Zlata sa Glasinca
Zagledao sa Zagorja Haso
L’jepu Zlatu paše od Glasinca,
Gledali se tri godine dana.
Kad četvrta nastala godina,
Zaprosi je sa Zagorja Haso, 5
Zaprosio, pa je isprosio —
Prsten dade, svadbu ugovara,
Da je vodi do petnaest dana.
Ne prođoše ni tri b'jela dana
Od kako je bješe isprosio, 10
Dok mu stiže knjiga žalovita,
Od Zlatije sa Glasinca ravna.
U knjizi mu 'vako govoraše:
„Srce, dušo, sa Zagorja Haso!
Kad uskupiš kitu i svatove, 15
Ti ne vodi tuđina djevera,
Ni tuđinku mladu jenđi-bulu,
Već povedi koga od rodbine,
Ja li majku, ja li svoju seku,
Ja li tetu, materinu seku. 20
U mog babe deset robinjica,
Devet ih je mladih poudao
Sve na ime jedine Zlatije,
Desetu je tebi ostavio.
Ako tebi, sa Zagorja Haso, 25
Mjesto mene robinjicu dade,
Živoj će mi moje srce pući!
Da ti kažem, sa Zagorja Haso,
Po čem’ će je jenđa poznavati:
Mladež joj je na desnom obrazu, 30
A ranica na lijevoj ruci."
Kad je Haso knjigu razumio,
Smrče mu se, ništa ne viđaše;
Šćaše prolit suze od očiju.
Osaburi, jer ga stid bijaše 35
Od sestrice, koja ga gledaše.
Kad mu seka tugu opazila,
Ovako mu mlada progovara:
„Mili brate, od majke rođeni,
Kakva te je obuzela tuga, 40
Oklen knjiga, vatrom izgorjela,
Te je tako pusta, žalovita?"
Govori joj sa Zagorja Haso:
„Ne pitaj me, moja mila seko,
Ova knjiga od moje Zlatije, 45
L’jepe kćeri paše sa Glasinca.
Evo slušaj šta mi Zlata piše."
Pa joj Huso knjigu proučio.
„Vid’ nevjere, paše sa Glasinca,
Što ću sada od života svoga? 50
Nemam majke, ni majkine seke,
Imam tebe, al' si neudata,
Ne mogu te poslat’ za jenđiju,
Jer se bojim hile na Glasincu!"
Kad ga sestra l'jepo saslušala, 55
Ona njemu tiho progovara:
„Ne brini se, moj brate jedini,
Ne brini se za me neudatu —
Ja ću tebi u jenđiluk poći.
Ne boj mi se, što sam neudata, 60
Neće mene lako prevariti,
Ja ću njiha sviju nadmudriti."
Kad to čuo sa Zagorja Haso,
Proli suze, sestru zagrlio,
Zagrlio, pa je poljubio: 65
„Blago meni od sad do vijeka!
Kad te imam da mi sad pomogneš."
Stade kupit’ kitu i svatove,
Kupi svate, šalje po djevojku.
Ja da vidiš lijepe Fatime, 70
Mile seke sa Zagorja Hase,
Kako se je mlada opremila!
Obukla se što ljepše mogaše,
Na se metla biser i dukate,
A obukla dibu i kadifu — 75
Ona vodi četiri robinje
Da joj nose skute i rukave.
Kad dođoše paši na Glasincu,
Sve svatove l’jepo dočeikaše,
Ponajbolje Fatimu djevojku: 80
Na rukam' je u dvor unesoše,
Na meko je šiljte posadiše,
Veliki joj ićram učiniše.
Svi mišljahu da je cura luda,
Pa da će je moći prevariti; 85
Gledala je pašina hanuma,
Gledala je iz druge odaje,
Gledajuć' je na njoj opazila
Da je cura mudra i razumna,
Ne bi rek'o da je sa Zagorja, 90
Već bi rak’o da je iz Stambola.
Kad to viđe pašina hanuma,
Ni malo joj milo ne bijaše,
Pa doziva Kumriju robinju:
„Kumrijice, po bogu sestrice, 95
Jenđa nam je odviše razumna,
Ona će nas sviju nadmudriti,
Hoće našu odvesti Zlatiju.
Hajde muti medena šerbeta,
U njeg’ bacaj mnoge benđeluke, 100
Neš li kako obenđijat jenđu,
Da je mladu rezil učinimo,
A i njena brata sa Zagorja."
U mlađega pogovora nema:
Ona ode mutit šerbe hladno, 105
U njeg’ sipa mnoge benđeluke,
Pa ga nosi Fatimi djevojci.
Progovara Fatima djevojka:
„Hvala tebi, Kumrija robinjo,
Kako sam se od majke rodila, 110
Šerbeta se nisam okusila."
