Galeb — разлика између измена

Садржај обрисан Садржај додат
Нема описа измене
Нема описа измене
Ред 41:
MEDVEDENKO: Hvala, neću.
Pauza.
MAŠA: Zapara je, svakako će noćas biti oluje. Vi samo filozofirate ili govorite o novcu. Po vašem mišljenju nema veće nesreće od sirotinje, a ja držim da je hiljadu puta bolje nositi rite i mučiti se nego... Uostalom, vi to ne možete razumeti... S desne strane ulaze Sorin i Trepljev.
SORIN (poštapajući se): Meni je, brate, u selu nekako nelagodno; sasvim razumljivo, ja se nikad neću navići na selo. Sinoć sam legao u deset, a jutros sam se probudio u devet; imao sam osećaj kao da mi se od dugog spavanja mozak zalepio za lobanju, i uvek tako. (Smeje se) A posle ručka sam opet nehotice zaspao, sad se vučem kao isprebijan, ovo je neizdržljivo na kraju krajeva... A i mene to zamara. A ponekad iz mene progovara egoizam običnog smrtnika, dođe mi žao što je moja mati poznata glumica; onda mi se čini: da je ona obična žena, ja bih bio srećniji. Ujko, šta može biti očajnije i gluplje od ove situacije: skupe se kod nje u gostima neki put same veličine, glumci i pisci, a među njima samo ja nisam ništa, i oni me toleriraju samo zato što sam njen sin. Ko sam ja? Šta sam ja? Napustio sam univerzitet u trećoj godini studija iz razloga koji, kao što se kaže, ne zavise od redakcije, ni po čemu se ne ističem, što se tiče novaca A nemam ni prebijene pare, a u ispravama mi stoji da sam građanin iz Kijeva. Moj otac nije bio plemić, bio je prost građanin, mada je i on bio poznati glumac. Elem, kada mi u njenom salonu svi ti glumci i književnici ponekad ukažu svoju milostivu pažnju, meni se čini da oni odmeravaju očima koliko sam ništavan. A i ja pogađam njihove misli i patim od poniženja...
razumeti... S desne strane ulaze Sorin i Trepljev.
SORIN (poštapajući se): Meni je, brate, u selu nekako nelagodno; sasvim razumljivo, ja se nikad neću navići na selo. Sinoć sam legao u deset, a jutros sam se probudio u devet; imao sam osećaj kao da mi se od dugog spavanja mozak zalepio za lobanju, i uvek tako. (Smeje se) A posle ručka sam opet nehotice zaspao, sad se vučem kao isprebijan, ovo je neizdržljivo na kraju krajeva... A i mene to zamara. A ponekad iz mene progovara egoizam običnog
smrtnika, dođe mi žao što je moja mati poznata glumica; onda mi se čini: da je ona obična žena, ja bih bio srećniji. Ujko, šta može biti očajnije i gluplje od ove situacije: skupe se kod nje u gostima neki put same veličine, glumci i pisci, a među njima samo ja nisam ništa, i oni me toleriraju samo zato što sam njen sin. Ko sam ja? Šta sam ja? Napustio sam univerzitet u trećoj godini studija iz razloga koji, kao što se kaže, ne zavise od redakcije, ni po čemu se ne ističem, što se tiče novaca A nemam ni prebijene pare, a u ispravama mi stoji da sam
građanin iz Kijeva. Moj otac nije bio plemić, bio je prost građanin, mada je i on
bio poznati glumac. Elem, kada mi u njenom salonu svi ti glumci i književnici ponekad ukažu svoju milostivu pažnju, meni se čini da oni odmeravaju očima koliko sam ništavan. A i ja pogađam njihove misli i patim od poniženja...
SORIN: Nego, reci mi ti kakav je čovek taj novelist? Nikako da ga shvatim. On samo ćuti.
TREPLJEV: On je pametan čovek, jednostavan, znaš, malo melanholičan. Vrlo je pošten. Četrdeset godina još neće skoro navršiti, a već je slavan i sit do guše... Što se tiče njegovih pripovedaka... ne znam šta da ti kažem... Simpatično, darovito... ali... posle Tolstoja ili Zole neće ti pasti na pamet da čitaš Trigorina.
