Istorija Rusije (P. Miljukov) 0.1

ISTORIJA RUSIJE
Pisac: Pavle Miljukov


Izvori za istoriju Rusije i ruska istoriografija

Najstariji izvori za istoriju Rusije jesu letopisi (ili hronike) i dela. Letopisi izlažu događaje hronološkim redom, prema spisima pisanim u manastirima i crkvama, a ponekad i na dvorovima. Ostali su nam od njih mnogi prepisi pisani od XIV do XVII veka. Najvažnije od njih objavila je Petrogradska arheografska komisija u zbirci Polnoe Sobranjije Ljetopisej (Potpuna zbirka ruskih letopisa), u 22 sveske infolio.

Od sredine XIX veka ne smatra se više da je prvi letopisac bio monah Nestor iz Pečerskog manastira u Kijevu. Najstariji deo letopisa (od 850 do 1110—1116) pripisuje se Silvestru, igumanu Vidubickog manastira u Kijevu, koji izgleda da je preradio zbirku nekih ranijih letopisa; u jednoj analizi — možda preterano opreznoj — A. Šahmatov raspoznaje u dosada poznatim tekstovima Povesti minulih vremena (Povjesć vremennih ljet) čitavih pet uzastopnih slojeva, od kojih prvi potiče iz sredine XI veka. Što se tiče obaveštenja koja se odnose na prve početke, letopisi ih crpu iz narodnih legendi i vizantiskih hronika, kojima su dodali najstarije sačuvane dokumente: ugovor sa Grcima iz 911 i 945 godine, i Rusku istinu (Ruskaja Pravda). Kasnije, u XII i XIII veku, rad letopisaca gubi svoje obeležje celokupnosti: pišu se različite hronike u Kijevu, Novgorodu, Perejaslavlju (južnom), u Galiču, u Voliniji, Vladimiru, Rostovu itd. Od XIII veka, letopisi severnih i južnih pokrajina konačno se odvajaju i pišu se nezavisno. Od kraja XV pa sve do XVII veka, istodobno sa stvaranjem političkog jedinstva Rusije, rezultati tih različitih radova ponovo se skupljaju u pregledne celine. Poslednje ovakvo celokupno delo, najopširnije ali i najmanje kritičko, napisano je po naređenju patrijarha Nikona, čije ime i nosi. Ipak, u ovo doba letopisi gube konačno svoje anonimno i strogo pripovedno obeležje; oni postaju izbor događaja namenjenih da dadu tendenciozno objašnjenje prošlosti, saobrazno novim političkim i verskim shvatanjima Moskve; ili se pak preobražuju u memoare savremenika koji opisuju događaje svoga doba. Političke tendencije preovlađuju isto tako i u prvom udžbeniku ruske istorije sastavljenom po ugledu na istorisku književnost Poljske, Sinopsisu, koji je objavljen u Kijevu godine 1674, a napisao ga na osnovu hronika Teodosije Safonovič. Broj memoara (ili kazivanja) uvećava se, naročito počev od Doba Nemira (1613); od kraja XVII veka oni se ređaju bez prekida i sačinjavaju glavni izvor za proučavanje ruskoga života. Njima treba dodati i pričanja tuđinaca o Rusiji, od kojih je najstarije napisao Sigismond fon Herberštajn, Rerum Moscoviticarum Commentarii, 1549 godine.

Proučavanju dela pristupili su ruski istoričari znatno kasnije nego proučavanju letopisa; ali su postepeno ti dokumenti o unutrašnjem životu, državnoj upravi, pravu, ekonomiji, finansijama itd. zauzeli glavno mesto u istoriografiji. Izvesno, za najstarija razdoblja oni su mnogo oskudniji nego oni kojima raspolaže zapadna Evropa: od XII do XV veka oni su veoma malobrojni: dokumenti koji se tiču istorije Moskovske države pojavljuju se u znatnoj količini tek od druge polovine XVI veka. Najstariji takvi dokumenti čuvani su prvenstveno u manastirima; odatle su ih uzimala privatna lica, muzeji, biblioteke, Arheografska komisija sastavljena naročito u tome cilju (1827—1834), i naposletku državni arhivi. Zbirke dokumenata nekadanjih javnih ustanova bile su velikim delom uništene požarima, naročito za Doba Nemira, a isto tako u godini 1626 i 1812. Ipak, znatan broj tih dokumenata, onih koji su poticali iz centralnih ustanova a naročito iz oblasnih uprava, sačuvani su, i to uglavnom posle Doba Nemira; ima ih izobilno počev od vladavine Katarine II. To su najpre dokumenti o diplomatskim odnosima, o vojnoj administraciji i finansijama; potom policiska akta (o javnoj bezbednosti i moralu); i naposletku akta pravosuđa, koje se stapalo sa administracijom. Diplomatska akta od kraja XV veka bila su proučavana i objavljena najpre u Zbirci državnih akata i ugovora (Sovranjije gosudarstvenih aktov i dogovorov), u 4 sveske, od 1813 do 1822 godine, a potom u Zborniku Društva za rusku istoriju, gde su objavljeni i izveštaji stranih diplomatskih pretstavnika u Rusiji (od kraja XVII veka). Kasnije se prešlo na proučavanje vojnih i finansiskih akata, kao i rodoslovnih knjiga (Razrjadnija knjigi, zvanično ustanovljena 1556 i 1686 godine) koje su određivale mesta na koja su imali prava izvesni članovi iz najviših plemićskih porodica. Među dokumentima o zemljišnim posedima plemstva obaveznog da vrši vojnu ili javnu službu (lena i domeni) i fiskalnih dokumenata, da navedemo knjige za »upisivanje« (piskovija) i knjige za »oporezivanje« (perepisanjija), koje su s vremena na vreme ustanovljavane da bi se odredio porez: u prve, starije po postanku, upisivana je zemlja koja treba da plaća porez; u druge, koje potiču iz treće decenije XVII veka, upisivana su isto tako ognjišta (dvor) poreskih obveznika. Od svih sudskih dokumenata najbolje su proučeni zakonici: Ruskaja Pravda, Sudebnjih, Zakonik (Uloženije) cara Alekseja Mihailoviča. Potpuni zbornik zakona kasnijih od Zakonika, I serija, od 1649 do 1825 godine, u 46 svezaka, objavljen je 1830 godine. U arhivima se čuvaju takođe mnogobrojni dokumenti koji se odnose na pravne nauke. Akta iz privatnog prava manje su sačuvana; među najinteresantnijim spomenućemo ona koja su određivala razne stupnjeve lične potčinjenosti (od sebarstva pa sve do obaveza dužnika prema poveriocima), ugovore o prodaji i kupovini, bračne ugovore, testamente.

