BOŽIĆNE PRIČE
Pisac: Milena Miladinović
Kratka zbirka priča Milene Miladinović (1868-1928). Novi Sad 1904. Originalno izdanje u slikama: MILADINOVIĆ, Milena - Božićne priče


Milena Miladinović

Kad zvona zvone uredi

O, kako lepo govore zvona, o kako su im divne reči koje se čuju u razno doba, samo treba čovek da ih razume. Jer mu svojim tučnim jezikom svaki put drugo nešto kazuju.

Kad subotom u veče zvoni na večernje, tada znamo, da je dovršen sav nedeljni rad, i da će nastupiti i za dušu i za telo odmor. I kad u nedelju prvi zvuk njihov odjekne, tad opominju čoveka, da dade Bogu što je božje, i zovu ga da pođe u crkvu na molitvu, a onoga, koji je zbog kakve smetnje ostao kod kuće, podseća, da se dosta njih toga dana iskupilo u crkvi, da se pomole za sebe i svoje, a sveštenik da šalje tople molitve višnjem Tvorcu za čitavo čovečanstvo.

A kad se začuje da zvoni na Dostojno, tada kao da kazuju ti zvuci, da se mir i tišina spušta s neba na zemlju, kako bi ovladao mir i u srcima čovečjim. A kako tek milozvučno zvone zvona na Božić. „Hristos se rodi!“ Tako zvona pozdravljaju sve hrišćane. „Hristos se rodio, da tvoje grehe ispašta i da se za nas žrtvuje“. I staro i mlado se neobično raduje tada, a rekla bih čisto, da se na taj dan i zvona raduju, jer radosno a ujedno i ozbiljno dovikuju: Hristos se rodi!

Pa se za časak čoveku učini, kao da vidi, kako se malo božansko dete, Božić, diže iz jasala vitlejemskih, a i anđele kao da čuje, gde se lepršaju oko malog novorođenčeta, i da pevaju božanstvene pesme, te mu se čisto čini, kao da ga anđeli krilima po obrazu miluju.

A o Uskrsu? Još se nije počela noć od dana deliti, još se ne ukazuje rujna zora proletnja, kad zagrmi prva prangija, a odmah zatim začuje se da zvona zvone. Tada obuzima čoveka neobičan osećaj, jer u duši mu se prikazuje, kao da će za koji čas da vaskrsne bogočovek, koji je stradao pa i umr'o za spas sviju ljudi. I na zvonki glas zvona hita svaki u hram božji, da proslavi najveće slavlje: Vaskrs Boga na krstu razapetog!

U crkvi gore silne sveće, jer je još noć: oko nas je svečana tišina, koju prekidaju samo svete i božanske pesme. I pre, no što će se dovršiti jutrenje, navešćuje sveštenik vaskrs spasiteljev sa rečima: „Hristos vaskres“, a veselim srcem odgovaraju svi: „Vaistinu vaskres“. Radosno pak objavljuju svetu zvona tu milu vest, a s duše čovečje kao da pada teret veliki, pa se u crkvi čuje ona divna pesma: „Hristos vaskrese“, koju svaki s radošću poje i koja svakom hrišćaninu uleva u dušu vanredni osećaj, osećaj radosti i sreće. Sa istoka već počinje da rudi zora i prvi zrak sunčani meša se u crkvi sa svetlošću sveća, pa daje crkvi izgled još božanstveniji. Sva je priroda oživela, iz velikog zimskog sna zemlja se probudila, kida ledenu koru mraza, pa se i opet oruža za nov život, te zajedno s ljudima slavi praznik Hristova vaskrsenja, koji kao da nam dovikuje:

„Hristos vaskres’! Slabi, mali
Ne drhćite od strahote,
Samo paz’te, šta vas uči
Sinak božji sa Golgote!“ (Z. J. J.)

O Duhovima pak, tom letnjem prazniku, kad zabruje zvona a njihov glas donosi tihi povetarac do nas, tada i cveće od milja zatrese svojim čašicama, pčele zuje, a tice veselo cvrkuću po vazduhu; unaokolo se širi miris od raznog poljskog cveća, a livada izgleda kao divan šareni ćilim, što ga je Bog tkalac načinio prosto i prekrasno.

Mi vidimo zelene livade, plodna polja, pa ma i ne bili u crkvi, šaljemo tople molitve Svemogućem, koji u svojoj prevelikoj ljubavi ne zaboravlja ni najmanjeg crvka na zemlji.

Pa kad se duša čovečja dade na veliki put, sa ovog sveta na onaj, a telo čovečje leži izmoždeno na samrtnoj postelji, tada zazvone zvona, da objave smrt pokojnikovu. Zvuci njihovi dižu se gore k nebu, pa izgleda, da sa sobom u letu nose i dušu čovekovu, koja se malo čas s telom rastala. Ali ti zvuci zvona dopiru i do srdaca pokojnikove rodbine i prijatelja tako, da srca njihova od žalosti i tuge zastrepe i zadrhću.

A kad zazvoni na opelo, tada isprva izgleda, kao da nas zvona opominju, da će pokojnikovo telo među nami još samo nekoliko trenutaka biti, a zatim kazuju, da se sprovod kreće na poslednji rastanak sa pokojnikom, pa srce hoće da nam od tuge prepukne, te nam glas zvona još žalosniji izgleda, pa nam se čini, kao da s nama zajedno i zvona osećaju. Kako ono kaže pesnik:

„Tužno s hrama
Bruji zvono,
Na opjelo,
Zvoni ono
Žalovito ječi ka’ u bolu ljutu,
Jer nekoga prati na zadnjem mu putu“.
(„Zvono“ od Šilera u prev. Kosanovićevom).

Najposle dođe nam glas zvona n kao pesma utešnica, koja nam kazuje, da se ispred smrti niko ukloniti ne može, i da se sudbini moramo pokoriti.

Kod sprovoda po gdekojeg bezdušnog bogataša bruje zvona silno, na kao da bi htela da kažu, da zvone bez ikakva osećaja, a njihovo brujanje ima samo da prikazuje srca bez osećaja u pratilaca, koje posle pogreba očekuje dobra daća, da bi došli k sebi od „prevelike žalosti“. A koliko puta tek zvoni samo malo zvonce kod kakvog siromašnog pogreba, gde ono malo pratilaca ispraća pokojnika sa istinskom tugom i teškom žalošću. A ono malo zvonce zvoni tako polako, tako tužno i sumorno, da onom, koji ga jedanput čuje, neprestano u pameti ostane.

Neobično se zvoni na oblake, što je na mnogim mestima običaj. Kad zatutnji potmula grmljavina i ognjene munje se poigraju po crnim oblacima, kad se sklanja i čovek i životinja pod krov, tada se pomešaju u užasnu grmljavinu zvuci zvona, kao da bi htela od gore sa visoke kule da preduzmu borbu protiv munja i oblaka, kao da bi htela da razgone opasnu oluju i oblačine, a malo opet posle toga, kao da mole višnjeg Tvorca, da se smiluje na ratara, koji je u znoju lica svoga onolike plodne njive obradio, pa sad strepi za plod svoga rada neumornog.

A najužasnije je kad zvoni na vatru, jer tada zvuk zvona zove brzo čoveka u pomoć na mesto, gde se nesreća dogodila, pa kao što je čovek tada uzbuđen, tako mu se čini, da i nepravilni otkucaji zvona kazuju, da su i zvona uzbuđena, pa mnogi od straha pretrne, jer:

„Šta to zvoni sad u noć!
U pomoć!
Ka’ od krvi
Rudi zrak,
Al to nije zori znak!
- - -
Joj; pršteći plam se diže
Ka pomaman širom siže,
Dugim šorom kuće liže“.
(„Zvono“ od Šilera).

A kad zvona pomalo prestaju i sasvim prestanu, onda svaki zna, da se vatra gasi i da neće daljeg maha obuzeti, pa je stoga i mirniji.

Ali koja su to zvona, koja najlepše zvone na svetu?

