмотић Дионорић, умро 1680, пре 344 године.