Naučno proučavanje ruske istorije započeo je u XVIII veku najpre Rus Tatiščev (1686—1750) i Nemac orijentalist Vajer (1694—1738), potom Rus Lomonosov (1711—1765) i Nemac Miler (1705—1772), i naposletku Rus Ščerbatov 1733—1790), — kao i njegov takmac Boltin (1735—1792), prvi koji je razmišljao o unutrašnjoj istoriji Rusije, — Nemac Šlecer. Bajer i Šlecer bavili su se samo najstarijim periodom ruske istorije; Bajerovi radovi sačuvali su i danas svoju vrednost; naprotiv, Šlecer, slavni osnivač istoriske kritike, pošao je od pogrešne pretpostavke da su letopisi, zvani Nestorovi, delo jednoga istog pisca, da su sve njihove varijante samo prosta preinačenja prepisivača, i da se može uspostaviti prvobitni tekst — kao što se uspostavlja tekst klasičnih pisaca — izbacivanjem tih preinačenja. Tatiščev i Ščerbatov nameravali su, iako se nisu za to dovoljno bili pripremili, da na osnovu letopisa sastave povezanu istorisku povest. Tatiščev je samo grupisao sasvim mehanički, prepričavajući ih jezikom svoga doba, sva obaveštenja koja je našao u raznim rukopisima letopisa; ako je njegovo delo sačuvalo do danas izvesnu vrednost, to je stoga što se on poslužio nekojim dragocenim rukopisima koji su se kasnije izgubili. Ščerbatov je, naprotiv, umanjio vrednost svoje dokumentacije jednim pokušajem pragmatičkog izlaganja prema književnom ukusu svoga doba; pa ipak, on nad Tatiščevim ima to veliko preimućstvo što je osim Letopisa iskoristio i diplomatske note, čiju je istorisku važnost već bio naglasio Miler, vredni upravnik arhive Ministarstva spoljnih poslova u Moskvi od godine 1765. Miler, koji je pomogao Ščerbatovu da napiše svoju Istoriju, imao je takođe nameru da objavi diplomatske dokumente. Njegovu nameru ostvario je tek posle njegove smrti kancelar N. P. Rumjancev (Zbirka državnih akata i ugovora, u 4 sveske; početak V sveske sačuvan je u nepovezanim listovima), koji je naredio da se sistematski istražuju najstariji rukopisi sačuvani po manastirima; ta istraživanja omogućila su sem toga Kalajdoviču i Stroevu da sastave dragocene spiskove starih rukopisa.

Čuvena Istorija Ruske države od N. M. Karamazina obično zanemaruje rad istoriografa XVIII veka. Karamzin, koji je kao i Lomonosov smatrao istoriju za književno delo, popularisao je rusku istoriju i pridenuo svojim junacima sentimentalne ideje svoga doba. Glavna je mana njegove Istorije što je sačuvao tendenciozni karakter istoriskih radova XVIII veka slaveći monarhiju i svodeći čitavu rusku evoluciju na ove tri faze: ujedinjenje, raspadanje i ponovno uspostavljanje državne oblasti (Kijev, apanaže, Moskva pod samodržnim vladarima); zbog toga su mu najmlađi njegovi savremenici uskoro zamerali što mu nedostaju kritički smisao i filosofske ideje. Jedan učenik Šlecerov, profesor Kačenovski, zasnova »skeptičku školu« i pokuša da primeni na istoriju Rusije shvatanja zapadnjačkog romantizma. Pod izgovorom da je prvobitna istorija svih naroda zasnovana na prostonarodnim legendama, te je uvek basnoslovna, on je izjavio da je čitav početak ruske istorije, kako ga opisuju letopisi, »pun bajki«. Njegovi učenici išli su čak dotle da su tvrdili, no bez dovoljno dokaza, kako je ruska istoriografija verodostojna tek od XIII veka, doba kada izgleda da je sastavljena istorija prethodnih stoleća. Pri tom oni preteruju, poput Šlecera, u isticanju prvobitnog divljaštva ruskih plemena. Njihovi protivnici, Butkov i Pogodin, nisu imali nimalo muke da pobiju njihova tvrđenja, te je skeptička škola uskoro izgubila svaki uticaj.

