ČINJEN'JE DRUGO
PRIKAZANJE PRVO
UBALDO I KARLO, ARMIDA, RINALDO
UBALDO:
Vidje li visinu prilijepijeh od dvora,
о Karlo, i tminu tmastoga zatvora,
vidje li, ko zbijeni u njem su svi puti, 415
strašivi, smeteni, zahodni, zgusnuti?
KARLO:
Koliko su strašne bile
sapletenijeh puta tmine,
toliko su vidjet mile
pune uresa sej ravnine, 420
UBALDO:
Bistrijeh voda! Draga cvijeća!
Kitna dublja! Lijepijeh trava!
Gizdavoga primaljeća!
Ovdi mir je vas i slava.
KARLO:
Lijepa оvega mjesta u krilu 425
zene i capti svaka dika,
ovdi ćemo hudu vilu
nać za isto i bojnika.
UBALDO:
Pravedne su tve besjede,
eno ih, druže moj gizdavi, 430
među dubjem oba sjede
na zelenoj mekoj travi
Na višemu lijepa vila
sjedi, a vitez u pokoju
sred mekahma njeje krila 435
naslonio glavu svoju.
KARLO:
Nu ti prama rudijeh kosi,
ke ona plete svjetlje od zlata,
snježanoga oko vrata
bludni vjetrić njoj raznosi. 440
Zrcalo joj vitez drži,
gdi ona ogleda svoje lice;
ah, himbene vilenice,
kо ga travi, kо ga prži,
kо s vedroga nje pozora 445
on ne smeće svoje oči,
ona je njemu svijetla zora,
ona sunce od istoči.
Nu ko mu medene celove podava,
i čini da vene s nje lica gizdava! 450
UBALDO:
Pazimo ih, druže mili,
iza dubja skrovná ovoga,
od bojnika stravljenoga
je da se ona brzo odili.
Činićemo ovdi njemu, 455
kad sam bude, da se ogleda
u svijetlomu štitu ovemu,
ka vlas njime zapovijeda.
(Ovdi scena pada i kantaju ovo iza dubja.)
Uživate о gizdavi
mlaci u cvijet mladih lita, 460
uživate od ljubavi
slatka, dobra, i čestita,
dokli vami posred lica
žene trator i ružica.
Slatko ti je ljubjen biti 465
od prilijepe suncu vile,
i veselo provoditi
u lubavi danke mile:
ovo je istini, ovo je pravi
raj na zemji od lubavi. 470
Na zemli je raj istini,
na celove, na razblude,
draga lubav kad sjedini
dva mlađahna, ki sę žude,
i u luvenom slatkom dilu 475
da uživaju mlados milu.
UBALDO:
Ove pjesni, hude, otrovne,
čut su s dvora slađe od meda;
nu su pod njim varke skrovne
pakljenoga pune ijeda. 480
RINALDO:
О Armida, ma gospoje,
o razbludo moja mila,
ka si ognjene želje moje
zlatnijem pramom zatravila,
zrak sunčanijeh vedrijeh oči 485
svrni na me, er je meni
draži od sunca od istoči
tvoj drag pogled i ljubjeni.
Od nebeskijeh tvojijeh dika,
kojijem srce me zamami, 490
ako ne znaš, prava slika
ljuveni su moji plami.
Tve ljepote slava i hvala,
od ke stvari nije mi draže,
svjetlja u mom se srcu kaže, 495
nego tvoga sred zrcala.
Ali ako mrziš na me
svrnut draga zrak pogleda,
tve zlacene ovdi prame,
tve sunčano lice gleda. 500
ARMIDA:
Ne mo, brače, da te trudi
me ljubavi sumnja prika,
tebe srce moje žudi,
ti s' ma želja sva kolika.
Ah, čestite sasma strijele, 505
kojijem ures tvoj me ustrili,
raju duše me vesele,
ljubovniče drag i mili,
ti si pokoj moj žuđeni,
srce i život ti mi ote, 510
zrcalo je pravo meni
ures svijetle tve ljepote.
RINALDO:
Raj obraza vedra tvoga,
gdi se pazi sunce sjati,
sred malahna skla ovoga 515
ne može se uzdržati;
sva je u tebi rajska gizda
i ljepota sva od nebi,
ogleda se posred zvizda,
to je zrcalo pravo tebi. 520
ARMIDA:
O Kinal do, slika tvoja,
ka me vječnijem plamom sprži,
ovega je perivoja
cvijet najljepši i najdraži;
po tebi je moje biće 525
srećno u srećnoj ovoj strani,
ti si drago me proliće,
ti perivoj moj izbrani.
RINALDO:
Ja sam sluga dike tvoje,
meni je draža na svem sviti 530
tva zapovijed, о gospoje,
neg državam gospoditi.
ARMIDA:
Neka druzijem sumnja huda
čini mislit, brace, o tomu;
bez nikakve misli i truda 535
ti gospoduj srcu momu.
Nu do čim je sunce milo
na visine od nebesi
od istoka uskočilo,
da svi]em zrakom svijet uresi, 540
na običajna moja dila
stupaje ću pospješiti;
čekaj me ovdi, dušo mila,
brzo ću se ja vratiti,
i za biljeg verni i pravi 545
me mladosti zatravljene,
moj životu, ma ljubavi,
ovi celov primi od mene.
RINALDO:
Pođi s bogom, česarice
zatravljenijeh mojijeh ljeta, 550
čin' da svijetlo tvoje sunce
brzo sine meni opeta.