Vrati šerbe Kumrija robinja,
Šerbe vrati, a kahvu prihvati,
U nju sasu mnoge benđeluke.
I kahvu joj tako povratila. 115
Mudra bješe Zagorka djevojka,
Mudra bješe pa se dosjetila,
Da će biti hila u ićramu.
Iza toga mnogo i ne prođe,
Dok evo ti pašine hanume, 120
Pred njom Fata na noge skočila,
Polećela pašinice ruci.
Lijepo se prije pogledale,
Za l’jepo se upitale zdravlje.
Sve je pita pašina hanuma, 125
A Fatima mudro odgovara.
Sve Fatima po dvoru razgleda,
Ne bi l’ gdje god opazila Zlatu
Ili onu mladu robinjicu,
Štono su je namjenili Hasi. 130
Malo bilo, za dugo ne bilo,
Dok i akšam pade na zemljicu,
Dok evo ti gospodske večere.
I tu Fata na oprezi bila,
Vrlo im je malo večerala. 135
Večerali i akšam klanjali.
Kad je bio vakat od počinka,
Ode Fata u jednu odaju,
Zaključa se sama u odaju,
Skinula se, legla u dušeke, 140
Pokraj sebe oštar nož metnula,
Ako bi joj došlo do nevolje,
Da se ima čime obraniti.
Kad u jutro jutro osvanulo,
Osvanulo i sunce granulo, 145
Dok zavika lijepa djevojka,
Govorila pašinoj hanumi:
„Hajd’ izvedi Zlatiju djevojku,
Da je vidim, da je prstenujem!"
Dok evo ti dvije robinjice, 150
One vode na prsten djevojku,
Zavijenu u b'jele jašmake
I feredžu od zelene čohe.
Kad to viđe Zagorka djevojka,
Odmah se je jadu dosjetila, 155
Skoči mlada, k'o da ne sjeđaše,
Pa prilazi pašinoj hanumi,
Ovako joj mlada govorila:
„Čudan adet u vas na Glasincu,
Da djevojku zavijenu date 160
Prstenovat i adet provesti!"
Progovara pašina hanuma:
„Vaki adet u nas na Glasincu,
Da s’ djevojka nikom ne otkriva
Dok ne dođe đuveginu dvoru." 165
Osmjehnu se Zagorka djevojka,
Preko smjeha tiho govorila:
„U nas opet adet na Zagorju —
Dobro viđet što ćemo uzeti,
Što li ćemo u svoj dvor dovesti!" 170
Onda priđe mlađanoj djevojci,
Zguli jašmak sa bijela lica,
A uzgrnu uz ruke rukave:
Kad joj mladež na desnom obrazu,
A ranica na lijevoj ruci, 175
Po tom pozna da nije Zlatija,
Već robinja davno obljubljena.
Kad je viđe Fatima djevojka,
Škripnu zubom, a podviknu glasom:
„Stid te bilo, pašina hanumo! 180
Što mi šćaše hilu učiniti,
Da moj bratac hoće robinjica,
U dvoru ih do devet imade,
Izabrat' bi mogo koju hoće."
Ona trči uz bijelu kulu, 185
Razmahnu se tražiti Zlatiju —
U devet je soba ulazila,
Ni u jednoj ne nađe Zlatiju:
Pred desetu sobu dolazila,
Ali soba bješe zaključana. 190
Za njom trči pašina hanuma;
Zavika joj Fatima djevojka:
„Otvor’ vrata od ove odaje!"
Pašinica njojzi govorila:
„Ja ti ne sm’jem otvoriti vrata, 195
Ni ja ovdje nikad ne ulazim,
Nije tudi Zlatija djevojka,
Već je tudi moga paše blago."
Razljuti se Zagorka djevojka,
U vrata je nogom udarila, 200
Popustila brava dubrovačka,
Odletjela sa baglama vrata!
Tu ulazi jenđija djevojka,
Na veliko čudo udarila:
Tudi nađe Zlatiju djevojku, 205
Suze lije, a sebe proklinje!
Ja kakva je, žalosna joj majka,
Tužnija je od svake robinje.
Kad je viđe Fatima djevojka,
Prema njoj se mlada rasplakala! 210
I uzima za bijelu ruku,
Odvede je u svoju odaju,
Pa je brzo tudi opremila,
Prsten metla, duvakom pokrila.
Sve to gleda pašina hanuma, 215
Al' ne smije ni usta otvorit’,
Jer je ljuta Zagorka djevojka:
Na svatove srklet učinila,
Spremiše se kićeni svatovi,
Pod djevojke konje poturiše, 220
Pa krenuše na Zagorje ravno.
Rastaše se dvije nove prije,
Da se više nikad ne sastanu.
Odvedoše lijepu Zlatiju
A njome se Haso oženio 225
I s njome je porod izrodio.