Proučavanje Šelingove i Hegelove filosofije nagnalo je tadanju mladu generaciju da se zapita kakva je bila uloga Rusije u svetskoj istoriji. P. J. Čaadaev, koji je prvi postavio sebi to pitanje, tvrdio je kako ruski narod nije nimalo sklon da igra istorisku i svetsku ulogu, kako je njegova prošlost prazna i kako on nema budućnosti, sem ako bi usvojio jedinu ideju koja ima istorisku i svetsku vrednost: ideju hrišćanstva u njegovom zapadnjačkom obliku katolicizma. Međutim organsko shvatanje istorije, koje su mladi ruski naučnici pozajmili od nemačke filosofije, propovedalo je naprotiv da budućnost proističe iz prošlosti, kao plod iz setve, te prema tome ako je ruski narod sposoban da igra kakvu ulogu u istoriji čovečanstva, to dolazi otuda što je klica njegove istoriske misije već postojala u njegovoj prošlosti. Pogodin, postavljen godine 1836 za profesora istorije na Moskovskom univerzitetu i zvanično pozvan da brani »istorisko pravoslavlje« od »kleveta skeptika«, poduhvatio se prvi da istražuje dokaze za tu misiju. Iako je mnogo zaslužan za rusku istoriografiju, naročito zbog svog podrobnog proučavanja letopisa, on je veoma nevešto i jednostrano ispunio filosofski deo svoga zadatka. U težnji da otkrije postojanje zakona uzročnosti u istoriskom razvitku, on se okomio da dokaže kako svi događaji, čak i oni najsitniji, imaju izvesnoga smisla, i da u njima vidi dokaze natprirodne i čudesne misije Rusije. U toj osobitoj milosti proviđenja on je video glavni dokaz »uzvišene uloge« dodeljene Rusiji u budućnosti. Nestručni istoričar N. Polevoj nastavio je njegov pokušaj sa više veštine. On je prvi raskinuo, iako bojažljivo, sa patriotskim i monarhističkim shvatanjem koje je bilo glavno obeležje ruske istoriografije do Tatiščeva i Karamzina. Po njemu, zadatak istoričara nije da u živopisnom obliku iznosi dramske događaje i junačne ličnosti, nego da obeleži unutrašnji razvoj istorije i istinsku vezu među događajima; da istakne uzastopne periode narodne istorije i njene odnose sa sveopštim razvitkom. Zato on odbija da prizna kako je ideja monarhije bila ostvarena još od početka istorije. On dokazuje da podela Rusije na apanaže nije nastupila kao vraćanje unazad posle tobožnje sjajne epohe pod samodržnom vlašću, već da je to naprotiv bio potreban prelaz u istoriskom razvitku Rusije koji je donosio postupno jačanje njene političke moći, i da je tatarska vladavina bila isto tako »neophodna«. Ali i kod njega ta »neophodnost« postaje malo po malo »smisaona«, te se na kraju krajeva istorija Rusije i dalje svodi na istoriju vrhovne vlasti. Međutim, prema novom učenju, treba u samom narodu tražiti osnovu čitavoga istoriskog razvitka, i ta osnova treba da bude pre jedna ideja nego kakav stvarni događaj.

Slavenofili su na svoj način rešili tako postavljeni problem; u istočnjačkom pravoslavlju i zemljoradničkim zajednicama ili miru oni su videli dvostruki vid, verski i socijalni, jedne specifično ruske ideje; i uopšte uzev, oni su zapadnjačkoj duši, racionalnoj i logičnoj, gde je sve jasno koliko i ograničeno, suprotstavili istočnjačku dušu, suštastveno emocionalnu, kojoj se koreni gube u carstvu mistike i vanzemaljskog života. Konstantin Aksakov primenio je ova shvatanja na istoriju. Po njemu, ruska istorija otpočinje jednim idealnim dobom života u zajednici, »opštežića«, koje je prekinuto stvaranjem države, i on je narod i zemlju, te elemente »unutarnje istine«, suprotstavio državi, knezu i njegovim ratnicima, tim tuđinskim elementima unesenim iz Skandinavije (Varezi), Vizantije i od Tatara. Pošto je jedan mlad istoričar, S. M. Solovjev, usvojio i razvio teorije dvojice profesora univerziteta u Dorpatu, Eversa i Rajca, pravnih istoričara koji su tvrdili da je ruska država ponikla ne iz opštinske zajednice, nego iz plemena, od kojega su jedan primer videli u razgranatoj lozi ruskih kneževa, razvila se živa prepirka između zapadnjačkih istoričara, pristalica teorije plemena, koja se mogla primeniti na Zapad kaogod i na Rusiju, i slavenofila, branilaca teorije opštinske organizacije, koja je bitno ruska.

Iako su zemljoradnička zajednica i mir u Rusiji relativno pozni oblici zajedničkog zemljoposedništva, slavenofili su uporno dokazivali da su to njegovi najstariji oblici, te su toga radi počeli proučavati socijalnu istoriju Rusije, dotada potpuno neispitanu. Istovremeno objavljen je u Aktima arheografske ekspedicije rezultat istraživanja vršenih od 1829 do 1834 godine po arhivama državnih manastira, što je pružilo prvu osnovicu za proučavanje te istorije, kojoj se posvetio I. D. Bjelajev. Oi je upravio svoju pažnju na istoriju plemstva, sveštenstva, seljaka, građana, zemljoradnje i zemljoposedništva, finansiskog i monetarnog sistema, vojske, pravnih akata i ustanova, a objavio je takođe i dela o istoriskoj geografiji, etnografiji i statistici. Kao sekretar Društva za rusku istoriju i starine u Moskvi od 1848 do 1867 godine, on je ispunio svojim radovima 27 svezaka časopisa toga društva, i oni su dugo bili dragocen izvor za proučavanje ruskoga života, iako nisu uspeli da potvrde teorije slavenofila.

Zapadnjaci su uneli isto toliko oduševljenja u svoja istraživanja, koja su sa čisto istoriskoga gledišta imala mnogo veći obim. Rukovođen radovima Eversa, Rajca, Polevoja i Pogodina, Solovjev (1820—1879) je pokušao da postavi zakon istoriskoga razvitka Rusije, polazeći od razvoja plemenskog režima na kome su se zasnovali odnosi između kneževa vladajuće dinastije. Po njegovom tvrđenju je taj sistem socijalnog uređenja postojao u Rusiji sve do Petra Velikog, i tek za njegove vladavine ustupio je mesto državnom uređenju. Ipak, u međuvremenu su socijalni uslovi koji su proisticali iz plemenskoga uređenja i preovlađivali na jugu, u Kijevu, imali vremena da se izmene na moskovskom severoistoku, gde se bio usredsredio ruski život potisnut nomadskim najezdama. Knez, koji se na jugu osećao pre svega članom plemena, neprestano zauzet brigom da razdeli razne gradove članovima svoje porodice, počeo je na severoistoku da smatra sebe za naslednoga gospodara i počeo je da zasniva svoje odnose na ličnoj svojini.

