Mehandžina draga
Falila se mehandžina draga,
Falila se, pa je govorila:
„Moj dragane, moj sivi sokole!
Moj pristali ponosni golube!
Da ti znadeš moj dilbere mili, 5
Kako znadem pjesme izvodnti,
I veselo kolom okrenuti,
I na tebe okom namignuti —
Ja ću tvoje srce pridobiti,
S tobom ću se mlada zakititi 10
I s tobom ću vijek vjekovati.
Da ti znadeš moj zlatni prstene,
Kako mi je življeti bez tebe
Ti bi mene mladu zagrlio,
Zagrlio, pa i poljubio 15
I svoje mi srce poklonio.
Kako sam te kod majke pjevala,
Sve po redu pjesme izvodila
I u svakoj tebe pripjevala.
Prvu sam ti pjesmu izvodila 20
I ovako u pjesmi pjevala:
„Ne daj mene majko za težaka,
Za težaka, jednoga prostaka,
Koji vazda crnu zemlju valja,
Zemlju valja, pa se sav iskalja, 25
A po svu noć u mrtvilu spava;
Ostaće mi lice negrljeno,
Negrljeno i neobljubljeno.
Ne daj mene majko učitelju,
Učitelju, jednom mučitelju, 30
Što se uči i noću i danju,
Da sve sazna, što je u zemanu;
Škola mu je i srce i duša,
Školska đeca i otac i majka,
On je svaki srca naopaka; 35
Ostaće mi lice negrljeno,
Negrljeno i neobljubljeno.
Ne daj mene majko za trgovca,
Za trgovca, jednog moreplovca
Koji vazda po zemljama radi 40
A nikad se ljubavi ne sladi,
Svaki danak po sv’jetu pazari,
A za dragu nikada ne mari;
Ostaće mi lice negrljeno,
Negrljeno i neobljubljeno. 45
Ne daj mene majko za kovača,
Za kovača, tuđeg budalaša
Koji vazdan sa čekićem mlati,
I jošter ga svega vatra spali,
Prije vakta on se u grob svali; 50
Ostaće mi lice negrljeio,
Negrljeno i neobljubljeno.
Već me podaj majko mehandžiji,
Tom veselom mladom jordandžiji,
Koji vazdan u mehani radi, 55
Vino pije, sa šećerom sladi —
Još uzima sitnu tamburicu;
Sitno kuca, jasno popijeva
Uza svaku riječ pripijeva:
Đe si mila, moj drobni bisere? 60
Moja l’jepa tice paunice,
Moje jarko sa istoka sunce;
Kad pogledam tvoje b’jelo lice.
B’jela vilo iz čarne gorice,
Oćeš li me skoro usrećiti? 65
Svoje loce meni pokloniti?
Ja sam mu ga davno poklonnla,
Kada sam mu šaren jagluk dala,
U jagluku zelenu jabuku
I svilenu vezenu mahramu, 70
Koju ’no sam od svile otkala
I zlatali ibrišimom vezla
I biserli kitom iskitila.
Ja sam njemu lice poklonila,
Nek me ljubi — kad god se probudi! 75
Zabilježio: J. Stanković