Zvona zavičaja tvoga! I makar u najmanjem selu da si se rodio i ma da si bio dugo od kuće u velikom svetu, ipak kad se posle mnogo godina u svoj zavičaj vratiš, a tvojim očima se ukažu zeleni brežuljci, koje jedino još svojim nazvati možeš, pozdraviće te veseli zvuci zvona tvoga seoceta, ako nikog nemaš od tvojih, da te pozdrave, pa će ti zvona radosno dovikivati: „Zdravo da si i dobro došao u svoj zavičaj!“ I tebi će izgledati, kao da sa svojim pozdravnim zvukom šalju na tebe i božji blagoslov. A to seosko zvono sa poznatim zvucima milije ti je, nego i najveće zvono, a zavičaj ti je opet drag kao i pre.

Ljubav pobedila. uredi

Napolju duva jak, hladan vetar, i snažno trese prozore na kućama. Plamenovi uličnih svetiljaka ljuljaju se tamo-amo i izgledaju u hladnom večernjem vazduhu još veći. Ljudi neprestano idu ulicama brzo a na licu im se vidi neko svečano očekivanje, a pri tom nabavljaju, što im je još potrebno, jer je Badnje veče.

U jednoj sobi, koja je krasno nameštena bila, hodala je gore dole tihim, al nemirnim koracima jedna mlada bleda žena, sa stisnutim pesnicama, a pri tom je ukočenim očima gledala preda se.

„Ta to se ne može više životom nazvati“, šaputala je ona. „Tako dalje ne može ići, ili-ili, ja ne mogu to više izdržati, nemam više snage“.

Oči joj počeše goreti i učini joj se, kao da se koprena prevlači preko nameštaja, preko svetiljke, preko svega... I tada metnu ruke na oči i briznu u plač.

Ima već šest godina, kako je pošla za čoveka, koga je volela. O kako je tada srećna bila!... I kako je oboje jedva čekalo, da postanu muž i žena! A sreća ih nije ni obmanula i voleli su se kroz sve te godine uvek podjednako kao spočetka. Ali, ali... mada je njen muž neiskazano dobar bio, ipak je bio često „vrlo tvrdoglav“ i nije joj hteo uvek po volji učiniti, kako je ona to očekivala.

Od detinjstva bila je naviknuta, da bude sve po njenoj volji, pa se zato i srdila, ako joj volja nije ispunjena bila. Ispočetka se srdila malo, posle više, a najposle je njena ljubav ipak pobedila, iako po gde-kad sa malim nezadovoljstvom u srcu; ali pored svega toga živeli su uvek vrlo dobro i bili su srećni zajedno sa svojom malom ćerkom od četiri godine.

U to dođe onaj nesrećni dan, kojeg ona nikada nije mogla zaboraviti. Zbog jedne malenkosti su se posvađali, ali toga puta preduzela je sebi, da ne popušta.

A on je opet mislio, da će jednom ugušiti njeno jogunstvo, te zato i on nije hteo da popušta. Reč po reč i oboje se razljute i kako to obično biva, reče jedno drugom reči, koje bolje da nisu ni izustili.

Krv joj pojuri u glavu i gotovo kao izvan sebe, stavši upravo pred njega, dobaci mu ružnu uvredljivu reč u lice. Što se iza toga dogodilo, na to nije htela ni da misli. Stid joj obuze lice. O Bože . . . On podiže ruku i ošinu je po obrazu. . . . Ćušio ju je. Iako je to nije bolelo telesno, al ju je bolelo duševno. Ta ona nije dobila boja ni od svoga roditelja.

U ljutini zgrabila je tada dete i u kućnoj haljini još te večeri odjurila je svojoj materi. Od to doba je pretrpela muke samrtne. Njen muž nije ju ni jednom rečju pozvao natrag, a ona je očekivala, da će je pozvati kući i još moliti za oproštenje.

Ona bi se doduše isprva nećkala običaja radi, ali bi mu tada velikodušno oprostila. Ali on ne dolazaše, ... ta on je zacelo ne voli više, a možda je nikad ni voleo nije. Ali kako su onda mogli tako srećno živeti kroz punih šest godina?

Kad god je pomislila na ono srećno doba, uvek bi joj u srcu neobično bilo, tako, da joj je prošla volja za nećkanjem, te bi svome mužu rado pohitala na susret, i s poljupcem bi mu se obesila o vrat, samo kad bi on došao, — ali on nažalost ne dođe nikako.

Prošlo je bilo već tri meseca i mati joj je nebrojeno puta govorila, da se kao dobra i valjana žena vrati svome mužu. Ali ona da popusti! Radije će umreti, nego sada popustiti. Ta on ju je smrtno uvredio, a najveću žalost zadalo joj je njeno dete, jer pedeset puta bi na dan pitalo, gde joj je tatica i kad će opet spavati u svojoj lepoj dečjoj postelji kod njega, kad će videti svoje lepe igračke, što joj je tata kupio. Osobito se radovalo dete svojoj velikoj lutki sa plavom kosom i plavim očima, koja je mogla izgovarati reči „mama“ i „tata“. Ovde kod stare majke nije joj se dopadalo već i stoga, što ju je mati slabo milovala, jer je ona vrlo često nemo i snuždeno po sobi gore dole hodala, ili je na divanu ležala i plakala. Samo kad bi ko na vrata kucnuo, skočila bi i gledala ko dolazi, i kad je dete videlo, kako mu majka plače, mislilo je uvek, da je tome stara majka kriva. Tad bi potrčalo divanu i zagrlivši mater šaputalo bi joj: „Hajdemo, mamice, kući, hajdemo! Tata zacelo čeka na nas, a ovde nije dobro, ti ovde uvek plačeš!“

Te su je reči pekle u srcu kao žeravica.

Ali danas joj je bio najužasniji dan od sviju do sada, i mlada žena je mislila, da ga neće moći preživeti. „Hoće li i ove godine mala Boga doći!“ Već od osam dana pred Božić neprestano ju je pitalo dete: „Je li, mama, hoće li mala Boga doneti tatu?“ I kad ju je mati umesto odgovora samo tužno pogledala, tada je još kao mala mudrica dodala: „Da, da, doneće ga mala Boga zacelo!“ A najviše je tištala mladu ženu pomisao, da će Božić proći, a muž da joj neće doći. Kako je inače pre o Božiću obradovao svakojakim poklonima i nju i dete. Kako ju je toplo zagrlio, da je mislila od velike sreće umreti. O kako su se oboje radovali tim svecima, tim doista porodičnim praznicima. A sad će ih sam provesti . .. sam, bez nje i deteta, i u tuzi. Ta i on se mora setiti minule sreće... Minule sreće?... Kod te pomisli teknu je nešto u srce.

Badnje veče . . .

Mlada žena gledala u svoje dete, koje je neprestano nešto očekivalo, od kako se svetiljka upalila.

Skoro nesvesno skoči i potrči k prozoru i razgrnu zavese. Kroz prozor opazi zvezde. I izgledaše, kao da je treperave zvezde pozdravljaju. Beskrajni svečani mir spuštao se s neba u njenu dušu. U počast praznične ljubavi i mira upalio je Svemogući milijun milijuna sveća, a njoj se učini, kao da oseća prisustvo Božanstva, koje je to sve stvorilo...

U to je neko trgne za haljinu... Iza nje je stajala mala kći joj, te pogledajući neobičnim pogledom pitala ju je: „Je li mama .. . je li mala Boga već donela tatu?...“

Dva minuta docnije bili su oboje već na ulici, a u sobi je stajala stara mati i slala tiho svoj blagoslov na kćer...

Nasred jasno osvetljene sobe stajao je mladi muž i baš je drhtavom rukom razvijao razne poklone. Na jedan mah začu se tiho kucanje i on pohita k vratima... U njegovom zagrljaju ležale su i žena i dete.

„Oprosti mi, oprosti, što sam te ostavila, oprosti mi danas, kad i Bog svima ljudima prašta... Ubi me, nek ti je Bogom prosto, ali bez tebe ne mogu biti, nikada, nikada!“

„Ja sam znao, da ćeš ti danas doći“, – odgovori muž potreseno. „Neka ti Bog oprosti, kao i meni“.

A mala devojčica, čim je ugrabila priliku, otrčala je do svojih poklona i zapoja dečjim glasom u najvećoj sreći, kako je od pre navikla bila: „Roždestvo tvoje....“ a materi joj tecijahu suze, ovoga puta od prevelike sreće.