Ova teorija nije uspela da zadovolji istoričare ruskoga prava. K. D. Kavelin postavio je sebi cilj da je izmeni polazeći od načela unutarnjega jedinstva i tražeći u njemu zapadnjačke elemente. Za pravnika postoji istinski pravna organizacija tek od trenutka kada porodica prevagne nad plemenom. A pobeda porodice i porodične svojine nad plemenom i nad odgovarajućim sblicima svojine prestavlja stalan potstrek. I baš u tome potstreku, koji je sveopšta osobina čovečanstva, treba tražiti uzrok neotklonjivog i prastarog raspadanja plemena, kao i izvor privatne svojine. Isto se tako u toku toga raspadanja plemenskog uređenja ostvarivala postepeno pobeda i oslobođavanje pojedinca. Do toga zapadnjačkog načela o evoluciji pojedinca dolazi Kavelin; ali, po njegovom mišljenju to načelo ne samo da nije pozajmljeno od zapadne Evrope, već je ono rezultat — potpuno logičan iako veoma zakasneo — sopstvenoga razvoja Rusije.

Drugi jedan pravni istoričar, pisac važnih studija o istoriji ruskih ustanova i privrženik Hegelove filosofije, Čičerin, odbio je da prizna tu ulogu pojedinca. Po Hegelu, pojedinac je izvor samovolje i sebičnosti; ne pojedinac, već je, u istoriji, država izraz najveće duhovne slobode; zbog toga, nasuprot Kavelinu, Čičerin stavlja vladavinu pojedinca na početak istoriskog razvoja Rusije, koji se po njegovom tvrđenju završio stvaranjem načela o državi. Plemenski režim, potom doba porodične i privatne svojine, kao i režim zemljoradničke zajednice za njega su samo pojave iz oblasti privatnoga prava; prema tome Rusija, kao i svaka zajednica u kojoj prvenstvuje privatno pravo, prema Hegelovom tvrđenju nije bila država, već »građanska zajednica.«

Prepirka slavenofila i zapadnjaka bila je vrlo živa u godinama 1850 i 1860; ali su naučnici ubrzo napustili te dve filosofije o ruskoj istoriji da bi se više posvetili stvarnim činjenicama.

Između stare i nove istoriografije, naučni rad Bestužev-Rjumina (1829—1897), poslednjeg pristalice Karamzina, poslužio je kao prelaz. U iskušenju da se složi sa shvatanjima slavenofila, ovaj istoričar pokaza se upočetku raspoložen da uzme za lozinku »nacionalnost«; ali je kasnije tvrdio sve upornije da je neophodno potrebno temeljno i kritično proučavanje izvora. Njegova Ruskaja Istorija, izdata u Petrogradu u 2 sveske 1872 i 1885 godine, jeste zbornik događaja, sa pozivanjem na neposredne izvore. Preterivanje u primeni njegove metode dovelo je najzad petrogradsku istorisku školu do besplodnosti.

Sasvim različit bio je u ovom prelaznom dobu rad moskovske škole. I. Zabjeljin posvećuje se istoriji spoljnih oblika ruskoga života i daje sliku, na osnovu dokumenata iz dvorskih prikaza (centralnih arhiva), života i običaja u Moskvi u XVII veku, u Domašnjij bit ruskih carej (Domaći život ruskih careva) 1862, i Domašnjij bit ruskih caric (Domaći život ruskih carica) 1869 godine; F. Buslaev izučava prvenstveno rusku umetnost i njene odnose sa književnošću; Afanasijev objavljuje svoje Narodnija legendi i skazki (Narodne legende i pripovetke), tu dragocenu zbirku ruskoga folklora, kojoj je donekle umanjio vrednost popuštajući težnji — koja je tada bila omiljena — da objasni narodne pripovetke obožavanjem sunca. Zabjeljin je hteo takođe, ali bez velike sreće, da napiše istoriju naroda a ne države ruske; njemu je nedostajala naučna priprema koja bi mu omogućila da govori o najstarijim vremenima; zato je on nagomilao sasvim nekritičke pretpostavke o slovenskom poreklu preistoriskih stanovnika ruske teritorije. Mnogo srećniji bili su radovi koje je M. Kostomarov (1817—1885) dao posle istraživanja po arhivama i koje je naročito posvetio istoriji Male Rusije ili Ukrajine; u njegovim Monografijama i Istraživanjima (Monografii i izsledovanija), Petrograd, 20 svezaka, 1868—1889, oduševljenje za ideju posebne ukrajinske narodnosti praćeno je istinski moćnim izražavanjem. Njegovo je delo i Ruskaja Istorija v biografijah (Istorija Rusije u životopisima), 1872 popularno delo koje opisuje život i rad najznamenitijih ličnosti ruske istorije, i koje je dugo vremena ostalo glavna istoriska čitanka i narodni udžbenik.

Naučnici koje smo spomenuli pojavili su se krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga veka, a to će reći u vremenu kada su intelektualni ruski krugovi, posle teške reakcije za vlade Nikole I, očekivali liberalne reforme Aleksandra II. O nacionalnoj ideji, koja im je bila zajednička, oni su već bili dali — suprotno vladinim očekivanjima — liberalno tumačenje. Ali su njihove političke ideje uskoro bile nadmašene. Istoriografija šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga veka bila je ispunjena borbom konzervativaca sa liberalima, kao što su prethodne decenije bile ispunjene rasprama slavenofila i zapadnjaka. Konzervativci se nisu regrutovali samo iz redova nekadanjih slavenofila, niti pak liberali samo iz redova zapadnjaka; oba tabora su se podelila i stvorila četiri posebne stranke: konzervativnih slavenofila, konzervativnih zapadnjaka, liberalnih slavenofila i liberalnih zapadnjaka.

