Carevo novo odelo

Prije mnogo, mnogo godina živio jedan car koji je iznad svega volio novu odjeću. Sav svoj novac on je trošio na to da se što se ljepše obuče. On se nije brinuo za svoje vojnike, nije mario za pozorište a niti da se izveze u šetnju kroz šumu, ukoliko mu ne bi bilo stalo da pokaže neku svoju novu odjeću. On je u toku dana svakog sata mijenjao odjeću. I kao što se za vladara obično kaže da se nalazi u vijećnici, tako se za njega govorilo: "Car je u svojoj garderobi." U tom velikom gradu u kojem se nalazio njegov dvor bilo je veoma živo i veselo. Svaki dan su ga posjećivali mnogi stranci, ali jednog dana mu doñoše i dvije varalice. Rekoše mu da su tkači i da mogu istkati tkaninu kakva se samo zamisliti može. Ne samo da njihove boje i šare izazivaju divljenje nego i odijelo od te tkanine ima neobičnu osobinu – ono je nevidljivo za svakog ko nije sposoban za svoju službu ili je neoprostivo glup. "O, divna je ta tkanina!" – pomisli car. – "Kad budem imao odjeću od takve tkanine, ja ću znati ko u mome carstvu nije na visini svog položaja. A moći ću i razlikovati pametne od glupih. Ta mi se tkanina mora odmah otkati!" I dade,car toj dvojici varalica veliki novčani predujam, s tim da odmah počnu s radom. Varalice odmah poštovaše dva prazna razboja i počeše tobože da rade. Do kasne noći su tako tkali na praznim razbojima i sve tražili da im donose najfiniju svilu i najčistije zlato, i sve su to trpali u svoju torbu. "Baš bih želio da vidim koliko li su već otkali" – pomislo je car, ali mu je bilo malo teško na srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni što ne odgovaraju svom pozivu, neće moći vidjeti tu čudesnu tkaninu. Bio je uvjeren da se on za sebe nema šta pribojavati, ali ipak je odlučio da prvo pošalje nekog drugog da vidi kako posao napreduje. Čitav grad je već znao kakvu će čudotvornu moć imati ta tkanina i svi su nestrpljivo očekivali ko će se od njihovih susjeda pokazati kao glup a ko nedostojan svog položaja. "Poslaću ja tkačima svog starog i poštenog ministra" – odlučio je car. – "On će najbolje da izvadi kako ide sa tkanjem. On je pametan i niko bolje od njega ne vrši svoje službovanje!" I stari čestiti ministar uñe u odaju gdje su one dvije varalice tkale na praznim razbojima. "Sačuvaj me, bože, ja ništa ne vidim!" – buljeći oči, pomisli stari ministar, ali ništa ne reče. Varalice ga zamoliše da priñe bliže, a onda ga upitaše da li mu se sviña šara i da li su lijepe boje. Oni su pokazivali na prazan razboj, a jadni stari ministar, ma koliko buljio oči, ništa nije mogao da vidi, jer ničega nije ni bilo. "Gospode bože!" – pomisli ministar – "da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio. Ali to niko ne smije saznati! Zar ja nisam dorastao za svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im reći da ne vidim tkaninu!" – Pa vi ništa ne kažete! – reče jedan od tkalaca. – O, tkanina je savršena, prekrasna! Šare su izvrsne, boje su divne! – odgovori stari ministar gledajući u razboj kroz svoje naočale. – Da, da, reći ću caru da mi se tkanina izvanredno dopada! – E, to nam je veoma drago! – rekoše tkalci u jedan glas i počeše nabrajati boje i vrste šara svoje tkanine. Stari ministar je pažljivo slušao kako bi to sve mogao ponoviti kad se vrati u dvor. Tako je i učinio. Poslije toga varalice zatražiše još više novaca, još više svile i još više zlata. Rekli su da im to treba za tkanje, a sve su trpali u svoje džepove. Ništa od svega toga nije uzeto za tkanje i oni su i dalje tkali, na praznim razbojima. Malo zatim car posla još jednog poštovanog službenika da vidi kako ide sa tkanjem i kada će tkanina biti gotova. Ali i sa tim službenikom se dogodilo ono isto što i sa ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio ništa drugo do prazan razboj. – Šta, zar nije lijepa tkanina? – upitaše ga varalice pokazujući mu i objašnjavajući nepostojeće šare. "Da sam glup – nisam" – pomisli čovjek. – "Pa šta onda? Znači da nisam dorastao svom položaju? To je zaista smiješno! Ali ne smijem dozvoliti da to drugi primijete!" – I