Silom ništa. uredi

Letnje doba bilo. Seno se uveliko kosilo, pa i Đorđe, mladić od svojih devetnaest godina, izišao je sa svojom braćom na livadu. No moglo se primetiti, da mu posao ne ide od ruke, jer bi počešće zastao i naslonio se na kosu i nekud u daljinu gledao. Braća su opazila njegovo zastajkivanje i zamišljenost i bilo im ga žao, no ipak ne rekoše ništa. Najposle svršiše posao i odoše kući.

Kod kuće poradiše još neke poslove, pa onda sedoše svi ukućani u dvorište da večeraju. Toga dana bili su sa svima poslovima gotovi, te su mogli da se odmore, a sutra je i onako nedelja.

Đorđe je malo jeo. Mati ga je sa pritajenom tugom posmatrala, dok se otac svemu činio nevešt. Mlađe ženske počistiše brzo dvorište; ulice su još pre toga bile pomele, a reduša je još na brzu ruku sklonila posuđe i ugasila vatru na ognjištu. Zatim odoše svi na bunar, da se vodom osveže i umiju. Onda odoše mlađi u svoje vajate, a otac i mati u kuću da spavaju. Tako prođe jedan sahat. Mesec se uzdigao visoko na obzorju, pa je svojom srebrnastom svetlošću obasjao selo i polja, da se sve belasalo. Nastupila tišina noćna, pa se jedino čuje cvrkut razdraganog cvrčka, kome godi mesečina i tišina.

*

Sve selo snom mrtvim spava. Samo mati Đorđeva u sobi nije mogla ni oka sklopiti, jer je neprestano mislila, kako joj je mezimac tužan i neveseo, i kako neobično izgleda. Ta kako je pre tri dana veseo bio. No tada mu otac reče, da ga misli ženiti. Nikada ne može zaboraviti onaj uplašeni pogled svoga mezimčeta, kojim pogleda svoga oca. A otac taj pogled ili nije primetio, ili ga nije razumeo, dok je njoj nežno srce materinsko kazivalo, da njen Đorđe strahuje od namere očeve.

Ona mu je iz očiju pročitala iznenadni strah, strepnju. — Od to doba ćutao je Đorđe, kud je god išao, a pri radu više nije pevao kao inače. Brižna mu mati videći ga tužna zabrinula se, pa od velike tuge nije mogla nikako zaspati, te polako tada ustade i lagano izađe u dvorište. Pri mesečini opazila je što je slutila. Đorđe je sedeo zamišljen pred čardakom naslonivši glavu na obe ruke. Polako pođe k njemu, al’ kad je on spazi, ustade i htede otići u svoj vajat, no ona ga zadrža rečima:

„Šta je tebi Đorđe?!“

„Ništa!“ — Odgovori on.

„Ti, kao da nešto tajiš od svoje matere!“ — No on je ćutao i gledao preda se.

„Je li, nije ti pravo, što ti je otac pre tri dana rekao?... Zar nije tako?“ — On je ćutao i dalje, samo se čulo njegovo teško disanje.

„Ta kaži bar svojoj nani istinu“ — reče ona blago. „Zar ti nemaš poverenja u onoj, koja te je rodila i odnegovala, i koja je na tebe pazila i pazi kao na zenicu oka svog?“

„Oh, nano“, — reče jedva jednom duboko uzdahnuvši. „Ta šta da ti govorim, kad će otac i onako učiniti, kako je naumio!“

„Ta reci mi samo, a ja ću ti pomoći koliko god mogu!“

„Nano“, — i on reče šta ga tišti, „nano, ja i Danica pazimo se još od detinjstva, ja sam njoj odavno rekao, da će samo ona moja biti i nijedna druga!“

„Oh, Bože“, — reče mati tužno, „otac je tako prek i što naumi, on izvede, a teško će popustiti, ali ja ću ipak pokušati!“

*

I još se dugo tiho razgovarahu, pa onda odoše da spavaju...

I pokušala je mati da oca odgovori od svoje namere, ali ništa ne pomože. — Ta ko će ga slušati, ako ne njegov sin! Tako mora da bude! Ta devojka, koju je on izabrao za sina svoga, bila je bogata i iz dobre kuće. Ta šta zna ono derište! Zato je otac tu, da se brine za njega i sreću njegovu. Na jesen mora biti svatova. On mora slušati. — Tako je od prilike mislio i govorio Đorđev otac.

*

Dođe jesen. Nastaše ružni kišoviti dani. Seoske ulice pretvorile se u more od blata i brčkavice. Jutrom rano otišao je Đorđe po konje na pašnjak, pa kad se vraćao kući začu, kako ga neko po imenu zove. On se osvrte i spazi Danicu, gde pod jednim drvetom stoji. Ona beše sva bleda u licu. On nju već dugo nije video, od kako mu je otac zabranio, da ide u kolo i da se s njome sastaje. Ali njega je uz prkos toj zabrani srce vuklo Danici. O, ta on mora s njome makar još jedanput govoriti. I ode do nje.

„Pomozi Bog, Danice“, — reče on uzdrhtalim glasom.

„Bog ti pomogao, Đorđe“! — odgovori ona tužno i tiho. „Je li istina, Đorđe, što sam o tebi čula?“

„Pa šta si čula?“

„Da se ženiš.“

„Tako... otac... hoće.“

„A ti?“

On ćutaše.

„A ti?“ — ponovi ona još jedared u oči mu gledajući.

„Ja... ne znam. — Ja ću morati... kako otac hoće. — Ne znam, zlo je sa mnom... umreću, propašću?“

„A znaš li ti, kako smo se jedno drugom obrekli?“

„Znam, — ja sam te voleo, i voleću te, dok sam živ, ali...“

„Znaš Đorđe“ — reče Danica tužno, — ženi se… radi kako znaš, ali prvo zvono, koje čuješ posle tvojih svatova da oglašuje, oglasiće mene. To ti ja kažem. A sad s Bogom ostaj!“ Rekavši to ode kući kao utučena.

*

I mada je mati oca molila, i mada je sin sve ćutljiviji, bleđi i tužniji bio, ipak otac ne popusti. „Pa šta mu je stalo toliko do Danice? Ona nema ni četvrtinu novca, koliko ona druga; a najposle ja sam i obećao, pa ne mogu drukčije“, tako je neprestano govorio Đorđev otac…. Nedelju dana pre svetog Aranđela bili su svatovi. Tako tužnog i nesrećnog mladoženje nije još nikad bilo kao što je Đorđe bio.... „Ta ne mogu je voleti, pa da je anđeo“, — govorno je svojoj materi više puta pre svatova; a otac je govorio: „Ništa, ništa, voleće se oni već; doći će samo od sebe“....

Bilo je to uoči Božića. Đorđe se baš vraćao kući iz varoši, gde je nakupovao raznih stvari za Božić.

Kad je bio blizu sela, začu zvono gde zvoni. I sam ne znade zašto, ali ga prođe svega jeza. Brže potera konje, da što pre dođe kući. Neka zla slutnja ga obuze, a glas zvona mu dođe tako tužan, tako žalostan, kao da nosi poslednji pozdrav duše, koja se za navek rastaje s ovim svetom.

Ušavši u selo sretne poznatu ženu, koja mu odmah doviknu: „Tvoja Danica ti je baš sad umrla. O jadnica, sirotica, sad baš idem tamo, da vidim, šta to bi!“

Đorđe više nit’ je što čuo, nit' je video, već je udarao po konjima tako da je brzo kući stigao, gde je svoga brata prizvao i konje mu predao, da ih ispregne, a on je kao bez duše otišao kući Daničinoj. Danica je ležala ukočena i bila sva bleda u licu. Otrovom od žigica skratila je sama sebi život…. I kad je položiše u kovčeg samrtni, ne mače se Đorđe ni za trenut od nje. On zaboravi na oca, na mater, na ženu, na sve. I posle pogreba, kad već svi odoše s groblja, vrati se Đorđe i leže sav bled u licu na njen grob zaronivši duboko ruke u zemlju.

Mati ga je posle kući odvela.