Prva od ovih stranaka pokušala je, kao i prirodnjak N. Danilevski, da stvori — oslanjajući se na prirodne nauke — pojam osobene slovenske duše. Danilevski (1822—1885), koji je bio antidarvinist, pozajmio je od nemačkog istoričara Rikerta doktrinu o nepromenljivosti i neizmenljivosti »istoriskih tipova civilizacije«, sličnih nepromenljivim vrstama iz biljnoga i životinjskog carstva. Ruski poraz na Krimu — koji je delimično bio povod teoriji Danilevskoga — i poljski ustanak 1863 godine vratili su mnoge umerene liberale nacionalizmu. To se dogodilo sa Bestužev-Rjuminom i njegovom petrogradskom školom, sa Kostomarovom i naročito sa njegovim prijateljem Kulišem. Jedan mlađi naučnik, Kojalovič, istoričar zapadne Rusije i pisac jedne Istorije ruske nacionalne svesti (Istorija Ruskago samosoznanjija), usvojio je odmah krajnja shvatanja nacionalizma o »narodnoj svesti« i potrebi da se iz ruske duše uklone sve kasnije pozajmljene osobine, unesene spolja, koje su izmenile čistotu te »nacionalne svesti«, osobito u višim i obrazovanijim društvenim redovima. Da bi se suzbijao taj obrazovani stalež (inteligencija), suprotstavljene su mu urođene osobine prostoga naroda. To shvatanje delili su u isti mah i branioci prava naroda nastanjenih na granicama Rusije, i ljudi koje su u Evropi netačno nazivali panslavistima, a to he reći pristalicama jedne sveslovenske federacije sa prevlašću Rusije i Carigradom kao prestonicom, što je bio i san Danilevskoga. Konzervativno slavenofilstvo išlo je čak dotle da je tvrdilo, zajedno sa Konstantinom Leontijevom, da »liberalni i ravnopravni napredak« naposletku dovodi do propasti svaki narod, i da se Rusija može spasti Jedino ako se najreakcionarnijim merama primora da se drži vizantiskih načela. Pod uticajem tih nacionalističkih težnji preduzeta su izvesna čisto istoriska istraživanja, između ostalog i ona što su ih vršili samouci Zabjeljin, Ilovajski i Samokvasov, koji su pokušali da dokažu — pomoću »popularne etimologije« osobnih imena — da su Istočni Sloveni bili prastari stanovnici ruske zemlje, i uporno su poricali normansko poreklo prvih ruskih knezova.

Konzervativno zapadnjaštvo naročito je pretstavljao rečiti publicist Katkov i pravni istoričar B. Čičerin. Ovaj je, kako smo već kazali, primenio na istoriju Rusije hegelovsku teoriju o prvenstvenosti države; svoja istraživanja upravio je on na stvaralačku ulogu države, kojoj je pripisivao osobenosti društvenog života stare Rusije. Poznije je napustio istoriska proučavanja radi teoriskih radova iz oblasti politike, sociologije i filosofije, kojima je bio cilj da suzbijaju radikalne doktrine toga doba.

Liberalno slavenofilstvo, koje je propovedalo teoriju populizma (narodnjičestvo), našlo je svoga prvog pretstavnika u originalnoj ličnosti A. P. Ščapova (1830—1883), koji je hteo da na proučavanje istorije primeni metod prirodnih nauka, kojima je bila oduševljena generacija šezdesetih godina prošloga stoleća. Pošto je prošao kroz ideje slavenofila i zemljoposednički liberalizam, Ščapov je godine 1864 počeo da razmišlja o odnosima između sila i zakona spoljnoga sveta i snage ljudske prirode, o zakonima koji upravljaju njihovim uzajamnim delovanjem i o ispoljavanju tih zakona u istoriji. »Tada mi je postalo jasno — piše on — da je i najsavršenija apstraktna socijalna i pravna teorija nepostojana i proizvoljna ako ne počiva na naučnim osnovama, fizičkim i antropološkim, jedinim koje su postojane«. Iako nije mogao, usled svojih životnih teškoća, da naučno razvije svoje ideje onoliko koliko su one zasluživale, ipak je on ostavio čitav niz veoma interesantnih radova koji objašnjavaju osobenosti ruske istorije primitivnim ekonomskim uređenjem zemlje, za čije su naseljavanje i iskorišćavanje bila potrebna mnoga stoleća. Pod uticajem Bukleove knjige on je pokušao kasnije da objasni istoriju Rusije istorijom prepreka koje je »fizički i etnološki« razvitak ruskoga naroda suprotstavio njegovom »umnom usavršavanju« koje bi se vršilo na »naučnim i racionalnim« osnovama, i on je smatrao da su te prepreke pomogle ruskom narodu da sačuva »samoniklost svoga prirodnog uma«. Ovo je, kako vidimo, značilo odreći se konačno ponovnog uzdizanja i slavljenja drevnih osnova ruskoga života. Tek od vremena Petra Velikog, Ščapov utvrđuje »da se razvija jedan nov evropski umni tip«, i to poglavito »pod uticajem prirodnih nauka«.

Populistička teorija poklanjala je pažnju samo proučavanju aktivnih manifestacija volje, misli i osećanja narodne mase, i ona je tvrdila da se ta volja i ta misao, koje sputavaju država i obrazovani slojevi, ispoljavaju uvek i svuda gde narod sam stupi na poprište i dela nagonski, kao u istoriji raskola (crkvenog rascepa) i sekti — u oblasti vere, i kao u istoriji kozaka i seljačkih pobuna za vreme ropstva — u socijalnoj oblasti. U tome pravcu otpočeše dakle populisti svoja istraživanja. Jedan prijatelj Kostomarova, Mordovcev, specialisao se u proučavanju »antidržavnih elemenata« u prošlosti, i Aristov je pošao za njegovim primerom. Već krajem pedesetih godina prošloga veka Kelsijev poče da proučava verske sekte u Rusiji, kao što su kasnije korisno činili Melnikov i Prugavin. V. J. Semevski bavio se posebno sebarstvom, o čemu je ostavio dokumentarne radove prvoredne važnosti. V. A. Mjakotin, koji je bio blizak prijatelj Semevskoga, pripada u izvesnom smislu toj školi; u odeljku ove Istorije gde on govori o Kijevskoj epohi, naići će čitalac na obaveštenja o tome koliko je narod učestvovao pri osnivanju države u južnoj Rusiji.

