[Oj, basnice, po bogu sestrice]
Oj, basnice, po bogu sestrice,
ti ne zapinji za me,
ni za moje skute ni rukave,
ni za zemlju, ni za nebo,
ni za goru, ni za vodu,
ni za moju kućnu podumijentu,
već za (Mehmedov) um i pamet.
Sunce otpočinu za jednu goru,
sunce ne otpočinu za jednu goru,
već sunce otpočinu za dvije gore,
sunce ne otpočinu za dvije gore,
već sunce otpočinu za tri gore, (...),
kad al’ za devetom gorom sjedi čemerni (Mehmed),
na čemernom stocu, na paklenom stupcu:
krvlju bljuje, a nogama o zemlju tuče.
Otud idu svati deveteri,
pa pitaju čemernog (Mehmeda):
- Oj, boga ti, čemerni (Mehmede),
što ćeš ti tu, na čemernom stocu,
na paklenom stupcu;
te krvlju bljuješ,
a nogama o zemlju tučeš?
Onda veli čemerni (Mehmed):
- Uvela me lijepa đevojka (Fatima)
u troje brdi, u četvere niti,
i rekla mi: „Da bog da, ne mogo progovoriti,
ni s kumom, ni s drugom,
ni s ocem, ni s majkom,
ni s bratom, ni sestrom,
dokle ne doš’o do mene bijele i rumene,
pa s mnom tri besjede progovorio.
Da bog da, crko, puk’o,
dok meni ne doš’o!“
Ujutru kad se pojavi sunce
Đurđev danče, moj lijepi danče,
pomozi mi, molim ti se,
okrenuti moga predragog i prelijepog (Mehmeda).
Žarko sunce na nebu, izađi,
i prijeđi stotinu planina,
i tri stotin’ i više vrhova,
pa obasjaj moje b’jele dvore,
i (Mehmeda) moga predragoga,
i nas dvoje u meku dušeku.
(200, s. 119)