Od to doba promenio se on sasvim. Za svoju ženu nije ni znao da živi. Posle dve godine ostavila je ona njega i sinčića, te se vratila svojim roditeljima. A Đorđe ne moga izdržati u svom selu bez svoje Danice. Jednog dana uze on svoga sinčića za ruku i nestade ga iz sela, rekavši samo materi s Bogom.

Otišao je u Srbiju.

Nad grobom. uredi

Mlada žena stojala je bleda i sa razrogačenim, uplašenim očima pored vrata naslonivši se na zid, a jednom rukom pritisla je srce, dok je u drugoj ruci koja joj je klonula bila, držala otvoreno pismo.

Kakav je to strah obuzeo mladu ženu. Šta ju je tako uplašilo, da je skoro izvan sebe?

Njene misli odletele u prošlost.

Vide sebe u nevestinskom odelu i ukrasu pored svoga milog vojna, muža svoga, vide svoj nov udoban i spretan dom, što joj je spremio muž, mlad, ugledan advokat, i vide sebe, kako stoji pred svojom svekrvom, da izmoli od nje blagoslov na njihov dom, njihov život.

A zatim ugleda sebe nad kolevkom, ljuljkom svoga milog prvenca, svoga Vidoja.

Ispred njenih duhovnih očiju promicahu raznovrsne slike; sudbina ne htede nažalost da održi, što je ispočetka kao obećavala. I u taj srećni brak pade jabuka Eride (svađe) a nju ubaci, bar tako je mlada žena tvrdo mislila, niko drugi do — svekrva.

Nesloga se iz dan u dan povećavala i, nažalost, ni muž ni žena ne imadoše dosta odlučnosti, da sve to izbegnu. Muž je iskreno volio svoju ženu, ali isto tako i svoju mater, koja mu je posle rane smrti očeve bila jedina hraniteljica i braniteljica. Vrlo ga je tištalo, što se njih dvoje, koji su mu na svetu najmiliji bili, ne mogoše složiti, zavoleti.

Po gdekoji put dolazilo je do burnih prizora između muža i žene, i srdžba u srcu joj rasla je sve to većma. Docnije je šta više uverena bila, da je ni muž ne voli, pa kad je pri oštroj svađi između žene i matere držao stranu materi, tada pade reč — reč, koja nije nikada smela među njima da padne, jer ih je ta reč za navek rastavila. Ona ode svojim roditeljima a ostavi muža i dete, iz prkosa, što joj se ne može oprostiti.

Tri godine je od to doba prošlo i vek su poduže bili rastavljeni i pred Bogom i pred ljudima.

I baš danas dobi od jedne prijateljice svoje vest, da se njen petogodišnji sinak na smrt razboleo. — Bolestan — o njen mali sinak, njen nežni slatki anđelak leži teško bolestan a bez nege majčine!

S krvavim srcem rastala se, otkinula se od njega; užasna čežnja za njim mučila ju je od onoga dana — ali besomučni, divlji prkos, koji joj se u dušu uselio, ne mogaše da iskoreni, uništi.

A sad vide u mašti svoje miljenče, gde umire i čisto oseti, da u nju gledi svojim plavim, blagim očima, moleći je, da mu dođe.

Osećala se vrlo nesrećnom. I bila je uverena, da je bolest detinja kazna božja za to, što nije bila odvažna, pa da i najteže muke izdrži za ljubav svom detetu, za ljubav slozi, koja ju je trebala za čitav život njen da održi u nerazdvojnoj vezi s mužem.

Krv joj pojuri u glavu a obrazi joj se zarumeneše. Dođe joj silna želja, da vidi svoje dete i da ga neguje, pa da se upusti u očajnu borbu sa groznom smrću, da svoje milo dete spase. Samo brzo! O Bože svemogući, samo da ne bude — dockan.

Ona otputova.

Stigavši do kuće muževljeve pojuri uz stepenice kao sumahnuta. Sva zaduhana stade pred poznatim joj vratima od predsoblja. Bila je tu unutri tako neobična, čudnovata tišina.

O, Bože mili! Kako samo da uđe unutra? Šta će tamo čuti i videti? – Noge joj poklekoše. Zanese se i nasloni se na zid i sklopi oči.

Jedva jednom dođe k sebi i pribere svu snagu. Tako otvori vrata i uđe. Nikoga ne beše tu. Odmah je opazila, da tu nije sve najbolje. Pođe dalje vratima od sobe dečje. Tu je čula tih govor. I opet zastade u nedoumici, šta da radi. A zatim začu se neko tiho, plašljivo kucanje, – ona stajaše pred svojim pređašnjim mužem i svojom svekrvom.

Svi zanemeše. — Prvi se pribere muž i zapita je ozbiljnim, ali drhtavim glasom, šta želi.

Jadna mlada žena sklopi ruke moleći. „Kako je detetu? — O, pustite me, da ga mogu negovati i dvoriti“. Muž se okrete na stranu i pokaza rukom u ugao od sobe, gde je dečja postelja bila, i ona protrča pored muža svome milom jedinčetu od kojeg je tako dugo rastavljena bila.

A mališan ležao je u posteljici u najvećoj groznici, obraščići njegovi bili su vreli i zapureni, njegova mala, namučena prsa dizala su se tako brzo, da se čisto postelja tresla. Očice mu behu upola zatvorene.

Taj prizor bio je vrlo težak za mladu ženu; ona pade jecajući na kolena i govorila kao za sebe: „O Bože, o ti mili Bože, oprosti mi — ja sam sama svemu kriva!“

Tri dana je pored svoga muža negovala svoje dete ne govoreći ni jedne reči. Četvrtog dana bilo je dete mrtvo: svenulo je kao kakav krasan cvetak, zaćutalo za navek, kao što umukne kakav lep glas, mio zvuk. — Bilo pa i nije.

Kao u snu hodeći pratila je svoje mrtvo miljenče u onaj veliki vrt božji, odakle nema povratka. Kao u nesvesti gledala je mali samrtni kovčeg, kako se u zemlju spušta, kako u zemlji nestaje i kako se grob zaklapa da je za navek rastavi od deteta joj!

Ostali pratioci odoše sa sahrane brzo kući. Ta bio je toga dana Božić, prvi dan Božića, pa su se žurili, da ga kod kuće provedu sa svojim milima u miru i ljubavi, u bezbrižnosti i zadovoljstvu, pa su se zato hitno i udaljili sa mesta suza i bola. I groblje ostade prazno. Samo je njih troje ostalo. Stara majka kleče na novi grob i oplakivaše svoje unuče, a pored nje stajao je sin njen, preko čijeg se lica spuštaše suza za suzom. Malo dalje od njih bila je naslonjena na jedan nadgrobni kamen bleda žena, koja je bila kao izvan sebe a uplakane oči njene lutale su u daljinu. Nije mislila na odlazak. A i na što će još ona na ovome svetu? – Izgledaše, da joj je duša ostavila sadašnjost, pa se vratila u prošlost. Nju prostruja misao o prošlim danima: seti se, kako je nekada dočekivala i slavila Božić sa svojim mužem i sinom. O, ala je to bilo divno, božanstveno. A danas?

I ne znajući šta čini, pođe da ide a na licu joj se ogledao jad, tuga beskrajna. U to začu, gde joj neko ime spomenu, osvrnu se polako i šta vide? Muža, gde je zove k sebi i ruke pruža u znak oproštaja, izmirenja.

Duboko uzdahnuvši pođe k njemu i pade pred njim onesvesla na zemlju.

- - - -

I posle nekoliko časaka njih troje, koji su, iako rastavljeni, jedno za drugo osećali, prolevahu suze žalosnice udruženi, izmireni nad grobom mrtvog detenceta.

Božić — u dobri čas uredi

Bilo je to u malom sremskom seocetu. Baš bila nedelja posle podne i lep zimski dan. Momci i devojke su se već vraćali kući iz kola.

Na raskršću stajala je jedna lepuškasta devojka u razgovoru s jednim stasitim momkom: sa lica im se mogla čitati velika uzbuđenost.

„Dakle ti nećeš da pođeš za mene?‘‘ — Pitao je devojku momak. — „Ja vidim, da me ne mariš i da me nisi nikad ni marila“.

