Avdurahman-paša ukida bašaluke i agaluke



Avdurahman-paša ukida bašaluke i agaluke

(G. 1827.)

Sinoć meni sitan ferman dojde,
Sitni ferman iz Stambola grada,
Dojde ferman šehru Sarajevu:
Da skidaju bašam bašaluke
A agama tverde agaluke.
Sarajlie ferman proučili,
Proučili, nogam pogazili,
Pogazili, u vodu bacili;
Sarajlie haju i nehaju.
Ide njima Avdurahman-paša,
I on dodje bielu Zvorniku,
Vas je Zvornik tembilj počinio,
Pa se fati šehra Sarajeva,
I domami sedam poglavicah:
On domami Pinju barjaktara,
Do dva brata do dvie Tamiščie,
I onoga starog Bakariu,
I njegova sina jedinoga,
I Fejzagu starog Turnadžiu,
I mladoga agu Jenjičarah.
Kad je njiha paša domamio,
Liepo ih je paša dočekao:
Na selamu i na oždželdii,
Oždželdia: savezane ruke,
Selam jim je pogubljene glave. —
Ja pogubih Pinju barjaktara,
Do dva brata do dvie Tamiščie,
I onoga starog Bakariu,
I njegova sina jedinoga,
I Fejzagu starog Turnadžiu,
I mladoga agu jenjičarskog.
Kad je njiha paša pogubio,
Onda pušća vojsku silovitu,
Ter je šalje šehru Sarajevu.
Sarajevo tembilj počinio,
Mloge paša Turke pogubio,
Svaku noćcu po cielu stotinu.
Pa se fati kamena Mostara,
Pofataše trista Mostaranah,
Pofataše ter jih povezaše.
Povedoše mlade Mostarane.
Mostarani piesmu izpievaše:
Ostaj s Bogom naše stare majke,
Dovalite našc vierne ljube;
Vi se mlade ljube preudajte:
Mi idemo šehru Sarajevu.
Ondi ćemo s’ mladi oženiti,
Cernom zemljom i zelenom travom,
I pašinom brietkinjom ćordom! —
Odvedoše mlade Mostarane,
Odvedoše šehru Sarajevu,
Ondi jih je paša pogubio,
Pogubio trista Mostaranah.
Pa se fati biela Travnika,
Travničane mlade pofataše,
Pofataše dvista Travničanah,
Pofataše, ter jih povezaše.
Procvilile ostariele majke:
Bog ubio! triest kapetanah,
Kapetanah bosanskih glavarah,
Koj’ nejmaju dina ni imana,
Jer pustiše jednog zulumćara,
Koi sieče po izbor junake,
Ter ostaju ostariele majke:
Kukajući kano kukavice,
A prevertjuć kano lastavice,
I ostaju dieca ponejaka,
Jer nejmaju ni otca ni majke,
Kud će sada kukavice sinje? —
Avdurahman-paša, mać’ha naša!
Koi nejma dina ni imana,
Nit on posti turskog ramazana,
Već on sieče mlađane junake.
Avdurahman-paša, mać’ha naša!
Ali-paša, dobra majko naša![1]
Jer neskida bašam bašaluke,
Barjaktarim zelenog barjaka,
Ni agama tverde agaluike,
Ni s ramenah cervenih binjišah,
'Zpod binjišah zelenieh šišah [2]
Ali-paša, dobra majko naša,
Bog ti dao na obadva svieta!
Jerbo si nam dobar otac bio,
Jere si nas od zla izbavio,
Al smo ti se opet upertili,
Na zlo gore, na gorega pašu! —

Датотека:Murat Sipan vinjeta.jpg



Референце уреди

  1. Ali-paša bio je vezirom na Bosni pria Avd. al su ga baše protierali.
  2. šiša t.j. staklo u kojim su rakiu deržali i svaku uza se nosili pune. Kad je Avd. p. unišo u Sarajevo, baš se u jednoj kući odapru, koju jedva osvoji, kad vezir unutra zaviri, al kod njih pune miešine pitja. Zarad toga sve kerčme zabrani i po svoj Bosni nitko za živu glavu deržati pitja nije smijo — mnogi protivno čineći smionstvo glavom platili su; Bošnjaci Turci i ovoga vezira protierali su.

Извор уреди

Bosanski prijatelj, saderžavajući potriebite koristne i zabavne stvari. Urednik: I. F. Jukić Banjalučanin. Svezak I, Troškom Dra. Ljudevita Gaja, u Zagrebu, Berzotiskom narodne tiskarnice dra. Ljudevita Gaja, 1850., str. 39-41.