Liberalno zapadnjaštvo okupilo je izvestan broj naučnika koji su manje obraćali pažnju na istoriski razvitak, no koji su naučno ispitivali mnogobrojne dokumente o postupnom evropeiziranju zemlje. Tu treba na prvom mestu spomenuti S. M. Solovjeva, čija čuvena i već spomenuta Istorija ide do godine 1774 i oslanja se na arhivske dokumente koje je on prvi upotrebio i koje je on često navodio doslovno. Nema tesne veze između glavnih ideja i pričanja Solovjeva, koji se pre svega brine da ispuni svoju pripovedačku dužnost; ali, među opštim pogledima na koje se nailazi u njegovoj knjizi ima ideja o postupnoj evropeizaciji Rusije. I on usvaja pretpostavku da postoji organska veza između te evropeizacije i raznih faza u unutrašnjem razvitku Rusije; ali je njemu nedostajalo vremena da izbliza prouči taj razvitak, te zbog toga i nije dublje proučio niti dovoljno dokazao svoju glavnu misao. Brikner, profesor u Dorpatu, zaslužuje istu zamerku; on se isključivo ograničava na to da poredi spoljne uticaje koji objašnjavaju evropeizaciju Rusije, ne vezujući ih za unutrašnju istoriju zemlje.

A. N. Pipin († 1904), koji je odlučno nameravao da pobije slavenofilske teorije o prošlosti Rusije, napisao je o slovenskoj književnosti, o etnografiji raznih ogranaka ruskoga naroda i socijalnom pokretu nove Rusije niz opširnih studija, koja donose mnogo novih činjenica što ih je pisac nagomilao da bi potkrepio svoju tezu o liberalnom zapadnjaštvu i koje ostaju dragocena pomoćna dela.

Istoričari ruskoga prava, a naročito A. D. Gradovski († 1889), pokazali su se oštroumniji. Gradovski polazi od gledišta koje izgleda da treba da ga uvrsti među liberalne slavenofile, ali on dolazi do rezultata koji ga stavljaju u red liberalnih zapadnjaka. Jer, iako on polazi od slavenofilskoga shvatanja da je narodni organizam aktivan činilac i sposoban za napredak, ipak proučavanje ruskih ustanova, a naročito proučavanje ruske provincije, nije mu pružilo nijednoga primera u prošlosti da je narod igrao ulogu aktivnog činioca, kaogod što mu nije otkrilo da su postojali najneophodniji uslovi za normalan društveni život. Ipak, njega to ne navodi da — poput Čičerina — očajava zbog »naroda« niti da svu svoju nadu položi u »državu«. Iznenađen postupnim oslobođavanjem ruskih društvenih staleža počev od druge polovine XVIII veka, on se nada da će taj razvoj dovesti u budućnosti do oblasne autonomije. U svakom slučaju, daleko od toga da narod smatra za tromu i trpeljivu masu, on u njemu vidi jednu »živu snagu, jednu moralnu ličnost«; i baš to načelo aktivnosti sačinjava za njega binost nacionalnog pitanja; tako on oduzima od konzervativaca — dajući mu demokratski opseg — pojam »nacionalizma« koji su oni bili monopolisali.

V. I. Sergejevič, drugi jedan istoričar ruskoga prava, veruje više u aktivnu ulogu naroda u prošlosti. Po njemu, samo je za vreme moskovskog perioda ruske istorije, i to privremeno, narod ostao miran posmatrač, umesto da upravlja događajima; klice političkih sloboda postojale su u Rusiji, kaogod i u ostalim evropskim zemljama, ali su one tu bile ugušene tatarskom vladavinom i vizantiskim svatanjima. I on je posvetio sav svoj znalački trud da pronađe tragove tih klica. On vidi njihov potpuni razvoj u odnosima između vječa (narodnoga skupa) i kneza u staroj Rusiji; on ih otkriva i kasnije, u XVI i XVII veku, u Zemskim Soborima, skupštinama koje su ličile na savremene pretstavničke ustanove na Zapadu. On se čak trudi da ih otkrije i u pokušajima koje je vlada činila u XVIII veku da okupi zakonodavne odbore koji su imali da izrade građanski zakonik. Jedan učenik Sergejeviča, Latkin, posvetio je naročite studije Zemskim Soborima i zakonodavnim odborima XVIII veka.

Tvrdeći da su »sličnosti što ih pokazuju te ustanove sa zapadnjačkim ustanovama tako mnogobrojne, da ih nikako ne treba pripisivati slučaju i da se mogu objasniti samo dejstvom istih uzroka«, Sergejevič je zašao u uporednu istoriju, ali je M. M. Kovalevski, učenik Engleza Enria Samner Mena, uistini prvi zaveo u Rusiji uporedno proučavanje istorije, iako se on nije naročito odao ruskoj istoriji. Ova uporedna metoda duboko izmenjuje shvatanja istoričara. Pre svega, ona poništava tvrđenja slavenofila, koji su iz originalnosti ruske istorije izvlačili ubeđenje da se ona ne može porediti ni sa jednom tuđom istorijom. Ona konačno uništava i predrasudu da je svaka sličnost između ruske istorije i istorije zapadnih zemalja posledica neposrednog pozajmljivanja, i ona objašnjava sličnosti ne pozajmljivanjem, nego uporednošću bitnih razvoja istoriskoga života.