„Ta ja te volim, i ne znam kako bih te pregorela, al ti znaš, da moj otac neće ni da čuje, da pođem za sina njegovog najvećeg dušmanina!“

„Pa govori još jedanput s tvojom nanom, pa je moli, što većma možeš, da se zauzme za nas kod tvog oca, jer ona može to izraditi!“

„Pa pokušaću još jedared, znaš, ja te vrlo volim i život bih dala za tebe, ali nisam mogla da uvredim oca“.

I tada se još i dalje ozbiljno razgovarali a izgledalo je, kao da mladić devojku na nešto nagovara, jer se devojka uplaši i zamaha glavom ne odobravajući, ali najposle učini se, kao da se sprijateljila s njegovim rečima i da premišlja o njima.

„Znaš šta?“ reče odlučni mladić. „Ja sam mome ocu otvoreno rekao: tebe ili nikoju drugu! On me voli i neće da staje na put mojoj želji, mada je u svađi s tvojim ocem. Dakle ja ću od danas osam dana doći, i tada se moraš odlučiti“.

II.

Osam dana posle toga došao je mladić i opet u kolo iz susednog sela, jer je bio sa strane. Devojče je već čekalo na njega. Lice joj je tužno bilo a to je on odmah spazio.

„Dakle tvoj otac neće da popusti?!“ pitao ju je šapatom. Ona mahaše glavom u povlad, da neće.

Kad se kolo razišlo, otišlo je njih dvoje zajedno. — „Pa šta ćemo sad. Otac voli da me vidi mrtvu, nego da budem snaha tvoga oca“.

„E, ne ostaje ništa drugo, već da odmah ideš sa mnom“.

,,Al’ to ne ide nikako“, reče uplašeno devojče. „Kako bih ja nanela taku uvredu mome babi i mojoj miloj, dobroj nani?!“

„E, pa dobro, onda ostani, gde si, pa zaboravi me, kao da me nisi nikad ni videla!“

„Ja te ne mogu zaboraviti, — ne, nikada“, reče devojka uzdišući.

„Pa onda hajd’ sa mnom! Tu je i moj brat, a i kola su tu; moj otac će te rado primiti“.

„Ah Bože moj, — zar da ostavim moje roditelje, koji su me pazili kao zenicu oka svoga?!“

„Ali znaš, kako sveto pismo veli: Žena da ostavi i mater i oca, i da pođe sa svojim mužem“.

Malo posle toga jurila su u sutonu jedna kola a u njima behu dva mlada čoveka i jedna poluonesvešćena plačna devojka....

*

Mati i otac bili su kao skamenjeni, kad čuše za begstvo svoje kćeri.

Plačući sedela je tužno mati u kutu sobe joj, a otac neprestano hodaše gore dole.

„Nemam više kćeri! Umrla mi je — još više nego umrla! O sede vlasi, zar moradoste i tu sramotu doživeti! Moje dete, moje jedinče ostavilo me i živi u kući moga najvećeg dušmanina! — Ne trebam je više, ne znam za nju!“ — Tako je govorio ojađeni otac.

Momče i devojče bili su već venčani, pa mada je od venčanja prošlo dosta vremena, ipak otac nije hteo da oprosti svojoj kćeri....

Jednog dana dođe jedna susetkinja usamljenoj materi mlade uskočnice, i na uho joj nešto prošapta, a mati stade koje od radosti, a koje od bola plakati pa utrči brzo u kuću.

„Čuješ li, Đoko“, reče svome mužu, „naša Milica dobila sina!“

Stari poblede, te stade tamo-amo hodati, teško dišući, brci mu zadrhtahu i tada mahnu glavom i reče gorko: „Ja nemam više Milice, ona je umrla za mene“.

Prođe nekoliko dana i radost stare majke pretvori se u žalost, jer joj se kći teško pobolela.

„Đoko“, govoraše tužno svome mužu — „naša kći kao da će nas za navek ostaviti. Ona ne zna ništa za sebe!“ I sklopi ruke pred neumoljivim ocem. A njemu oči potamneše. Ne moga ni reči progovoriti, nešto ga u grlu steglo. Na licu mu se videlo, da se sam sa sobom bori. Zar on da ide u kuću svoga neprijatelja? Za tim povika glasno, kao da hoće sam sebe da zatuši: „Ne, ne, ne mogu joj oprostiti!“

Jadna mati nije ništa drugo mogla, već je plakala, pa u sebi se Bogu molila za svoje jedinče, blagosiljajući ga. Ta ona nije smela svome mužu da se protivi.

Ali Bog dade i Milica ozdravi.

*

Približavao se već Božić, veliki praznik Hristova rođenja. Školska deca već su uveliko učila božićnu pesmu: „Roždestvo tvoje“, te u kojoj kući ima školsko đače, tu se već sad čuje pevucanje te božanstvene pesme. Ali u kući Miličinog oca ne beše nikoga, koji bi bar i malo veselosti uneo. A kako je pre drukčije bilo?! Pre je njegova jedinica išla po kući pevajući svojim slavujskim glasom i spremajući za božićne blagdane. A sad ova mrtva tišina. On je bio sada sasvim usamljen. Ta bojao se i samoga božićnog praznika. A i kako mu je teško bilo, kad je pogledao ono tužno lice svoje žene. Kakve je muke ona morala trpeti? I doista trpela je muke paklene. I svaka prava mati za svoje dete oseća bar jedan deo od onoga, što je osećala Majka Božja, kad je videla svoga sina na krstu razapetog. Materinski bol jeste najveći, najuzvišeniji bol. Ali i stari ratar, Miličin otac, trpeo je mnogo! Ta zar Milica nije i njegovo dete, kao i njeno?

Badnje veče... U selu vlada svečan mir i tišina, koji ovde-onde tek prekine lavež pasa. Zvezde nebom trepere u najlepšem sjaju, kao da i one očekuju rođenje Hristovo. Nebesna mirnoća razastrla se širom sveta, jer na taj dan je svevišnji Tvorac izlio najveću blagodat na čovečanstvo, jer mu je dao svoga sina: Spasa čovečjeg.

U svakoj kući iskupili su se ukućani, da provedu zajedno Badnje veče u miru i tišini, te da prostiru slamu božićnu po čitavoj kući, da se znade, da je Božić tu. Sa sviju strana čuju se puške: znak, da je slama u kuću unesena.

Stari ratar je bio još uvek tužan, pa reče samo: „Ženo, upali sveću pa unesi slamu! — O Božiću, Božiću! Kako si mi inače mio bio, a kako ću te sada žalosno provesti!“

I zatim uze malo slame i metnu je na sto i pod božićni kolač, pa onda orasima unakrst prekrsti sobu. Žena stajaše pored njega bledih obraza i sva uplakana. On je pogleda. I njemu je teško bilo, srce mu se steglo od bola. Ta gde je sada njegova kći? Ali ipak se malo pribra i razastre slamu po sobi. Jedna suza mu se skotrljala niz obraz, pa od bola uzdrhtalim glasom poče da peva: „Roždestvo tvoje, Hriste Bože naš...“

Na jedan mah začu pred svojim vratima plač maloga deteta. Začu neke brze korake. Starac zadrhta. A starica pojuri k vratima, koja se u taj tren otvoriše. U vratima je stajala uplakana Milica s malim sinkom joj na rukama a iza nje se ukaza muž joj.

„Babo! Nano! Oprostite mi, jer bez vašeg oproštaja ne mogu Božić da provedem!....“

*

Napolju se čulo živo pucanje, vertepaši u prolaženju pevahu: „Roždestvo tvoje“ a u sobi držao je stari otac svoju jedinicu ćerku u zagrljaju, blagosiljajući je i blaženo posmatrajući svoga malenog unuka, dok je stara mati držala za ruku zeta svoga, lijući suze najveće materinske sreće:

„Neka je slava Bogu na visini i mir među ljudima na zemlji“.

Crni hleb uredi

I sama sam imala jedanput prilike, da posetim jedan rudnik, pa stoga i ja mogu nešto iz svog iskustva o tom reći.