Линија 94 ⟶ 90:
DORN: Šta onda upravo hoćete?
POLINA ANDREJEVNA: Pred glumicom svi ste vi spremni da padnete na kolena. Svi!
DORN (pevuši): „Ja pred tobom opet...” Ako društvo voli glumce i ima prema njima drukčiji stav nego, na primer, prema trgovcima - to je u prirodi stvari. To je idealizam. carstvo vasionske volje. Ali to će biti samo onda kada se malo pomalo, posledugog, dugog niza hiljadugodišta, i mesec, i sjajni Sirijus i zemlja pretvore u prah... A donde A užas, užas... (Pauza; na pozadini jezera pojavljuju se dve crvene tačke.) Eno, približava se moj moćni protivnik, đavo. Ja vidim njegove strašne, purpurne oči...
jezera pojavljuju se dve crvene tačke.) Eno, približava se moj moćni protivnik, đavo. Ja vidim njegove strašne, purpurne oči...
ARKADINA: Miriše na sumpor. Da li to tako mora da bude?
TREPLJEV: Da.
Линија 138 ⟶ 133:
Zavesa se diže.
NINA (Trigorinu): Je l' te da je čudnovat ovaj smrad?
TRIGORIN: Ja nisam ništa razumeo. Uostalom, gledao sam sa zadovoljstvom. Vi ste tako iskreno igrali. I dekor je bio divan. (Pauza) Sigurno u ovom jezeru ima dosta riba.
Vi ste tako iskreno igrali. I dekor je bio divan. (Pauza) Sigurno u ovom jezeru ima dosta riba.
NINA: Da.
TRIGORIN: Ja volim da pecam. Za mene nema većeg uživanja nego da sedim pred veče na obali i piljim u plovak.
Линија 203 ⟶ 197:
 
=== DRUGI ČIN ===
Teren za kroket. U dubini, s desne strane, kuća sa velikom terasom, s leve strane se vidi jezero na kome blešti odsjaj od sunca. Leje sa cvećem. Podne. Vrućina. Pored terena, u hladu stare lipe, sede na klupi Ark adina, Dorn i Maša. Dorn na kolenima drži otvorenu knjigu.
Teren za kroket. U dubini, s desne strane, kuća sa
ARKADINA (Maši): Ustanite. (Obe ustaju) Stanite pored mene. Vama je dvadeset i dve godine, a meni je skoro dvaput više. Jevgenije Sergejeviču, ko je mlađi od nas dve?
velikom terasom, s leve strane
se vidi jezero na kome blešti odsjaj od sunca. Leje
sa cvećem. Podne. Vrućina.
Pored terena, u hladu stare lipe, sede na klupi Ark
adina, Dorn i Maša. Dorn na
kolenima drži otvorenu knjigu.
ARKADINA (Maši): Ustanite. (Obe ustaju) Stanite por
ed mene. Vama je
dvadeset i dve godine, a meni je skoro dvaput više.
Jevgenije Sergejeviču, ko je
mlađi od nas dve?
DORN: Naravno A vi.
ARKADINA: Eto vidite... A zašto? Zato što ja radim, ja osećam, ja sam stalno u pokretu, a vi samo sedite na jednom mestu, ne ivit
e... Moje je pravilo: da ne mislim o budućnosti. Ja nikad ne mislim ni na staro st ni na smrt. Što mora da bude, to se ne može izbeći.
ja osećam, ja sam stalno u
MAŠA: A ja se osećam kao da sam se već odavno rodila, svoj život vučem za sobom kao beskonačni šlep... I često nemam nikakve
pokretu, a vi samo sedite na jednom mestu, ne živit
volje da živim. (Seda) Naravno, sve su to sitnice. Treba se prodrmati, zbazbaciti sa sebe sve to.
e... Moje je pravilo: da ne
DORN (pevuši): „Lepi cvetići moji, zbor'te sad vi...”
mislim o budućnosti. Ja nikad ne mislim ni na staro
ARKADINA: Osim toga, ja sam korektna kao Englez. Ja, draga moja, pazim na sebe, kao što se kaže, uvek sam obučena i očešljana
st ni na smrt. Što mora da
comme il faut. Ja da dopustim sebi da iziđem iz kuće, makar samo u baštu, u bluzi ili neočešljana? Nikad. Sačuvala sam se zato što nikad nisam bila aljkava, nisam se zapuštala kao neki... (Podbočivši se, šeta po terenu) Eto pogledajte A kao devojčica. Mogla bih i petnaestogodišnju da igram.
bude, to se ne može izbeći.