čovjek poče da hvali tkaninu koju nije vidio i da uvjerava tkače koliko mu se sviñaju njihove prekrasne boje i predivne šare. – Da, da, to je nešto prekrasno! – rekao je caru kada se vratio u dvor. Čitav grad je sada pričao samo o toj prekrasnoj tkanini. Sada je i car htio da vidi tu tkaninu dok je još na razboju. Sa čitavom pratnjom svojim odabranika, meñu kojima su bila i ona dva stara velikodostojnika što su već bili tamo, car je došao onoj dvojici varalica i zatekao ih kako iz sve snage tkaju, ali tkaju bez potke i osnove. – Zar nije divna tkanina! – rekoše ona dvojica velikodostojnika. – Izvolite, vaše veličanstvo, pogledajte kakve su divne šare, kakve divne boje! – i pokazaše na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu tkaninu. "Šta je ovo?!" – pomisli car. – "Ja ništa ne vidim. Pa to je užasno! Zar sam ja glup? Ili ne zaslužujem da budem car? Pa to bi bilo najstrašnije što bi me moglo zadesiti!" Nije htio da prizna da ništa ne vidi, pa je tobože zadovoljno klatio glavom i, gledajući u prazan razboj, ponavljao: – O, baš je, baš je lijepo! Taj vaš rad zaslužuje moje najviše priznanje! Sada je i čitava careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala: – E, baš je, baš je lijepo! – I savjetovali su caru da se odmah na prvoj procesiji pojavi u odjeći od te divne tkanine. Svi su bili ushićeni, od usta do usta je išlo: – Divno! Krasno! Veličanstveno! Obojicu varalica car je odlikovao ordenom viteškog krsta i dodijelio im titulu tkačkog viteza. Cijelu noć uoči svečane procesije varalice su probdjele pored šesnaest zapaljenih svijeća. Svi su mogli da vide kako se tobože žure da završe carevu odjeću. Skidali su sa razboja nepostojeću tkaninu, u vazduhu su je tobože sjekli velikim makazama, šili su je iglama bez konca i najzad su rekli: – Evo, odjeća je gotova! Car priñe u pratnji svojih najotmjenijih dvorana, a varalice podigoše ruke kao da nešto drže i rekoše: – Evo hlača! Evo kaputa! Evo ogrtača! Sve je kao paučina! Čovjek bi mogao pomisliti da na tijelu nema ništa, ali u tome i jeste prava vrijednost ove tkanine! – Da, da, tako je! – u jedan glas potvrdiše dvorani iako ništa nisu vidjeli. – Hoćete li sada, Vaše Veličanstvo, biti tako ljubazni da odložite svoju staru odjeću! – rekoše varalice. – Novu ćemo vam dati pred velikim ogledalom! Car skide sa sebe staru odjeću i varalice počeše da mu tobože dodaju komad po komad nove odjeće, a onda ga uhvatiše oko struka i počeše da mu tobože skute namještaju. Oni tako posluju oko njega, a car se pred ogledalom samo vrti i okreće. – Bože, kako je divno sašiveno! Kao saliveno je! – divila se sva careva pratnja. – Kakva šara, kakve boje! Zaista dragocjena odora! – Vaše Veličanstvo, napolju, već čekaju nosači sa baldahinom što će ga u procesiji nositi nad vašom glavom! – raportirao je komandant parade. – Dobro, dobro, ja sam već gotov! – odgovorio je car. – Dobro mi stoji, zar ne?! – i okrenu se pred ogledalom kao da hoće da još jednom pažljivo osmotri svoju raskošnu pojavu. Komornici koji su bili zaduženi da mu nose skute podigli su ih tobože sa poda i krenuli za njim držeći ruke u vazduhu i strahujući da se ne bi primijetilo da te skute i ne vide. I tako je car išao u procesiji pod divnim baldahinom, a iskupljena svjetina na ulicama i prozorima je ponavljala: – Bože, novoj carevoj odjeći nema nigdje ravne! Kako su mu divni skuti! Kako mu sve krasno stoji! Niko nije htio da prizna da ništa ne vidi, jer bi time priznao da je glup i da nije dorastao svojoj dužnosti. Dosada nijedna careva odjeća nije doživjela takvo priznanje. Ali najednom je neko dijete povikalo: – Pa car je go! – Ah, bože moj, taj nedužni glasić! – zabrzao je uplašeni otac. Ali već istog trenutka se začuo šapat: – Dijete kaže da je car go! Car je bez odore! I odmah zatim počeše da viču svi u jedan glas: – Car je bez odore! Bez odore! Car je pretrnuo – vidio je i sam da je bez odore, ali je ipak odlučio da u procesiji ostane do kraja, i sada zauze još dostojanstvenije držanje. A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojeće skute.