U šest sahata u jutro spušta se jedna grupa ljudi dole u rudnik, i odatle se vraća tek u šest sahata u veče, a druga se spušta opet u šest sahata u veče i izlazi u šest sahata u jutru, jer se u rudniku danju i noću radi.

Treba samo sebi zamisliti to putovanje u duboku mračnu podzemnost, sve dalje od površine zemaljske i od svojih milih na domu, a iz belog dana u crnu noć. Po gdekojem je to poslednje putovanje, jer se odozdo vraća natrag sav raskomadan ili smrvljen ili ugušen, a za taj opasni rad, za rad, pri kojem radnicima visi život o koncu, dobijaju jadni rudarski radnici ciglo 1 for. 50 noč. do 2 for. nadnice.

U tom rudniku, što sam ga pohodila, ugalj je dosta pomešan sa zemljom, a to mu otežava vađenje, zbog čega je isto ne samo opasnije, već i skuplje, pošto se moraju rudnički hodnici, otkud se ugalj vadi, podupreti stubovima za to naročito napravljenim.

Pre dve tri godine kopali su tu ugalj tri radnika, jedan napred a ostala dvojica malo dalje iza njega.

Na jedan mah odvali se veliki komad nad njima, i dok su se stražnji hitrim skokom spasli, dotle je onaj prvi sav zasut bio, samo mu je glava malko virila. Užasne je muke trpeo taj siromah radnik, jer je oda sviju strana pritešnjen bio zemljom i ugljem, te je teškom mukom disao; i tek ga nakon trodnevnog mučnog rada mogahu osloboditi, jer ispočetka, koliko god su opkopali bili, toliko je opet nadošlo uglja i zemlje. Za sve to vreme molio je jadnik, da ga ma ko ubije i tako od muka spase.

Kad su ga otkopali, onesvesnuo je, i tada tek primetiše, da je za ta tri dana o s e d e o.

Jedan mlad radnik, otac dvoje dece, bude naskoro od jednih kola što u rudniku ugalj vuku, na dvoje presečen. Njegova udovica sa svoje dvoje siročadi dobija sada mesečnu pripomoć od 8 for. To im je sva nagrada za njihovog izgubljenog hranitelja i branitelja.

I takih nesrećnih slučajeva u rudnicima ima mnogo, ali to silom zabašuruje uprava rudnika. No treba samo zagledati groblja rudnička, pa će se odmah videti po onim mnogim grobovima, kako radnici u rudnicima umiru kao muhe, i tada se tek može uvideti, kako je dosta ugljenih parčadi, koji nam prijatnu toplotu daju, orošeno krvlju unesrećenih radnika i suzama njihovih porodica natopljeno.

U rudniku samom je velika vrućina, te su radnicima prsa i ruke gole, pa izađu li gore na hladan vazduh, tada vrlo lako dobijaju grudobolju ili druge kakve bolesti, koje mnoge radnike upropašćuju. Tome doprinosi i vazduh, koji je u rudničkom oknu dole pun ugljenika, a tako isto i prašine od uglja. Veliko je zlo za radnike i neka vrsta očne bolesti, od koje radnici po rudnicima pate. Ta bolest nastaje otuda, što rudari rade u tami pored čkiljavih svetiljaka, koje zbog samog ugljenika a u nedostatku kisika rđavo gori, a i što radnici uvek pri radu u vis moraju da glede.

Rudari su valjda najpobožniji ljudi na ovom svetu, i svagda, pre nego što će se spustiti dole, u mračne i opasne prostorije podzemne, pomole se toplo Bogu i jedan drugom poželi: „Srećno nam bilo“. Katolički radnici imaju uz to i svoju zaštitnicu, sv. Varvaru, a da li i rudari Srbi pravoslavni imaju zaštitnika svoga, nije mi poznato.

A rudari i imaju zašto pobožni biti, jer u toj strahovitoj dubljini očekuju ih mnogi neprijatelji njihovi: ugljenik, praskavi plin (gas), voda i rušenje stenja i zemlje.

Kad čovek pogledi one crne, u znoju okupane prilike, koje se ne ustručavaju, da više stotina metara odu pod zemlju i svoj život na kocku metnu samo da sebe i svoju porodicu ishrane ma i zlehudo, tada im se mora diviti i poštovati ih, pa im u svakom pogledu na susret izaći, jer čovečja je krv svakako najskuplja stvar na svetu, a to oni daju i žrtvuju za svoga gospodara. I ako radničko pitanje nije ni izblizu rešeno, to je pitanje rudarskih radnika nažalost najmanje rešeno.

*

Kućna igranka je. Dugačak sto je postavljen i ukrašen sav cvećem. Dvorana je osvetljena električnom svetlošću. Najlepšim jelima je bogati domaćin — vlasnik rudnika jednog — ugostio svoje goste, a posuđe je od najfinijeg porculana. Februar je, pa ipak su tu rane breskve iz Italije i grožđe iz Afrike, od kojeg samo jedan kilogram staje 16 kruna. Šampanjsko vino se iz finih duguljastih čaša pije u izobilju, a čaše se ne štede, te mnogo od njih bude razlupano.

Domaćin pregleda dugačku sofru pa u sebi premišlja, čim bi još mogao da iznenadi svoje goste, i onako već vrlo bogato i raskošno ugošćene.

Sluga opet pazi na peć, da bude topla. Sad spusti unutra jedan veliki komad uglja, a taj komad ugljeni, koliko je tvrd i crn, ipak je bio samrtna postelja jednog siromašnog radnika, oca više dece, i muža sad ucveljene žene, jer baš kad ga odvali nesrećni radnik, sruši se nad njim mnogo uglja i zemlje i prignječi ga. Poslednji uzdisaj njegov dotakao se baš tog ugljenog komada, pa kao da je taj uzdisaj kamen ugljeni u sebe i primio, jer stade ga praska u toploj peći.

Za stolom su sedele i bogate gospođe. Jednoj oko vrata treperili su đerdani biserni nizom nanizani, a sjala su se zrna biserna kao kakve zaleđene suze.

*

U to doba nekako ali pred Božić sedela je žalosna udovica unesrećenog radnika kraj siromašne večere sa svoje šestoro siročadi. Svima je teško, gorko bilo, jer ne imadoše više svoga hranitelja. Sinja kukavica, udovica, misli i misli na svoga muža, a suza joj suzu na licu dostiže, pa se rone na grudi jadne žene, a tu sjaje i trepere i lepše i uzvišenije od zrnevlja biserova na vratu bogatašice, koja je može biti već davno — zaboravila plakati. A kako je tek sinja kukavica provela Božić sa šestoro siročadi svoje? Gorko, u suzama i brizi najvećoj.

*

I koliko puta čeka žena na muža, mati na sina sa zebnjom u srcu, da se vrati sa rada iz rudnika, a ako samo malo radnici zadocne, tada svi pretrnu i boje se, da se nije što zlo dogodilo, a nesreće se po rudnicima tako često događaju.

Još da nije rođenja Hristova, iza kojeg dolazi Uskrs, da nije čoveku siromašnom i stradalniku nade, da će iza rođenja Hristova doći Uskrs, bolji dani, on bi klonuo, no nada, čvrsta volja, drži ga, čeliči:

„Hristos se rodi, vi, koji ste mali!“'

Poslednje Badnje veče uredi

U velikim gradovima izgledaju dućani i trgovi o Božiću neobično. Pod šatrama i u daščanim prodavnicama, gde se najlepše stvari prodaju, možeš pored fino obučenih gospođa videti i siromašne žene, koje u sebi računaju i premišljaju, kako će i šta će još kupiti za ono nekoliko ušteđenih novčića. Još više možeš videti dece, koja se oko prodavnica okupila, pa sa nasladom posmatraju one lepe igračke i druge lepe stvari.

Spustilo se već veče; svetiljke na ulici behu upaljene i osvetljavahu onaj silni i raznovrsni svet, koji je tamo amo išao i još ponešto za Božić kupovao.

Među prolaznicima nalazilo se jedno dete od svojih osam do deset godina. U licu beše bledo i iznureno, a u telu beše mršavo i jadno. Odelo mu bilo i suviše lako prema zimnjem vremenu, pa zato se moglo po kad i kad primetiti, da na mah zadrhta; jednom rečju njegove haljine, njegova klonulost, njegove velike žudne oči, iz kojih je virila neka tajna žalost i briga, sve je to kazivalo, da je to bedno dete — siroče.

