Smrt Kraljevića Marka
Poranio Kraljeviću Marko
U nedjelju prije jarkog sunca,
Pokraj mora Urvinom planinom.
Kada Marko bio uz Urvinu,
Poče njemu Šarac posrtati, 5
Posrtati i suze roniti.
To je Marku vrlo mučno bilo,
Pa je Marko Šarcu govorio:
»Davor, Šaro, davor, dobro moje!
Pvo ima sto i šeset ljeta, 10
Kako sam se s tobom sastanuo,
Još mi nikad posrtao nisi,
A danas mi poče posrtati,
Posrtati i suze roniti;
Neka Bog zna, dobro biti ne će, 15
Hoće jednom biti prema glavi,
Jali mojoj, jali prema tvojoj.«
To je Marko u riječi bio,
Kliče vila s Urvine planine,
Te doziva Kraljevića Marka: 20
»Pobratime, Kraljeviću Marko!
Znadeš, brate, što ti konj posrče?
Žali Šarac tebe gospodara.
Jer ćete se brzo rastanuti.«
Ali Marko vili progovara: 25
»Bijela vilo, grlo te boljelo!
Kako bih se sa Šarcem rastao,
Kad sam prošo zemlju i gradove,
I obišo istok do zapada,
Ta od Šarca boljeg konja nema, 30
Nit’ nada mnom boljega junaka?
Ne mislim se sa Šarcem rastat.
Dok je moje na ramenu glave,«
Al’ mu bijela odgovara vila:
»Pobratime, Kraljeviću Marko! 35
Tebi nitko Šarca otet ne će.
Nit’ ti možeš umrijeti, Marko,
Od junaka ni od oštre sablje.
Od topuza ni od bojna koplja.
Ti s' ne bojiš na zemlji junaka, 40
Već ćeš, bolan, umrijeti. Marko,
Ja od Boga od starog krvnika.
Ako l’ mi se vjerovati ne ćeš.
Kada budeš visu na planini,
Pogledat ćeš zdesna nalijevo, 45
Opazit ćeš dvije tanke jele,
Svu su goru vrhom nadvisile,
Zelenijem listom začinile,
Među njima bunar vode ima.
Ondje hoćeš Šarca okrenuti, 50
S konja sjaši, za jelu ga sveži.
Nadnesi se nad bunar nad vodu,
Ti ćeš svoje ogledati lice,
Pak ćeš vidjet, kad ćeš umrijeti.«
Pogledao zdesna na lijevo, 55
Opazio dvije tanke jele,
To je Marko poslušao vilu.
Kad je bio visu na planini,
Svu su goru vrhom nadvisile,
Zelenijem listom začinile. 60
Ondje Marko okrenuo Šarca,
S njega sjaha, za jelu ga svezo.
Nadnese se nad bunar nad vodu,
Nad vodom je lice ogledao;
A kad Marko lice ogledao, 65
Vijde Marko, kad će umrijeti,
Suze proli, pa je govorio:
»Laživ svijete, moj lijepi cvijete,
Lijep ti bješe, ja za malo hodah,
Ta za malo, tri stotin’ godina! 70
Zeman dođe, da svijetom promijenim.«
Pa povadi Kraljeviću Marko,
Pa povadi sablju od pojasa,
I on dođe do konja Šarina,
Sabljom Šarcu odsiječe glavu, 75
Da mu Šarac Turkom ne dopadne,
Da Turcima ne čini izmeta,
Da ne nosi vode ni đuguma.
A kad Marko posiječe Šarca,
Šarca konja svoga ukopao, 80
Bolje Šarca neg’ brata Andriju,
Britku sablju prebi na četvero,
Da mu sabija Turkom ne dopadne,
Da se Turci njome ne ponose,
Što je njima ostalo od Marka, 85
Da hrišćanluk Marka ne prokune.
A kad Marko britku prebi sablju.
Bojno koplje slomi na sedmero,
Pa ga baci u jelove grane.
Uze Marko perna buzdovana, 90
Uze Marko u desnicu ruku,
Pa ga baci s Urvine planine,
A u sinje u debelo more,
Pa topuzu Marko besjedio:
»Kad moj topuz iz mora izišo, 95
Onda vaki djetić postanuo!«
Kada Marko saktisa oružje,
Onda trže divit od pojasa,
A iz džepa knjige bez jazije,
Knjigu piše Kraljeviću Marko: 100
»Kogod dođe Urvinom planinom
Među jele studenu bunaru,
Te zateče ondje deli-Marka,
Neka znade, da je mrtav Marko;
Kod Marka su tri ćemera blaga 105
Kakva blaga? Sve žuta dukata!
Jedan ću mu ćemer halaliti.
Što će moje tijelo ukopati;
Drugi ćemer, nek’ se crkve krase;
Trreći ćemer kljastu i slijepu, 110
Nek’ slijepi po svijetu hode,
Nek pjevaju i spominju Marka.«
Kako Marko knjigu nakitio,
Knjigu vrže na jelovu granu,
Otkuda je s puta na pogledu: 115
Zlatan divit u bunar bacio;
Skide Marko zelenu dolamu,
Prostrije je pod jelom po travi,
Prekrsti se, sjede na dolamu,
Samur-kalpak na oči namače, 120
Dolje leže, gore ne ustade.
Mrtav Marko kraj bunara bio,
Od dan’ do dan nedjeljicu dana.
Kogod prođe drumom širokijem,
Te opazi Kraljevića Marka, 125
Svako misli, da tu spava Marko,
Oko njega daleko oblazi.
Jer se boji, da ga ne probudi.
Gdje je sreća, tu je i nesreća,
Gdje nesreća, tu i sreće ima; 130
A sva dobra sreća iznijela
lgumana Svetogorca Vasa
Od bijele crkve Vilindara,
Sa svojijem đakom Isajijom.
Kad iguman opazio Marka, 135
Na đakona desnom rukom maše:
»Lakše, sinko, da ga ne probudiš.
Jer je Marko iza sna zlovoljan,
Pa nas može oba pogubiti.«
Gledeć kale, kako Marko spava. 140
Vise Marka knjigu opazio,
Prema sebi knjigu proučio,
Knjiga piše, da je mrtav Marko.
Onda kale konja odsjednuo,
Pa prihvati za deliju Marka, 145
AI’ se Marko davno prestavio.
Proli suze proiguman Vaso,
Jer je njemu vrlo žao Marka;
Otpasa mu tri ćemera blaga,
Otpasuje sebi pripasuje. 150
Misli, misli proiguman Vaso,
Gdje bi mrtva sahranio Marka,
Misli misli, sve na jednu smisli:
Mrtva Marka na svog konja vrže,
Pa ga snese moru na galiju, 155
S mrtvim Markom sjede na galiju,
Odveze ga pravo Svetoj gori,
Izveze u Vilindar-crkvu,
Unese ga u Vilindar-crkvu,
Čati Marku, što samrtnu treba. 160
Na zemlji mu tijelo opojao,
Nasred bijele crkve Vilindara,
Ondje starac ukopao Marka,
Biljege mu nikakve ne vrže,
Da se Marku za grob ne saznade, 165
Da se njemu dušmani ne svete.[1]