I tako je pitanje evropeiziranja Rusije potisnuto u drugi red. Sada je bilo glavno ustanoviti stepene sličnosti ili razlike između Rusije i Zapada u toku istoriskoga razvitka, zanemarujući pri tom tehničke i spoljne pozajmice koje je Rusija uzela od zapadne Evrope. Da bi se to postiglo, trebalo je pribeći sociološkim metodama. Ruski istoričari od 1880 do 1900 godine prihvatili su u većoj ili manjoj meri ovo novo shvatanje. Sve do 1905 godine ova generacija naučnika radila je mirno i pod normalnim uslovima naučnog života, posvećujući se u isti mah i univerzitetskoj nastavi. Zbog toga je korisno pozabaviti se univerzitetima koji su unapređivali naučno istraživanje i stvorili različite škole.

Najglavnija od njih bila je neosporno moskovska škola, koja je poslužila kao uzor drugim školama. Solovjev, sav zauzet pisanjem svoje Istorije, ne beše stvorio svoju školu. Zasluga za popularisanje novih shvatanja i metoda pripada pre profesorima opšte istorije nego profesorima ruske istorije. U Moskvi su naročito Maksim Kovalevski i Pavle Vinogradov bili prvi propovednici tih shvatanja. Kada ih je autokratska vlada primorala da napuste svoje katedre i da se nastane u tuđini, gde je Vinogradov uskoro stekao veliki ugled svojim predavanjima u Oksfordu i svojim radovima o istoriji engleskoga prava u srednjem veku, oni su ostavili dosta svojih učenika u Moskvi, gde je 1897 godine odlični naučnik Ključevski zamenio ostarelog Slovjeva. Svojom veštinom da ocrta istoriske ličnosti, kao i svojom oštroumnom analizom izvora, svojim darom istoriskog oživljavanja i svojom jasnovidnošću, Ključevski, čiji Pregled ruske istorije — objavljen pri kraju njegova života ili posle njegove smrti — ni izbliza ne odrazuje čar njegove žive reči, izvršio je veliki uticaj na javnost i na svoje učenike. Pod uticajem Vinogradova i njega, moskovski istoričari posvetiše se više proučavanju ruskih ustanova i socijalnim pitanjima, a to će reći unutrašnjoj istoriji. Ovoj školi pripadaju i P. N. Miljukov i A. A. Kizeveter, koji su napisali nekoliko odeljaka ove knjige.

Na Petrogradskom univerzitetu uticaj Bestužev-Rjumina još dugo je gospodario. On je smatrao da čitava savremena generacija treba da se posveti isključivo prethodnoj kritici izvora, naročito onih iz najstarijeg istoriskog doba, a da se uzdrži od pisanja ruske istorije ili pojedinačnih spisa na osnovu arhivskih dokumenata. Jedan od njegovih učenika Zamislovski, otišao je do krajnjih granica toga odricanja od svakog izvođenja zaključaka i svakog istoriskog konstruisanja; ali najmlađi od ovih istoričara, naročito S. F. Platonov, potrudiše se da dovedu u sklad tu tradiciju svoje škole sa življim metodama Ključevskoga i moskovskih istoričara; iako se još nailazi na uticaj Bestuževa i Zamislovskoga u radovima E. Šmurloa, nasuprot tome Lapo-Danilevski, Družinjin, Đakonov, Prjesnjakov i Pavlov-Silvanski usvojili su potpuno pravac moskovske škole. Ipak, nacionalni pravac, koji takođe potiče od Bestuževa, još postoji i njega pretstavljaju Filevič i Čečuljin.

Petrogradska istoriska škola izvršila je svoj uticaj i na radove Ikonjikova, profesora Kijevskog univerziteta, pisca jedne važne studije, iako donekle bezoblične i glomazne, o istoriografiji i bibliografiji ruske istorije. Uticaj pravnih istoričara istoga univerziteta, Gradovskoga i Sergejeviča, bio je veoma jak, na primer na Droček-Drozdovskoga, Lohvickoga, Petrovskoga i Filipova — u Moskvi; na Vladimirski-Budanova i Romanovič-Slavatinskoga — u Kijevu; na Zagoskina — u Kazanju, i Ditjaćina — u Harkovu, od kojih imamo, osim nekoliko opštih pregleda, čitav niz dragocenih rasprava o istoriji prava i raznih ustanova, posebice središnih ustanova.

Na Kijevskom univerzitetu, čije istoriske tradicije potiču od Kostomarova, proučavala se naročito oblasna istorija ukrajinskoga juga. Proučavanje oblasne istorije započeo je u Moskvi svojim radovima Bjelajev, za kojima su došli radovi Korsakova, Peretjatkoviča. Ilovajskoga, Borzakovskoga i M. Ljubavskoga, koji se naročito bavio istorijom zapadne Rusije i Litvanije. Ali u Kijevu ta proučavanja dobiše veoma jasno političko obeležje, jer postaviše sebi za cilj, prema učenju Kostomarova, da dokažu pravo oblasnog stanovništva i teritorija na kojima ono stanuje ka samoupravu ili čak i na nezavisnost. Tvorac te kijevske škole je V. Antonovič, istoričar velike kneževine Litvanije. Njegovi učenici, na koje je on izvršio jak uticaj, odali su se prvenstveno proučavanju istorije južnih ruskih kneževina u doba prevlasti Kijeva; Hruševski, Bahaljev, Molčanovski, Andrijašev, Golubovski, Dovnar-Zapoljski, P. Ivanov, V. Ljaskoronski i Evarnicki, pored ostalih, objavili su korisne rasprave. M. Hruševski, kada je 1894 godine postao profesor univerziteta u Lavovu, uze na sebe ulogu branioca novih ukrajinskih težnji. Bahaljev je igrao, u manjoj meri, sličnu ulogu na Harkovskom univerzitetu.