Njegov otac bio je radnik u nekoj tvornici, pa je pre više godina umro, kad je on još mali bio; on ga je vrlo malo upamtio; on se samo toga dobro sećao, kako je njegova mati tada neprestano plakala i jaukala, sećao se, kako ga je jedne večeri uzela na svoje krilo milujući ga po bledom obrazu i kako se zaplakala, kada ju je zapitao za oca, kojom prilikom mu je rekla: „Tvoj mili otac je tamo gore na nebu, a na zemlji ti je ostala samo tvoja jadna mati!“

I tada je začuđeno pogledao gore k nebu, kamo je mati prstom upirala, a izgledalo mu, kao da materine reči potvrđuju i treperave zvezde.

Ali pre nekoliko meseci morao je i svoju milu mater da isprati onamo, gde je počivao večnim sankom njegov babajko, a za siromašnim samrtnim kovčegom iđahu on i njegova tetka, sestra matere mu. I kad njegovu dobru mater u grob spustiše, tada htede i on za njom u grob, jer mu dođe tako, da svoju mater ne mogade ni mrtvu samu ostaviti, iako je ona tako na njega zaboravila i ostavila ga samog na ovome svetu bez igde ikog. Ono nije ni slutilo, kako je materi njegovoj teško i preteško bilo umreti, jer je ona morala njega da ostavi samog, nezbrinutog, da se prebija od nemila do nedraga.

Tetka njegova volela ga je i nije bila bez srca, ali sve uzalud, kad je i sama bila vrlo siromašna, da nije mogla ni kraj s krajem da uhvati, a uz to je imala mnogo dece tako, da je i sam primetio, da je njoj na teretu. Pa zato je i otišao danas od nje, sad pred božićne blagdane, pa se nalazio na trgu, gde se prodaju za Božić razne stvari, da bi mogao koji novčić zaslužiti noseći razne stvari onima, koji su takve stvari pokupovali: ta njemu su bile potrebne cipele; što ih je na nogama imao, bile su sasvim poderane, te je skoro bosom nogom gazio po snegu.

I tako je, iako skroz ozebao, bio zaslužio nešto nošenjem stvari, jer su se mnogo njih sažalili i dali mu, da zasluži, kad su videli, kako jadno i žalosno izgleda u licu i odelu.

Badnje veče je nastupilo i nevoljno dete jedva se na nogama držalo koje od umora, a koje od zime, ali još jednom htede, da posmotri sve prodavnice, pa da vidi, kakvih sve to stvari ima za Božić. I umorno sedne na podnožje jednog spomenika, koji je bio usred trga, pa odonud posmatraše sve. Vide, kako radosna deca idu kući sa svojim materama, koje su za njih raznih božićnih poklona nakupovale. Na jedan mah oseti, kao da ga nešto u srce teknu; oseti, da nema ni oca ni majke, da ne zna ni za radost ni za veselja, da za njega nema ni Božića; nešto (a šta je to, ni sam nije znao) vuklo ga je, da i on uživa bar malo veselja, malo sreće.

Video je silne drvene prodavnice sjajno osvetljene, video je mnoge lepe poslastice, pozlaćene orahe i jabuke, velike drvene konje za ljuljanje, prave gvozdene železnice i pivska kola sa buradima, sve se to sjajilo i blistalo, te ga sasvim zanelo. Ali sav taj sjaj ne moga on nikad imati, jer to su samo ona deca mogla dobiti, koja imaju i oca i majku. A on? Gde je njegov otac i njegova majka?

I nehotice pogleda na nebo.

I gle, — kako se tamo gore zasjaše i zatreperiše zvezde sjajem neobičnim, kao da jadnom detetu daju znak, kao da se na njega osmejkuju; oh, ta tamo je gore njegov mili otac i njegova dobra majka. A današnje Badnje večeri poslaće mila Boga dole na zemlju mnoge anđele, koji tako lepo poje, da čovek postaje sav blažen; ta možda će i k njemu jedan anđeo doći, i pozdrav mu od roditelja doneti. Oh, pa kad bi ga anđeli uz to još poneli gore, jer ovde mu je tako hladno, tako zima, niko se na njega ne osvrće, i niko se za njega ne brine, sam samohran je na ovome svetu, jer nema oca, koji bi se brinuo za njega i nema majke, koja bi ga negovala i ugađala mu, a tamo na nebu gore zacelo je sve lepše i preko cele godine je toplo, i ne bi morao drhtati od zime, pa bi ga i otac i majka u naručja svoja dočekali. I nehotice sklopi ruke i podiže ih gore k nebu moleći se, a suze žalosnice obliše mu mršavo lice. „Mili Bogo“, šaputalo je jadno dete, „tamo gore za jamačno su moji roditelji, pa pusti i mene k njima“!

U jedan mah kao da ne osećaše hladnoću, i mada su mu se suze na obrazima smrzavale, ipak mu je mnogo lakše oko srca bilo, nego ikad dosad. Više mu nije bilo zima, on je video samo blistavi božićni trg, video je samo u snu ljude, gde idu, video konje, koji mu se učiniše, da se ljuljaju, pa i železnice, gde se kreću.

Grčevito i s teškom mukom podigao je glavu gore prema zvezdama posmatrajući ih netrenimice.

Tada učini mu se, kao da se zvezde pokreću i poskakuju, kao da se sjajna zvezda drugoj pažljivo s puta uklanja, da se ne sudare. Na jedan mah začu se jasan zvuk sa noćnjeg neba, i začu se širom vaselene; i jeknu čudnovata divna svirka, a sa otvorenog neba spuštaše se bezbroj anđela. A tamo sasvim iza poslednjeg anđelka spazio je nesrećni dečko svoju majku, gde mu rukom maše smešeći se na njega.

Anđeli su sve bliže dolazili, pevanka i svirka sve se lepše čula, a po nebu sjajne zvezdice se okretahu unaokolo.

Mališa se sve bolje osećao. Oh, kako mu je bilo lako i dobro! . . Anđeli ga već obletahu. Jedan je držao drvenog konja, drugi opet mnoge pozlaćene jabuke i orahe, a treći veliku pravu pravcatu železnicu.

Svi su imali pune ruke đakonija i igračaka za dobru decu. A najlepši anđelak pruži mu ruku i obeća, da će ga odvesti njegovim roditeljima. I on ga zaogrnu belim toplim ogrtačem, a zatim ga uze na ruke i poleti s njim sve brže i brže gore k nebu....

*

Jedan stražar našao je onesveslo smrzlo dete na kamenitim stepenicama kod spomenika na trgu. Dobrovoljno društvo za spasavanje odnelo ga je u bolnicu, gde pokušavahu da ga ožive.

I jadno dete je došlo k sebi, ali tri dana provelo je u najvećem bunilu spominjući neprestano oca i majku svoju, i pre no što je Božić prošao, ispunila mu se želja: . . . otišao je Bogu na istinu, a u naručja milih svojih roditelja.

Božićni poklon siromašnog deteta uredi

Što ću ovde pripovedati, mala je, kratka priča, ali istinita, a dogodila se pre tri godine u jednom velikom gradu, u gradu, gde je vrlo lepo, gde ima vazda kuća, koje su tako visoke, da se gotovo čoveku čini, da pod nebo idu, gde izgleda kao da su vlasnici kuća hteli da znaju, šta se iznad oblaka događa. Šta više i u predgrađu izgledaju take kuće na prvi pogled vrlo lepe, pa bi čovek čisto pomislio, da ti skupoceni stanovi skrivaju u sebi samo sreću, zadovoljstvo i veselje. Ali kakva obmana!... Niži katovi su spolja ponajlepše ukrašeni, a viši katovi su uvek prostiji, običniji: prozori su uži, sobe niže, eve je dakle manje i siromašnije na gornjim katovima. A kako je tek zimi tu gore hladno, jer zidovi su tanji a prozori i vrata rđavo su udešeni, te vetar propiruje! Ali za siromašne ljude i to je — „dosta dobro“, jer oni i onako plaćaju malo.