DORN: Dakle, ja ipak nastavljam. (Uzima knjigu) Sta li smo kod brašnara i pacova...
MAŠA: A ja se osećam kao da sam se već odavno rodil
ARKADINA: I pacova. Čitajte. (Seda) Uostalom, dajte meni, ja ću da čitam. Na mene je red. (Uzima knjigu i traži očima.) I pacova
a, svoj život vučem za
... A, evo ga... (Čita) „I, naravno, za ljude iz visokog društva isto tako je o pasno da maze književnike i privlače ih u svoje društvo kao što je opasno za brašnara da gaji pacove u svojim ambarima. A međutim ih vole. Dakle, kad žena izabere pisca koga želi da zarobi, ona ga opseda pomoću komplimenata, ljubazno sti i ugađanja...” To je možda tako kod Francuza, kod nas nema ništa od toga, nikakvih programa. Kod nas se žena, obično, pre nego što će zarobiti pisca, sama zaljubi do ušiju, to da znate. Ne treba daleko tražiti, uzmite mene i Trigorina.
sobom kao beskonačni šlep... I često nemam nikakve
Dolazi Sorin, poštapajući se, pored njega Nina; MedMedvedenko gura za njima praznu fotelju.
volje da živim. (Seda)
SORIN (tonom kojim se govori deci): Je l' te? Radujemo se? Danas smo, najzad, veseli? (Sestri) Imamo prijatnu novost! Otac i maće
Naravno, sve su to sitnice. Treba se prodrmati, zba
ha otputovali su u Tver i mi smo sad slobodni čitava tri dana.
citi sa sebe sve to.
DORN (pevuši): „Lepi cvetići moji, zbor'te sad vi..
.”
ARKADINA: Osim toga, ja sam korektna kao Englez. Ja
, draga moja, pazim na
sebe, kao što se kaže, uvek sam obučena i očešljana
comme il faut. Ja da
dopustim sebi da iziđem iz kuće, makar samo u baštu
, u bluzi ili neočešljana?
Nikad. Sačuvala sam se zato što nikad nisam bila al
jkava, nisam se zapuštala
kao neki... (Podbočivši se, šeta po terenu) Eto pog
ledajte A kao devojčica. Mogla
bih i petnaestogodišnju da igram.
DORN: Dakle, ja ipak nastavljam. (Uzima knjigu) Sta
li smo kod brašnara i
pacova...
ARKADINA: I pacova. Čitajte. (Seda) Uostalom, dajte
meni, ja ću da čitam. Na
mene je red. (Uzima knjigu i traži očima.) I pacova
... A, evo ga... (Čita) „I,
naravno, za ljude iz visokog društva isto tako je o
pasno da maze književnike i
privlače ih u svoje društvo kao što je opasno za br
ašnara da gaji pacove u svojim
ambarima. A međutim ih vole. Dakle, kad žena izaber
e pisca koga želi da
zarobi, ona ga opseda pomoću komplimenata, ljubazno
sti i ugađanja...” To je
možda tako kod Francuza, kod nas nema ništa od toga
, nikakvih programa. Kod
nas se žena, obično, pre nego što će zarobiti pisca
, sama zaljubi do ušiju, to da
znate. Ne treba daleko tražiti, uzmite mene i Trigo
rina.
Dolazi Sorin, poštapajući se, pored njega Nina; Med
vedenko gura za njima
praznu fotelju.
SORIN (tonom kojim se govori deci): Je l' te? Raduj
emo se? Danas smo, najzad,
veseli? (Sestri) Imamo prijatnu novost! Otac i maće
ha otputovali su u Tver i mi
smo sad slobodni čitava tri dana.
 
ARKADINA: Ti spavaš?
SORIN: Ne.
Преузето из „https://sr.wikisource.org/wiki/Galeb