Bitka na Krbavskom polju

Knjigu piše Otman-paša silni,
ter je šalje Derenčinu banu;
u knjizi mu biloj besidio:
»Derenčiću svitla kruno banska,
pusti mene priko Ungarije, 5
priko lipa polja od Udbine,
da odvedem plino put Levanta,
a mi ćemo biti prijaitelji.«
Knjlgu štije Derenčiću bane,
knjigu štije, drugu brzo piše, 10
ter je šalje Otman-paši silnom:
»Ne pušćam te priko Ungarije,
priko lipa polja od Udbine,
da odvedeš plino put Levanta,
ni mi stalo do tvog prijateljstva.«  15
Kad je knjiga Otman-paši došla,
opet paša drugu otpisuje,
ter je šalje Derenčiću banu:
»Kupi, bane. Hrvaćane tvoje,
ja ću junak sokoliće svoje, 20
pa ću doći pod Udbinu ravnu,
ondi ćemo poigrati konje,
naše britke ogledati ćorde.
ko dobije, vesela mu majka.«
Kad li bane knjigu proučio 25
i Hrvaite svoje sakupio,
pak otide pod Udbinu ravnu;
na najliipši danalk dojezdiše,
na dan vele Gospe Stomorine.
Kad ii bane pod Udbinu dojde, 30
ondi najde Otman-pašu silnog,
tere htide mejdan zaratiti,
ai mu veli Perazović kneže:
»Moj konjade Derenčiću bane,
prije mise ne čin’mo mejdana, 35
prije miise i svete nediljie;
pomoć će nas misa i nedilja
i blažena Gospa Stomorina.« 
Zato bane ništa ne hajaše,
neg pri mise mejdan zaratio. 40
Derenčiću loša srića bila,
da mu sele kosu odgojila;
kosa mu je nad oči padala,
češće je je ćordom pomicao,
na vedrom se čelu porizao, 45
krvca mu se niz lice prolila,
čarne mu je oči zaslipila;
pa je svoju sestru proklinjao:
»A prokleta, sele Doroteja,
ka mi žutu kosu odgojila, 50
rad kose ću izgubiti glavu!«
Tada jače Turci navališe,
Derenčića na ćorde razniše;
a Pavlića, sina Derenčića,
njega mlada živa ufatiše, 55
do pasa ga u zemlju zariše,
a polak ga strilami striliše.
Od te vojske ne ubigne nitko,
neg sam junak Perazović kneže;
ali ne bi ni on ubignuo, 60
da ga dobri konj odnio,
i mrka ga nojca susritala.
Pak on jezdi kroz goru zelenu,
konjic mu je u krv ogreznuo,
u krv čarnu ljuta dušmanina, 65
a niz glavu znoj i krv mu cidi
od svojega dobra gospodara.
Leti junak dvoru Derenčića,
kad je došo dvoru pod ponžole,
ugleda ga mlada Doroteja, 70
lipa sele Derenčića bana.
Govori mu mlada Doroteja:
»Bora tebi, neznana delijo,
otkle jezdiš, od koje krajine,
lice ti je potno, naprašeno, 75
posmidilo prahom i olovom,
odića ti krvcom omašćena.
Jesi l' bio na Udbini ravnoj?
Ti mi kaži od Udbine glase:
koji junak mejdan zadobio, 80
jal' mi bratac, jali Otman-paša?«
Govori joj Perazović kneže:
»Dušo moja, mlada Dorotejo,
lipa sele Derenčića bana,
al' me dušo prepoznat ne moreš, 85
radi lica potna, naprašena,
što posmidi prahom i olovom?
Ja sam, Dore draga, drago tvoje,
drago tvoje, Perazović kneže.
Al ne luduj, draga dušo moja, 90
od Udbine da ti kažem glase!
Da su žive od gorice stine,
još bi žive stine popucale,
ma da ne bi srce divojačko!« 
Govorila mlada Doroteja: 95
»A1 ne luduj, Perazović kneže,
ja sam sele Derenčića bana,
u mene je srce od junaka;
pri će puknut u gorici stine,
neg u mene srce divojačko, 100
ti mi kaži od Udbine glase,
al’ je meni bratac poginuo,
al’ je junak mejdan zadobio?« 
Al joj veli Perazović kneže:
»Kazat ću ti od Udbine glase. 105
U boju te bratac proklinjao:
»»A prokleta, sele Dorotejo,
ka mi žutu kosu odgojila,
rad kose ću izgubiti glavu!«« 
Kosa mu je med oči padala, 110
češće je je ćordom pomicao,
na vedrom se čelu porizao,
krvca mu se niz lice prolila,
čarne mu je oči zaslipila;
tade jače Turci navališe, 115
Derenčića na ćorde razniše;
a Pavlića, sina Derenčića,
njega mlada živa ufatiše,
do pasa ga u zemlju zariše,
a polak ga strilami striliše. 120
Od te vojske ne ubigne niko,
neg ja junak Perazović kneže;
ali ne bih ni ja ubignuo,
da me nije dobri konj odnio
i mrkla me nojca susritila.« 125
Kad to čula mlada Doroteja,
od tuge joj srce raspuknulo,
od žalosti čarnoj zemlji pade.

Датотека:Murat Sipan vinjeta.jpg



Референце уреди

Извор уреди

Hrvatske narodne balade i romance, uredio Olinko Delorko, Zora, Zagreb, 1951., str. 155-159.