Koliko i koliko puta stanuju ovde ljudi, koji ne znaju, hoće li sutra imati šta da jedu, a ne još da imaju i da plate za stan. Tu može čovek biti u najvećoj sirotinji i nevolji, a da se niko ne nađe u pomoći.

*

Baš tako je bilo u jednom predgrađu jednog velikog grada. U jednoj od kuća, u kojoj je bilo trideset raznih kirajdžija, stanovao je na petom katu u jednoj sobici i kuhinji siromašak vrtarski pomoćnik sa ženom svojom i detetom.

Ta porodica je spadala među one, koje nisu znale, šta će im sutrašnji dan doneti, da l' će imati što jesti i od čega živeti.

Bilo je od prilike deset godina, kako se njih dvoje uzeli; on je bio siromah a i ona, ali oboje behu mladi i zdravi i htedoše da zasluže svoj hleb. Posle dve godine dobiše sina i sada žena više nije mogla ići na posao, jer ko bi inače pazio na dete u velikoj varoši, gde svaki za svojim poslom ide i gde je u istini vreme novac!

U velikom gradu neće niko nikom zabadava što da učini; čim ma i najmanje koga posluži, odmah pruža ruku i teško onom, koji tada ne da dosta. I zbog deteta bilo je već teže živeti. Stanarina je bila velika, i ako su na kraju grada stanovali. Život je bio vrlo skup, mada su se zlehudo hranili. Mesa su retko kad i videli na svom stolu. Stanarinu su plaćali svakog meseca, tako im je bilo lakše, ali malo pomalo, pa nisu mogli kraj s krajem da hvataju, te su morali već i zalagati pomalo od svojih najpotrebnijih stvari, samo da skuckaju stanarinu. Ali još veće zlo nastupi, kad se muž razboli, te izgubi svoju službu, koju je kao vrtarski pomoćnik imao. I u tim po njih nesrećnim danima morali su da prodaju komad po komad svoga nameštaja, pa i svojih haljina, jer oni ne mogoše kao siromašni ljudi sačuvati bele pare za crne dane: oni življahu od danas na sutra.

I nastupi crna strana bračnog života, koji im je ispočetka tako divan izgledao.

Muž je ležao bolan, prebolan u postelji i morao je, ma kako da mu je teško bilo, da pazi na malo dete, jer žena je išla da traži posla, pa je našla ovde-onde da pere rublje. I s teškom mukom su se mogli da izdržavaju, a stanarinu su plaćali opet prodavajući ponešto od nameštaja kao i pre.

Jedva jedvice bude mužu bolje, ali se morao još uvek čuvati. Bilo je krajnje vreme, da i on potraži posla, jer žena ne beše više kadra, da podmiri sve potrebe svojom zaslugom.

Mali dečko je rastao u najvećoj oskudici, koju je trpela cela porodica. Koliko i koliko puta je iskao samo malo hleba, da založi glad, no i to ne dobi — jer nemadoše. A koliko puta je gladan legao i koliko puta je video, kako se rone suze preko bleda i snuždena lica matere mu, koja bi i život svoj žrtvovala, samo da može svoje dete nahraniti, da se glađu ne pati! Ali zalud. I koliko puta je čuo i i to, kako je otac ostao bez službe i kako je teško stalnu službu naći, jer nema nikoga u grdosiji od grada, da ga preporuči, i kako mu je od bolesti slabom teško ići na nadnicu. Pa još kad bi i nadnice svaki dan bilo! U takim prilikama doraste dečko do osme godine. Bilo je to vrlo dobro dete sa velikim tužnim očima i mekim, osetljivim srcem, koje bi tako rado svojim roditeljima pomoglo raditi samo kad bi moglo.

U to nastupi zima najljuća — za siromašne ljude taman groza i strah.

U decembru poče da pada jak sneg, i mali dečko začu u veče, kad je morao od hladnoće u krevet da se skloni, kako mu otac materi govori, kako će se sutra prijaviti, da čisti sneg: i ako bude sreće, te ga prime, tada će doista posla dobiti. On slab, bolešljiv čovek, pa da čitav bogovetni dan sneg čisti na ciči zimi!

Mati mu je tada duboko i teško uzdahnula.

„Da, mi opet trebamo uglja... a treba da kupimo i malome cipele, on ide skoro bos“.

I tako se približavaše Božić.

Jednog dana dođe dečko iz škole i čekaše kod domara na svoje roditelje, koji kao obično ne behu kod kuće, već su bili na poslu ili su ga tražili. On nije hteo gore u stan, jer je tamo užasno hladno bilo. U neke dođe mati prva kući, i ona uđe domaru da zapita, da li joj se sinčić vratio kući i da li je gore u stanu.

„Uđite samo unutra“ — reče joj domar — „imam Vam i onako nešto reći. . . Znate, moj gospodar se vrlo ljuti na Vas: stanarina nije već dva meseca plaćena, pa on hoće prvog januara da Vam otkaže. Gledajte, pa skuckajte stanarinu, jer se inače morate seliti“.

I kad je tada išla gore uz one silne stepenice, čuo je mali mater svoju, gde za sebe govori: „Blagi Bože, ovako se ne može više izdržati....“

Teškom mukom popne se u svoj stan sa sinčićem svojim, koji se odmah u hladnu postelju šćućurio, ne bi li se kako zgrejao, a ona je utonula u tužne misli i poče zatim tiho jecati.

Mališanu se srce u grudima grčilo i stezalo od tuge i žalosti i osetio je istinitost materinih reči...

„Ovako se više ne može izdržati“.

*

Bilo je baš posle podne na Badnji dan; toga dana je otišao samo otac na nadnicu. Pa i mali je bio kod kuće, zajedno s materom, koja je počela da sprema siromašnu večeru za Badnje veče. Bila je žalosna, što nije mogla svome sinčiću ni najmanji poklon za Božić da kupi, pa ni cipele, koje su mu preko potrebne bile. Dete je sedelo u prikrajku i posmatralo sa razumnim očicama svoju mater. Samo po katkad bi se setilo onih mnogih lepih božićnih stvari, koje je videlo u raznim izlozima. „O, ta ko će sve te stvari dobiti?“ — Da, ali za njega i njegove roditelje ne beše više sreće na ovome svetu... Često puta je mati njegova tako govorila.

U tom se začuše koraci na hodniku. To beše otac, koji je još žalosniji izgledao, no inače.

Otad i mati su u kuhinji nešto tiho razgovarali a on pođe k njima, kako bi nešto čuo, jer se bojao nove nesreće, pošto mu se otac ranije vratio kući, no drugom prilikom.

„Ko se u nesrećni čas rodio, taj ne može nikada sreće imati....“ reče otac. „Eto, sad bi mogao dobiti tako lepu službu u mojoj struci, pa da je odmah od prvog januara i nastupim, ali eto i tu zapreke; a zbog čega?... Zbog deteta, jer gospodar ni na koji način ne trpi decu. S nama bi bio zadovoljan, ali neće da nas primi zbog deteta, mada sam mu govorio i dokazivao, da je naš sinčić mirno, dobro, blago dete, ali on ne htede nikako pristati. Tako ćemo i opet morati ostati, gde smo, da se i nadalje patimo, kao i dosad“.

Mališan zadrhta. Zar zbog njega, zbog njega, da ne može dobiti jedva nađeno mesto njegov dobri otac?! Pa zar da se zbog njega pate i dalje njegovi dobri roditelji.

I on je razmišljao neprestano, kako tu da se pomogne. E, kad ne bi samo on na svetu bio! I pogled mu pade na tugom skrhane roditelje svoje.... Ah, kad ne bi njega na svetu bilo, odjednom bi se spasli njegovi mili roditelji od bede i nevolje.... Ali zar baš mora on na ovom svetu biti? Kome je još nešto do toga stalo!?

I njemu sinu nešto kroz glavu. . . razrogačenim očima pogledao je i oca i mater svoju, a zatim tiho otide u sobu — do prozora. I otvori prozor... pope se brzo gore... jedan skok — i mališana ne beše više na ovom svetu. . .

Dole u dvorištu ležao je sav izlomljen, bez života.