Doba marksističkog upliva obeležava, počev od 1890 godine, pretposlednju fazu ruske istoriografije. Iako je, teoriski, marksizam pripomogao da se unište izvesne istoriske predrasude koje su se bile raširile oko 1870 godine u doba populističkog uticaja, on ipak nije uneo mnogo novina u istorisko proučavanje događaja. Pod njegovim uticajem napisana je najpre knjiga Tugan-Baranovskoga o ruskoj fabrici, a potom značajno delo N. Rožkova o seoskoj ekonomiji u XVI veku, i prilično interesantna Ruskaja Istorija u 4 sveske, izdavana više puta, od M. X. Pokrovskoga. Većina mlađih istoričara, učenici Ključevskoga, nisu pošli za tim novim pravcem, već su se i dalje posvećivali proučavanju unutrašnje istorije, naročito ekonomskoj i socijalnoj istoriji, kao Bologovski, Gautier, Jakovljev, Bahrušin, Zaozerski, Vernadski i drugi.

Nedavno je jednu novu istorisku doktrinu stvorila jedna grupa ruskih izbeglica iz mlađe generacije, i oni su se nazvali evrazisti. Najglavniji među njima su knez N. S. Strubeckoj, P. N. Savicki, L. P. Karsavin i P. P. Suvčinski. Pod uplivom protivtuđinskog posleratnog pokreta, kao i Danilevski posle poraza na Krimu, oni su najpre pokušali da se vrate slavenofilskom pokretu, trudeći se da dokažu kako je ruski duh originalan, kako njegova originalnost dolazi od pravoslavlja, a da je nalazila političkog izraza u monarhiji. Potom, kako im se »slovenstvo« uopšte učinilo odveć prožeto evropskom kulturom, radije su ga zamenili »azijatstvom«. Ruska carevina, kako je oni shvataju, bila je nekadanja carevina Džingis-Hana, koja se geografski nalazila između granica Evrazije, a to je »kontinent istočne Evrope i zapadne Azije«, ogromna teritorija koja nije ni Evropa ni Azija, ali koja obrazuje jednu ekonomsku i geografsku celinu i dovoljna je sama sebi. Nekoliko evrazista, Suvčinski, Karsavin, Svjatopolk-Mirski, kasnije su se odvojili od ostalih i obrazovali levičarsku grupu. Oni su se pomirili sa idejom jedne sovjetske Rusije, koja im se ukazuje kao početak azijatskoga carstva o kome oni sanjaju, sposobnog da započne eru preobražaja »materije« i oduhovljavanja života, a pod upravom jedne »ideokratske« vlade koja bi pretstavljala jednu »demotičnu« upravljačku klasu. G. Vernadski, u Obrisu ruske istorije (Načertanije ruskoj istorii), pokušao je — bez velikog uspeha — da napiše jednu evrazisku istoriju Rusije; njegov novi udžbenik, A history of Russia, što ga je objavio univerzitet u Yale-y 1929 godine, ima skromnije težnje.

Strani istoričari, nemački, francuski i engleski, dali su korisnih priloga za rusku istoriju, bilo sažimajući istraživanja ruskih istoričara u skupne preglede ili pojedinačne rasprave, bilo uzimajući iz arhiva ministarstva spoljnih poslova raznih zemalja građu za originalna dela o međunarodnim odnosima Rusije. Takva su dela: Geschichte des russischen Staates, Kamburg i Gota, 7 svezaka, 1832—1866, od Štrala i Hermana; sjajan pregled od Teodora fon Barhardija, Gеsсhiсhte Russlands u. der Europ. Politik (1814—1831), Lajpcig, 3 sveske, 1863—1877; studija Teodora Šimana u Onkenovoj zbirci, Russland, Polen und Livland bis im XVII Jahrhundert, Berlin, 1886, i njegova Geschichte Russlands unter Kaiser Nikolaus I, Berlin, 4 sveske, 1904— 1913; i najzad već spomenuti radovi A. Briknera. Najskorašnjiju studiju u kojoj su iskorišćena nova ruska istraživanja napisao je Karl Štelin, koji je zamenio Šimena na katedri istorije istočne Evrope na Berlinskom univerzitetu; ta studija, pod naslovom Geschichte Russlands seit den Anfängen bis zur Gegenwart, treba da iziđe u tri sveske, od kojih je prva izišla 1928, a druga 1931 godine.

U Francuskoj se nije mnogo pisalo o celokupnoj istoriji Rusije, Odlična knjiga Anatola Lerua-Boljea, L' Empire des Tsаrs (3 sveske), ipak daje veoma tačan i dubok opšti pregled. L' Histoire de lа Russiе od Alfreda Ramboa, koju je objavio E. Oman (7. izdanje), još uvek je korisna i sadrži bibliografiju dosta potpunu za svoje doba. K. Vališevski posvetio je niz knjiga, nejednake vrednosti, razdoblju koje počinje od Ivana Groznog pa do Aleksandra I; njegovu pažnju privlači skoro isključivo anegdotična istorija i intimni život pojedinih ličnosti; ipak, njegova lična istraživanja po savremenim memoarima i arhivskim dokumentima omogućila su mu da pokatkad stvori interesantne istoriske slike.

Na engleskom, osim celokupnog dela Ser D. Makenzija Valasa, Russiа, 1912, mogu se navesti: dobar udžbenik Morfila, Russiа, u zbirci Story of the Nations, Njujork, 1891, i njegova History of Russia, Njujork, 1902; niz monografija, sličnih monografijama Vališevskog, od Nisbeta Beina; potom u Тhе Cambridge Modern History (sv. XI—XII), Rеасtiоn and Revolution in Russia (1861—1909) od Cep. B. Pejrsa. A History of Russia, od ovoga pisca, pretstavlja izvod iz njegovih predavanja na Londonskom univerzitetu i daje bibliografiju. Za XIX vek, Skrajnova knjižica The expansion of Russia, 1915 (Kembridž, istoriska serija), koja sadrži bibliografski spisak, zaslužuje takođe da se spomene.